Strahu od greške dodatno pridonose iskustva u kojima su roditelji djetetove loše postupke kažnjavali porukama "ne volimo te" ili "ostavit ćemo te" ako se budeš loše ponašao. Zbog tog straha uložit će energiju da razvije osobine i ponašanje koje autoriteti cijene. Često će potpuno zatomiti svoje potrebe i kontakt s emocijama, koncentrirajući se na kontrolu svojih postupaka i izbjegavanje greške. Neki će nastojati biti ekstremno dobri, uslužni, brižni, požrtvovni, drugi uspješni, pametni, informirani, brzi, treći jaki, nepokolebljivi, prodorni, okretni - jednom riječju savršeni prema kriterijima svojih autoriteta. Kad u tome ne uspiju, osjećat će se krivima što ih roditelji ne prihvaćaju. Krajnji su izraz tog stanja prisilne radnje kao prevencija mogućoj greški i osjećaju neadekvatnosti. Morat će i po nekoliko puta provjeravati da li su nešto dovoljno dobro učinili iako im se nijednom ranije nije dogodilo da zaborave.

Ovisno o tipu poruka koje su primali kroz djetinjstvo, djeca mogu usvojiti vjerovanja da izazivaju patnju svojih roditelja ili drugih ljudi ako kažu "Ne!", ako osjećaju drugačije od njih ili imaju drugačije stavove, ako izraze "neprihvatljive emocije" ili traže nešto za sebe. Tada će otpisati cijeli niz svojih mogućnosti samo da se ne bi osjećali krivima.

Život s autoritetima koji su neprestano kritizirali prema svojim ekstremno strogim kriterijima najdirektniji je put za formiranje ljudi uvijek spremnih optužiti druge. Htjeli to ili ne, i sami su preuzeli njihove kriterije procjene. Kad bi ih primijenili na sebe i svoje postupke, doveli bi se do uništenja. I zato ih usmjeravaju prema drugim ljudima.

Takvi su ljudi vrlo strogi. Svaki i najmanji propust drugih smatraju velikim grijehom, dok svoje neadekvatne postupke uopće ne primjećuju. Doživljavamo ih kao cjepidlake i progonioce, a oni zapravo sve to čine kako bi pobjegli od svog "unutarnjeg progonioca". Ponekad je potrebna prilična mentalna akrobatika, puno izmišljanja, redefiniranja stvarnosti, opažanja samo onih elemenata koji se uklapaju u njihovu priču i nevjerojatna upornost da bi dokazali da je njihovo, najčešće posve netočno viđenje, ispravno.

Treći je oblik obrane potiskivanje osjećaja krivnje i zatomljavanje u sebi. No, iako si ne žele priznati da su odgovorni za neku štetu ili propust, energija i adrenalin stvoreni njihovom emocijom u tijelu moraju se potrošiti. Neki ih troše transformirajući osjećaj krivnje u emociju koju smiju izraziti. Muškarci će je češće pretvoriti u ljutnju, bijes i mržnju, a žene u tugu, strah i ljubomoru. Ako vjeruju da im ni tako nešto ne priliči, mogu osjećaj krivnje somatizirati mučeći svoje tijelo bespotrebnim i prekovremenim radom, grčenjem i energetskom amputacijom. I tako, umjesto da "otplate svoj dug" sanirajući učinjenu štetu i učeći adekvatnije oblike ponašanja, oni se kažnjavaju izazivajući umor, debljinu ili iscrpljenost, bol i konačno bolest u svom tijelu. Tako "grižnja savjesti" može stvarno nagristi naš organizam.

Osjećaj krivnje postaje zamka osobnoga razvoja i kada se opterećujemo greškom koju je lako ispraviti. Više energije potrošimo mučeći sebe pitanjima "Kako ti se to moglo dogoditi?" i "Zašto nisi?" nego ispravljanjem pogreške. Ponekad ono što mi smatramo propustom ili štetom, "oštećeni" uopće neće tako doživjeti. Zato je mudro provjeriti koliko nekome znači ono za što se mi okrivljujemo. Npr. razbijete poklon neke simpatične osobe u tuđoj kući, a domaćica vas izljubi jer se sama to nije usudila učiniti.

Neadekvatno je, dakle, biti neodgovoran za svoje postupke, prihvaćati i analizirati krivnju ne poduzimajući ništa, okrivljavati se bez provjere, prebacivati svoju odgovornost na druge i izjedati se. Svi ti postupci velika su zamka osobnoga razvoja

Kako iskoristiti osjećaj krivnje za svoj boljitak

Adekvatan je onaj osjećaj krivnje koji se javlja kad je zbog našeg propusta ili postupka stvarno nastala šteta ili je stvarno iznevjerena neka važna moralna norma. No, da bi njeno prihvaćanje vodilo k prestanku neugode i ponovnom uspostavljanju unutarnjeg mira, potrebni su ne samo razumijevanje onog što se dogodilo, već i adekvatni postupci. Možemo govoriti o nekoliko koraka:

Prvi je provjera da li stvarno postoji šteta, koliko ona znači oštećenome i da li smo je stvarno mi prouzročili. Negativan odgovor na bilo koju od tih mogućnosti automatski isključuje osjećaj krivnje.

Drugi je priznati sebi i oštećenome svoju odgovornost. Priznati sebi znači biti svjestan da je zbog našeg propusta ili pogreške šteta učinjena, patnja prouzročena ili mogućnost propuštena. Priznati drugome znači pokazati da nismo zli i da suosjećamo s onima koje je snašla posljedica našeg čina. To je ujedno pokazatelj da prihvaćamo moralne norme i pridržavamo ih se. Priznavanje odgovornosti poziv je na oprost i odustajanje od osvete.

Treći je nadoknaditi štetu i ispričati se te dogovoriti način kako možemo ublažiti posljedice. Ako se posljedice mogu ublažiti ili nadoknaditi, nije dovoljna samo isprika. Nadoknada štete ima dvostruku funkciju: ona je "izravnavanje računa" s oštećenom osobom i završetak jednog opterećujućeg procesa, a s druge strane, ona je "kazna" koja nas motivira da slično ne ponovimo. No, sama nadoknada štete bez izražavanja suosjećanja izraz je arogancije. Ona će oštećenog još više povrijediti. Npr. vozač pregazi nečijeg psa i bezosjećajno mu gura novce za ljubimca koji je oštećenome nenadoknadiv. To je gesta kojom pokazuje da ne poštuje osjećaje oštećenoga.

Četvrti je korak u cijelom procesu najvažniji. On podrazumijeva UČENJE. Da bi bilo moguće, nužno je razlikovati sebe kao dobro i moralno biće, od svojih postupaka koji katkad, zbog brzopletosti, nepromišljenosti ili neznanja, mogu bili loši. I upravo zato što smo mi kao osobe OK, možemo mijenjati svoja neadekvatna ponašanja. Upitat ćemo se: "Što trebam usvojiti da mi se ovo loše iskustvo više ne ponovi?" Uz malo razmišljanja, učenja od drugih ili putem pokušaja i pogreške, otkrit ćemo adekvatnije i konstruktivnije oblike ponašanja. "Cijena" koju smo "platili" nadoknađujući učinjenu štetu, motivirat će nas da ta saznanja uistinu i primijenimo. Tako se osjećaj krivnje pretvara u osjećaj ODGOVORNOSTI. Biti ODGOVORAN znači svojim mudrim postupcima spriječiti štete i patnje.

Dakle, neugodan osjećaj koji donosi krivnja vodi razumijevanju unutarnjeg dijaloga između dijela sebe koji optužuje i onog koji je nešto skrivio. Njegovanjem i razumijevanjem tih dijelova, možemo sami otkriti konstruktivna rješenja svog unutarnjeg konflikta i time samostalno modificirati i svoj vrijednosni sustav i svoje ponašanje. To je naš osobni put prema MIRU I MUDROSTI. Uz njih će se osjećaj krivnje pretvoriti u ODGOVORNOST za našu budućnost i budućnost onih koji nas okružuju.

 

Vesna Špalj, prof.