Kako ćete se prosječno osjećati u idućih 10 godina, ovisi čak 80% o vašim genima "Budite optimisti.", "Mislite pozitivno.", "Ne brinite, budite sretni.", ... bombardiraju nas sa svih strana knjižice o psihološkoj samo-pomoći.

A što ako su optimizam, pozitivne misli, samopouzdanje i samopoštovanje samo simptomi sreće, a ne njeni uzroci?

Kad bi sreća ovisila o našoj volji i odluci, ne bismo li svi bili sretni? Nakon religije, filozofije i umjetnosti, znanost se pitanjem sreće i nesreće počela baviti relativno nedavno, s obzirom da joj je ranije nedostajalo oruđe za poniranje u mjesto gdje sreća i nesreća stanuju - u mozak.

Svatko ima kvocijent sreće Ono što je moderna znanost otkrila jest da su dobro i loše raspoloženje oblici moždane aktivnosti te da se svatko rađa s određenim „kvocijentom sreće”.

Na svijet dolazimo s genetski zadanim raspoloženjem, koje životne okolnosti mogu pomicati malo gore, malo dolje, no koje se nakon određenog vremena redovno vraća na unaprijed zadanu vrijednost. Nesretnik se ubrzo vraća svojoj potištenosti, a veseljak svojoj vedrini.

"Kako ćete se prosječno osjećati u idućih 10 godina, ovisi čak 80% o vašim genima" - tvrdi molekularni biolog Dean Hammer iz američkog Državnog instituta za rak.

Slično smatra i biolog David T. Lykken iz Minnesote, koji je genetsku pozadinu raspoloženja utvrdio 1995. istražujući parove jednojajčanih i dvojajčanih blizanaca. Jednojajčani su blizanci genetski "dvojnici", dok se dvojajčani blizanci međusobno razlikuju kao "obična" braća i sestre. Kod genetski različitijih, dvojajčanih blizanaca zabilježene su znatnije razlike u nivoima sreće. Međutim, kod jednojajčanih blizanaca nađeno je samo 2% razlike u stupnju duševnog blagostanja, bez obzira na različitost zanimanja, imovinskog statusa i drugih okolnosti. "Oni koji su radili bolje poslove nisu bili ništa sretniji od svojih blizanaca koji su radili u tvornici. Mnogo je lakše predvidjeti nečiji nivo sreće na temelju poznavanja raspoloženja njegovog jednojajčanog blizanca, nego na temelju poznavanja životnih okolnosti." - kaže Lykken.

I istraživanje koje je na 6.000 ljudi proveo američki Državni institut za starenje pokazalo je da ljudi tijekom godina pretežno zadržavaju jednako raspoloženje. "Utvrdili smo da će ljudi koji su najsretniji danas, biti najsretniji i za 10 godina." - tvrdi dr. Robert R. McCrae. Čak i nakon teških životnih trauma, u većine je ispitanika nestao svaki trag pada raspoloženja unutar godine dana. Sreća u lijevoj strani mozga

Količina sreće u životu pojedinca ovisi o anatomiji i građi mozga, gustoći živčanih stanica u pojedinim dijelovima mozga te o količini hormona i neuroprijenosnika (neurotransmitera) koji podražuju moždane centre. Te su vrijednosti u najvećoj mjeri zadane genetskim kodom. Neuroprijenosnici čija je nestašica najuže povezana s depresijom su serotonin, noradrenalin i dopamin, ali ulogu igraju i druge tvari, poput endorfina, feniletilamina i oksitocina, koje popularno nazivamo "hormonima sreće".

S raspoloženjem je presudno povezana otpornost na stres, koja je također u najvećoj mjeri genetski zadana. Osobe niske tolerancije na stres luče više stresnih hormona, koji uništavaju moždane stanice u kritičnim moždanim strukturama, pogotovo u hipokampusu. Što je čovjek manje otporan na stres, to je vjerojatnije da će biti nesretan.

Zadnjih je godina otkriven smještaj moždanih centara za dobro i loše raspoloženje. Stručnjaci s Sveučilišta Wisconsin dokazali su da osobe s pretežno dobrim raspoloženjem ("sretni ljudi") imaju jaču živčanu aktivnost u lijevom prednjem režnju mozga, dok slabije raspoloženi ("nesretni") ljudi imaju veću aktivnost u desnom prednjem režnju. "Oni s jačim radom lijeve strane mozga tvrde da doživljavaju više pozitivnih osjećaja te da više uživaju u običnim svakodnevnim aktivnostima." - kaže vođa istraživačkog tima, dr. Richard Davidson. S druge strane, oni kojima je aktivnija desna strana mozga nervozniji su, uznemireniji i zabrinutiji. Ljudi s najvećom moždanom aktivnošću u desnom prednjem režnju su oni s kliničkom depresijom, to jest oni koji su duboko nesretni.

Razlike u raspoloženju vidljive su već kod djece stare 10 mjeseci. Djeca kojima lijeva strana mozga "bolje radi" manje i rjeđe plaču kad ih se odvoji od majke, u usporedbi s djecom kojima je aktivnija desna strana mozga. Hoće li netko u životu biti sretan, optimističan, veseo ili nesretan, zabrinut i tužan, vidljivo je, dakle, već u pelenama.

Geni, priznaju stručnjaci, ne određuju stupanj sreće sto posto, nego tek između 50% i 80%. Ostalo ovisi o životnim iskustvima. No, i od životnih iskustava, uvjerljivo najveći utjecaj na rad "organa za sreću" zvanog mozak imaju ona doživljena u djetinjstvu. Uvjeti u kojima odrasta dijete, količina i omjer ljubavi i nasilja koje dijete primi, do kraja oblikuju živčani sustav, otpornost na stres te kapacitet za doživljavanje ugode i neugode.

Milijardu i pol nesretnih?

Želite li znati koliko je ljudi u svijetu nesretno, potražite podatke o rasprostranjenosti depresije. Procjene govore o 340 milijuna depresivaca, a depresija je medicinski (i neprecizan) naziv za dugotrajni osjećaj nesreće. Od nesreće boluju i oni s nekim od brojnih anksioznih poremećaja. Broj nesretnih tako raste do 450 milijuna ljudi. Pridodajmo još 170 milijuna ovisnika o alkoholu, 1.1 milijardu pušača, 180 milijuna ovisnika o drugim drogama - sve te tvari ljudi troše u nastojanju da dignu sniženo raspoloženje.

Neki se od navedenih brojeva preklapaju jer isti ljudi ulaze u više skupina, ali nećemo pogriješiti ako ustvrdimo da je bar milijarda ljudi u svijetu u nekoj mjeri nesretna.

Knjige o psihološkoj samo-pomoći i psihoterapijske tehnike lijep su pokušaj da se nesretne ljude učini manje nesretnima. Neki su ljudi po prirodi vrlo prijemčivi na sugestiju pa ih je moguće oraspoložiti lijepim riječima i dobrim vijestima, čak i ako su one lažne. Vježbe autosugestije i seanse kod psihoterapeuta neće pogoršati ničije duševno zdravlje, ali ima drugih, djelotvornijih tretmana protiv nesreće: lijekovi i drugi zahvati u živčani sustav.

Iako zasad ne postoji savršena terapija protiv depresije i srodnih bolesti, lijekovi koji pojačavaju aktivnost nekih neuroprijenosnika, moždanih tvari koje prenose signale između živčanih stanica, djeluju kod 60-80% pacijenata ako se uzimaju redovito i dovoljno dugo. Kod osoba s kroničnom depresijom, "dovoljno dugo" može značiti i doživotno. No, doživotno liječenje znatno je bolje od doživotne nesreće.