Strah je jedna od četiri osnovne emocije. Kažemo da su četiri osnovne emocije radost, žalost, srdžba i strah, jer se i filogenetski i ontogenetski javljaju najranije.

 

Riječ emocija dolazi od latinske riječi movere, što znači pokretati. Svaka se emocija sastoji od sljedeće četiri komponente: fiziološke aktivacije, kognitivne interpretacije, facijalne ekspresije te ponašanja. Fiziološka je podloga za svaku emociju manje-više jednaka, a životno iskustvo i kontekst uvjetuju da jednaku situaciju različiti ljudi dožive na različit način, pa čak i da isti čovjek jednake situacije različito interpretira.

 

Naše emocionalne reakcije u različitim situacijama određene su: fiziološkom pobuđenošću organizma, mislima koje imamo u toj situaciji i načinom kako smo u životu naučili reagirati na takve situacije. Da bismo smanjili intenzitet neugodnih emocija, možemo pokušati djelovati na bilo koji od tri navedena faktora.

 

Trebamo imati na umu da naše emocionalne reakcije pretežno nisu izazvane objektivnim događanjima, nego našom percepcijom i kognitivnom interpretacijom, tj. onime što mislimo o tim događajima i stvarima koje pritom sugeriramo sebi samima.

 

Kako definiramo strah

 

Strah definiramo kao intenzivan i neugodan osjećaj u vezi s postojećom ili očekivanom opasnošću. Fiziološke promjene koje prate strah jesu: suha usta, lupanje srca, znojenje, drhtanje, “praznina” u želucu, potreba za uriniranjem. Neki strahovi povezani s nekim predmetima ili situacijama psihički su poremećaji – psihoneuroze, i nazivaju se fobijama. Strah je, dakle, neugodna emocija izazvana sviješću o određenoj opasnosti.

 

Možemo reći da razlikujemo više stupnjeva straha:

 

-“užas” karakterizira zakočenost prilagodbenih reakcija,

-“panični strah” obilježen je motoričkom uzbuđenošću i znatnim smanjenjem svjesne kontrole,

-“tjeskobni strah” karakterizira uzbuđenost povezana s koncentriranim očekivanjem opasnosti,

- “oprez”, kao osobit oblik ponašanja, sadržava elemente prikrivenog i sublimiranog straha.

Sama pojava straha u određenim okolnostima i njegov intenzitet razlikuju se kod pojedinaca, što ovisi o različitim biološkim i psihološkim uvjetima (neki su “plašljivci”, neki “paničari”…).

 

Neki su oblici straha instinktivni ili prirođeni (npr. strah pri gubitku ravnoteže, strah od neočekivanih jakih zvukova, strah od mračnog prostora). Postoje i doživljaji straha koji su nezavisni o vanjskom utjecaju i dolaze kao simptomi podsvjesnih sukoba. Tako npr. strah kao stalna slutnja opasnosti može pratiti mnoge reakcije neprilagođenih pojedinaca.

Neposredno izazvani strah praćen je mimičkom i fiziološkom slikom koja može biti različita.

 

Tako razlikujemo:

 

-asteničnu formu prestrašenosti koja pokazuje prevladavanje parasimpatičke inervacije te se očituje kao bljedilo, usporenje bila, opadanje mišićnog tonusa, skupljanje pljuvačke u ustima, opća obamrlost;

-steničnu formu koja pokazuje prevladavanje adrenalino-simpatičke reakcije: širenje zjenica, opća napetost pažnje, porast krvnog tlaka, povišenje šećera i adrenalina u krvi, ubrzanje općeg metabolizma.

S obzirom na ulogu središnjeg živčanog sustava u reakciji straha, postojala je hipoteza o posebnom “centru za strah” u hipotalamusu, odakle se upravljaju impulsi kočenja kortikalnih centara. Međutim, ta je hipoteza pristajala pojavama asteničnog straha, dok se mnogo više simptoma (posebno utjecaj lobotomije na njihovo javljanje) bolje uspijeva objasniti tzv. kortikalnom hipotezom, po kojoj neke zastrašujuće predodžbe aktiviraju neurone u prefrontalnoj regiji mozga, odakle se impulsi šire na hipotalamičke efektore (posebno na prednju trećinu nucleusa caudatusa) i na simpatičke niti.

 

Uz srdžbu, strah je najstarija emocija u razvoju ljudske vrste i pojedinca. Strah se pojavljuje kao reakcija na opasnost. Po osnovnom je tonu neugodna emocija, a praćena je različitim intenzitetima napetosti. Jak doživljaj straha paralizira čovjeka, izaziva prekid razmišljanja i motorike (čovjek se ukoči, onijemi, prestane kritički razmišljati). 

 

Strah nekad pomaže, nekad odmaže

 

Kada smo npr. u strahu od ispita ili nekog neugodnog razgovora koji nas očekuje, nije nam povećana količina šećera u krvi nužna za mišićnu aktivnost trčanja. Ali i suočavanje s nekom zastrašujućom ili samo kompliciranom situacijom traži povećanu količinu energije, pa je stoga određena fiziološka aktivacija organizma nužna u svim životnim uvjetima. Postoji optimalna razina te aktivacije, koja je različita za različite ljude i različite situacije.

 

Sve su te tjelesne promjene posljedica pojačanog izlučivanja hormona adrenalnih žlijezda – adrenalina i noradrenalina iz srži nadbubrežnih žlijezda, a pod zapovijedi hipofize – zbog pobuđivanja simpatikusa. Često je takvo povećano tjelesno uzbuđenje adaptivno, tj. pridonosi prilagodbi organizma na situaciju u kojoj se nalazi ili koju očekuje. Osjećajno uzbuđenje i tjelesne promjene koje ga prate omogućuju i bolje pamćenje, veću koncentraciju pažnje i bolji učinak svakog djelovanja, ali samo do određene granice. No, uzbuđenje može biti i kontraproduktivno: ako razina hormona u krvi postane prevelika, a tjelesne promjene njome izazvane i suviše intenzivne, koncentracija i učinak se smanjuju.

 

Tako npr. svaki profesionalni glumac zna da malo treme uoči nastupa poticajno djeluje na njegovu uspješnost, a prevelika ga trema može onemogućiti da uspješno odigra svoju ulogu. Tako je i sa strahom od ispita. Slab strah pripomoći će dosjećanju naučenih sadržaja, ali jak strah može sasvim zakočiti pojedinca da iskaže naučeno.

 

Kakvi su učinci osjećajnih doživljaja? Može se općenito utvrditi da osjećaji blagog intenziteta aktiviraju pojedinca, pojačavaju interes za situaciju u kojoj se nalazi i povećavaju uspješnost aktivnosti kojom se bavi. Utjecaj snažnih, intenzivnih osjećaja na doživljavanje i ponašanje najčešće je nepovoljan.

 

Prekomjerna aktivacija:

 

-suzuje perceptivno polje,

-smanjuje koncentraciju,

-otežava dosjećanje prijašnjih iskustava,

-smanjuje sposobnost logičkog zaključivanja.

 

Postoje ljudi kod kojih ni u dramatičnim okolnostima osjećajna aktivacija ne prelazi optimalnu razinu, kao i oni kod kojih suviše intenzivna osjećajna aktivacija uzrokuje dezorganizaciju i nedjelotvorno ponašanje.

 

 

Mr.sc. Dario Miletić, prof.