Mnogi ljudi traže rješenje svojih teškoća vanjskim sredstvima, što god to bilo - intelektualno znanje ili vanjski događaji - ali tako to ne možemo ostvariti. Jedini je način da pogledamo u sebe. To znači proći kroz tunel u kojem je tama, da bismo izašli na svjetlost. Dok prolazimo kroz tamu, mi spoznajemo vlastitu odgovornost za naše teškoće, i to je bolno iskustvo, ali jedino tako možemo steći istinsku neovisnost. Oslobođenje ne možemo tražiti izvana. Tražeći ga izvana, mi smo ponavljamo dramu naših pogrešnih rješenja iz djetinjstva. Kada počnemo tražiti svoje slike, mi ne možemo a da neko vrijeme ne prolazimo kroz zbunjenost i potrese, i da se ne susretnemo s našim otporima. Ali patnje se ne možemo riješiti ako je prvo ne iskusimo i shvatimo njeno pravo značenje, njene obrambene mehanizme kao i njihov smisao, bez obzira kako ih svjesno objašnjavali.
Sva sumnja i nepovjerenje koje imamo prema drugim ljudima u stvarnosti nije ništa drugo nego nepovjerenje prema nama samima. Kada počnemo otkrivati zašto ne vjerujemo sebi uvijek ćemo pronaći da je uzrok u tome što ne živimo svoju istinu i da ne možemo prihvatiti tu činjenicu. Tako da prvi korak mora biti da jednostavno prihvatimo sebe onakvima kakvi sada jesmo. Srest ćemo se s potrebom da budemo više nego što jesmo u ovom trenutku i to je razlog da se osjećamo nesigurno. Naši osjećaji žele da budemo savršeni, a onda to opet nesvjesno očekujemo od drugih. Nesvjesno mi razmišljamo: "Budući da nisam iskren prema sebi zato što želim djelovati bolje i veće, meni se ne može vjerovati. I drugi su vjerojatno takvi." Uvijek osuđujemo druge u mjeri u kojoj želimo biti savršeni, čak i ako toga nismo svjesni. Ako doista možemo u sebi pronaći takvo razmišljanje tako da ono postane svjesno, napravili smo veliki korak. Međutim nije dovoljno da samo mislimo da je to vjerojatno ono što se događa unutar nas, zato što to ima smisla. Potrebno je otkriti, osjetiti i doživjeti to razmišljanje, i kako ono djeluje, na što se odnosi i na koji način mi tako reagiramo.

Nije potrebno reći da u početku imamo veliki otpor da otkrijemo nešto takvo u nama. Izgleda puno lakše ne vjerovati drugim ljudima i to onda racionalizirati kojekakvim "dokazima". Ali jednom kada prevladamo taj otpor i upitamo sebe: "Što se uistinu događa u meni?", tada ćemo osjetiti olakšanje jer se suočavamo sa svojom istinom, bez obzira koliko ona može biti neugodna kada se prvi puta pojavi. Poštovanje prema samima sebi koje nam mora nedostajati tako dugo dok nesvjesno preziremo sami sebe, automatski će nestati, barem u nekoj mjeri, čak i prije nego što ćemo biti u stanju promijeniti unutarnji stav, samo zato jer smo imali hrabrosti da se suočimo s istinom o sebi.
Problem je što mi u odraslom dobu ne shvaćamo što je uzrokovalo da stvorimo takve pogrešne zaključke. Naš intelekt je odrastao i promijenio se kroz iskustvo, kroz ono što smo naučili. Ali dok u nama postoji slika, jedan dio nas se nije promijenio. Slika nastaje tako da smo u jednom periodu djetinjstva doživjeli šok. Mi obično zamišljamo šok kao iznenadno iskustvo s vrlo snažnim i neočekivanim utjecajem, kao primjerice nesreću. Ali šok se također može dogoditi, osobito djetetu, tako da ono postupno otkriva da je stvarnost nešto što je u suprotnosti s njegovim očekivanjima. Primjerice dijete živi u uvjerenju da su njegovi roditelji savršeni i svemogući. Kada dijete shvati da to nije tako, ono to doživljava kao šok. Kada dijete otkrije da njegovo vjerovanje nije istinito, ono gubi sigurnost. Ono je preplašeno. To se djetetu ne sviđa, pa će stoga, s jedne strane, taj utisak odgurnuti u podsvijest, jer se osjeća krivim da njegovi roditelji nisu savršeni, a s druge strane će izgraditi obrane ili lažna rješenja da bi se obranilo od te situacije koja ga plaši.

Ta situacija koja ga plaši, bilo da se dogodila iznenadno ili postupno, je taj šok. Šok stvara mrtvilo. Naše tijelo, živci i um postaju blokirani, a to može ići tako daleko da privremeno izgubimo pamćenje, ili imamo neke druge simptome. To će iskustvo potvrditi svi koji su iznenada izgubili voljenu osobu, ili doživjeli neku drugu nesreću. Tako će dijete doživjeti šok zato što roditelji, svijet i život nisu onakvi kako je ono očekivalo. Utisak koji je stvorio šok može biti objektivno nesreća, ali i ne mora biti, no zaključak koji je donijelo dijete mora biti pogrešan. To je zato što djeca poopćuju i projiciraju vlastita iskustva na sve druge mogućnosti. Roditelji djeteta su njemu cijeli svijet, pa stoga ono zaključuje nakon šoka mora biti primijenjeno na druge i općenito na život. To je pogrešni zaključak koji stvara sliku.
Slika se dakle stvara kada je slika svijeta pogrešno stvorena.

Pogrešni zaključci su:
a. poopćivanje - nemaju svi ljudi iste nedostatke kao i djetetovi roditelji, i nisu svi životni uvjeti slični onima koje je dijete otkrilo u svom vlastitom okruženju.
b. Obrambeni mehanizmi koje dijete odabire u svom još uvijek ograničenom shvaćanju svijeta su pogrešni, a još su više pogrešni kada se primjene na druge ljude i druge situacije osim onih u njegovom ranom okruženju.

To je način kako se stvaraju slike. Naravno da se mi ne sjećamo svojih emocija, reakcija I zaključaka iz djetinjstva. Ne sjećamo se ih jer smo ih već u djetinjstvu potisnuli zbog šoka, ali također jer smo bili posramljeni što naši roditelji nisu bili ono što smo mi mislili da trebaju biti.

Kao dijete smo mislili da samo mi nemamo savršene roditelje, dok ih svi drugi imaju, pa smo zbog toga sakrili svoj šok I od sebe, kako i od roditelja i od drugih ljudi. Sram nastaje zbog tog uvjerenja da se to događa samo nama, pa stoga potiskujemo cijeli emocionalni i misaoni proces. Budući da smo ga tako sakrili sami od sebe, taj dio naše ličnosti nije mogao rasti zajedno s ostatkom našeg bića. Taj dio se nije mogao mijenjati, prilagođivati i bolje učiti. Stoga ne iznenađuje da su zaključci naših slika nezreli, jer ih je donosilo malo dijete. Oni nisu u skladu s ostatkom ličnosti koji se razvijao.

Novorođenče ili vrlo malo dijete poznaje samo najprimitivnije osjećaje. Ono poznaje dobro i loše. Poznaje ljubav i zadovoljstvo, kada se ispuni njegova želja, a osjeća mržnju, ogorčenost i bol kada se želja ne ispuni. Jedino kasnije u životu ono nauči da ne reagira samo u odnosu na vlastiti bol, nego da objektivno reagira. Ali dok u sebi imamo sliku, mi nastavljamo reagirati kao malo dijete u području života u kojem se nalazi slika, bez obzira koliko je naša ličnost naučila zrelo prosuđivati i osjećati u drugim područjima. Tamo gdje imamo sliku mi smo emocionalno nezreli i donosimo iste zaključke, emocionalno i nesvjesno, kao što smo to činili kao dijete, sve dok tu sliku ne osvijestimo.

Zato treba računati da ćemo u sebi otkriti zaključke koji nisu u skladu s našim svjesnim znanjem. To može biti šok kada shvatimo na koji djetinjasti način emocionalno reagiramo. Ali kada znamo što možemo očekivati kada krenemo u potragu za slikama nećemo se iznenaditi kada u sebi nađemo dijete kakvo smo bili. Znat ćemo da to dijete nije moglo rasti u nama, jer je bilo gurnuto u podsvijest, pa stoga nismo ni znali da živi u nama.

Budući da slike djeluju iz podsvjesnog, one imaju moć da stvaraju naše životne okolnosti. One utječu da vidimo i zapažamo samo određene stvari koje su povezane sa zaključkom naše slike tako da neprestano potvrđujemo svoje netočno vjerovanje. Na taj način slika jača u kasnijem životu. Zaključci naših slika se sukobljavaju s odraslim željama i ciljevima u našem životu. Tako one uzrokuju ne samo bolni nesklad, nego i brojne sukobe i probleme u postizanju naših ciljeva, kao i stvaranju bolnih okolnosti u našem životu. Te slike snažno utječu na to da ponavljamo dramu našeg djetinjstva tako da privlačimo određene ljude i iskustva u naš život. Što su ti osjećaji manje svjesni, to su naše misli kompliciranije, jer dok su nesvjesni mi ih ne možemo kontrolirati i prilagoditi stvarnosti i svjesnim proturječnim željama. Tako nas naše slike i njihovi zaključci stalno vode u situacije koje svjesno ne želimo.

Na svjesnom nivou mi želimo da se život odvija u skladu s našim željama. A kada se to ne događa mi u sebi osjećamo kao dijete. To je nezrelost u području gdje postoji slika. Zrela osoba zna da može kontrolirati život samo tako da prihvaća ono što život donosi, a ne tako da život slijedi njena očekivanja. A tamo gdje imamo sliku, mi se ne prilagođavamo životu. Mi smo ljuti i ogorčeni tamo gdje se naše želje ne ispunjavaju. Ako se naša želja i ispuni, često to nije ono što smo očekivali, jer je na ostvarenje utjecalo i naše nesvjesno vjerovanje. To uključuje i gubitak, ali nam se on ne sviđa. Tada mislimo da je život nepravedan.
Govorili smo o sramu koji se javlja kada otkrijemo krivo vjerovanje.

Tada zanemarujemo da je taj zaključak donosilo malo dijete i da je on potpuno u skladu s dječjom sposobnošću shvaćanja I razmišljanja. Naša odrasla inteligencija se ne može pomiriti da tako glupo reagiramo. Bit će nam to lakše prihvatiti ako znamo da smo u tom području naše ličnosti ostali dijete, zato što je cijeli proces bio sakriven od nas u podsvjesnom, i također kada shvatimo da svi koje poznajemo imaju takve slike u sebi. Ako smo razgovarali s djetetom od 4-10 godina, nećemo biti iznenađeni njegovim razmišljanjem. To je važno da shvatimo. Mnogi ljudi to ne shvaćaju, pa rade Sizifov posao pokušavajući prisiliti život da bude ono što oni misle da bi trebao biti, kao što su to činili kao djeca. Kada počnemo tražiti svoje slike tako da promotrimo svoje probleme, unutarnje sukobe I pogrešne zaključke, mi ćemo ponovno proživljavati negativne osjećaje I uspoređivati ih s ispravnim načelom. Ali nakon što to temeljito shvatimo, morat ćemo nastaviti raditi dalje. Ne samo da moramo pronaći područje gdje smo odigravali svoje slike, idući od jednog obrasca do drugog, već bismo morali nanovo procijeniti naš život, naročito situacije koje naizgled nemaju ništa s našim djelovanjem.

Zdravi razum I logika će nam reći o mnogim iskustvima za koja smo se pitali što uopće imamo s time, ili nismo ništa učinili, a ipak nam se to dogodilo. Ali nakon što smo pronašli svoje slike bit će nam jasno kako smo privukli određeno iskustvo. U prvom trenutku to otkriće može biti šokantno, ali ne mora biti uvijek. Često takva spoznaja znači olakšanje. Ali olakšanje mora uvijek uslijediti, čak i ako u potpunosti ne razumijemo svu povezanost. Kada vidimo povezanost naizgled slučajnog događaja i naše slike.

Olakšanje mora doći jer od trenutka kad shvatimo kako smo nesvjesno oblikovali naš život, kako smo uzrokovali događaje za koje smo do sada vjerovali da nemamo ništa s njima, osjetiti ćemo sigurnost jer nismo bespomoćna žrtva okolnosti. Shvatit ćemo da ne postoji nepravda i to će nas učiniti snažnima i sigurnima. Također ćemo shvatiti da su naše nesvjesne želje, usmjerenja i stavovi, ili ranjeno dijete, upravljali našim životom u velikoj mjeri. I kada toliko toga postane svjesno, mi postajemo sposobni svjesno kontrolirati, upravljati i usmjeravati naš život.

To će nam omogućiti da životu pristupimo s radošću i snagom. Imat ćemo sigurnost o kojoj prije nismo mogli ni sanjati, jer je sve dobilo svoj smisao. To će nam izgledati kao da prvi put imamo čvrsto tlo pod nogama.