Većina ljudi ne vjeruje u povjerenje, a žedno ga priželjkuju. Kada se odlučimo vjerovati bez obzira na rizik, dosegnuli smo najviši stupanj duševne snage. Svjesni smo da bismo mogli biti izigrani, no osjećamo da će se sve to tada izdržati i da ćemo još više ojačati.

Povjerenje je, nedvojbeno, poput stakla - potrebna je mala neopreznost da se slomi.

Kada bismo pitali bilo koga u našoj okolini što je najvažnije u međuljudskim odnosima, zasigurno bismo dobili odgovor: povjerenje. Koliko je povjerenje važno u našim životima, nažalost, najčešće znamo kad nas netko iznevjeri ili možda kada mi nekoga iznevjerimo. Važno je povjerenje i na onoj općoj društvenoj razini. Svi mi vjerujemo, ili bismo trebali vjerovati, velikim društvenim institucijama čija je zadaća da s vrha učine naš život kvalitetnijim. Vjerujemo i sredstvima javne komunikacije koja bi nas trebala informirati i oblikovati javno mišljenje. Međutim, znamo da se njima najmanje vjeruje, što rezultira društvenom dezorijentacijom i nesigurnošću.

Teolozi smatraju da se osnova povjerenja nalazi u jednom dubljem odnosu: u odnosu Boga i čovjeka i da tek s povjerenjem u Boga krećemo k povjerenju u čovjeka. Ali u tim odnosima tko u koga, zapravo, ima povjerenja? Bog u čovjeka mnogo više nego li čovjek u Boga. Bog u čovjeka nikada neće izgubiti povjerenje. Time prvi uspostavlja odnos i pokazuje se kao pedagog usmjerujući čovjeka primjerom, opomenom i savjetom da ozbiljno shvati taj odnos. Sveti Jeremija proklinje: "Proklet čovjek koji se uzdaje u čovjeka, i slabo tijelo smatra svojom mišicom". Neka ova teološka razmatranja budu i simbolična jer mi umjesto Boga možemo staviti bilo koji drugi pojam (zakon, načelo, smisao, istina...) no nikada ne počnimo s povjerenjem u čovjeka nego, ako smo ateisti, počnimo gajiti povjerenje u nešto Nepoznato.

Bilo kako bilo, bez povjerenja u druge naša bi svagdašnjica bila prostor straha, nepredvidivosti i nesigurnosti. Povjerenje traži punu pažnju i odgovornost.

Prilazimo li životu s povjerenjem, govorit će nam da smo "naivni" poput malog djeteta, da smo lakovjerni i da nas je lako izigrati? No povjerenje bi trebalo biti ugrađeno u temelje svakoga kvalitetnog odnosa. Sastavni dio u toj izgradnji je, kako je spomenuto, odgovornost. Za održavanje povjerenja važno je priznavanje pogrešaka i njihovo ispravljanje te davanje mogućnosti drugome da svoje pogreške ispravi uz pomoć našega razumijevanja. Čovjek, da bi preživio, mora imati vjeru i povjerenja u sebe i u druge ljude. Treba vjerovati, pružiti drugu priliku, oprostiti. Samo takvim pristupom, počevši od sebe, dajemo primjer ostalima da i oni krenu putem povjerenja. Povjerenje u sebe i u drugoga pozitivan je osjećaj vlastite vrijednosti i sposobnosti uhvatiti se u koštac sa svim problemima međuljudskih odnosa jasnim međusobnim izražavanjem svojih potreba, želja i zahtjeva.

Vrlo je važno razviti uzajamno povjerenje za kvalitetan i ispravan odgojni stav. Što vrijedi priskrbiti hranu djetetu, ako mu se ne da odgoj. Ono samo sebe ne može odgajati.

Kako steći povjerenje kod odgajanika, djeteta, mlade osobe? Ono što je mlado uvijek ide linijom manjeg otpora. Često mlade osobe odbacuju svojega odgojitelja priklanjajući se "najboljem prijatelju". Biti "najbolji prijatelj" ne traži puno. Nisi odgovoran ni za što, nikome ne polažeš račune, a ako ti se "prijatelj" nađe u poteškoći, slobodno ga možeš napustiti, dok se zreo i pravi odgojitelji, koliko god nezgodni bili, uvijek brinu za tebe. Čovjek, a djeca pogotovo, traže ljubav, a ne samo ispunjavanje njihovih želja.

Kako povratiti izgubljeno povjerenje?

Povjerenje pokloni odmah i pazi da ga svojim postupcima, riječima ili načinom života ne prokockaš. Ne preziri dobrotu osobe koja ti odmah poklanja povjerenje, jer moraš znati da tu najčešće nije riječ o naivnosti, nego takvi ljudi žele drugomu pružiti povjerenje baš zbog toga što ne žele uvjetovati drugu osobu i ne žele je unaprijed osuditi. Oni vjeruju u dobro koje se nalazi u čovjeku. Ali nema toga tko nije barem jedanput "zaobišao" istinu. No to ne smije biti životni stav. Život ne poznaje prečice. Neka nas ne plaši dužina ni teškoća puta. Bosco je rekao: "Biti dobar ne znači ne činiti pogreške, nego neprestano se popravljati." Posrne li se, treba ustati.

Poduzetnici u svojem poslovanju također trebaju razvijati povjerenje. Povjerenje podiže proizvodnost. Charles de Gaulle je govorio da "države nemaju prijatelje, one imaju interese". Takav stav povećava oprez, ali ne stvara dugotrajnu sreću kod ljudi. Povjerenje je očekivanje da se može pouzdati u nečiju riječ, obećanje, pisanu ili usmenu izjavu. Drugi vide povjerenje kao uvjetnu radnju izbora koja je ovisna o nizu čimbenika među kojima je, na primjer, reciprocitet. U poslu povjerenje se treba stvoriti među kolegama, i u odnosu na poslovne partnere. Obično se započinje obećanjima i preporukama drugih, a zatim se razvija iskustveno povjerenje. Tzv. institucionalno povjerenje nastaje i ispunjenjem normi i pravila. Ako postoje prihvaćeni pravilnici i norme koji omogućuju razvoj zaposlenika i ako se poštuju, zaposlenici će imati povjerenja u organizaciju. Sastavni dijelovi svake transakcije u poslovanju su rizik i ovisnost o drugoj strani. Upravo te dvije stvari su uvjeti postojanja povjerenja. Rizik i ovisnost su dinamički vezani za povjerenje. Povjerenje stvara dodanu vrijednost kako poslovanju tako i robi, odnosno usluzi.

Zaposlenici koji smatraju da ih se iskorištava neće nikada uložiti dodatni napor da se podignu iznad minimuma definiranog ugovorom. Ono što stvara povjerenje je dodana vrijednost koja zaposlenika potakne na kvalitetniji rad iznad ugovorenog minimuma. Mehanizmi prisile ne mogu nadomjestiti odnos povjerenja koji dugoročno stvara kreativnu i učinkovitu organizaciju. Povjerenje potiče suradničko ponašanje, koje je osnova velikog broja spajanja poduzeća i institucija. Ta spajanja nastaju zbog globalizacije poslovanja, brzih promjena, sve kraćih životnih ciklusa proizvoda i potrebe za velikim investicijama. Povjerenje omogućuje manje troškove transakcija jer povećava prilagodljivost unutar organizacije na temelju ponašanja koje je korak dalje od onog koje je definirano ugovorom o radu ili djelu. Na kraju, organizacijsko povjerenje potiče inovacije.

Povjerenje se, u radionicama ili na terapijskim seansama, može uvježbavati. Recimo, osobi se zavežu oči i onaj koji je vodi, zadužen je slijepu osobu što prije provesti kroz brojne zapreke na putu, koji je često krivudav, neravan i ometan na razne načine, do sigurnog odredišta. Kad imaš povjerenje u sebe, u ljude, u život, u ljubav, onda si opušten, onda se ne bojiš, onda si ispunjen i onda osjećaš neku unutarnju radost. Kad imaš povjerenje, prepušten si zapravo svojem unutarnjem vođenju, svojoj inuticiji, zapravo imaš vezu sa svojom jezgrom sa svojim izvorom i tada, što god se događalo, ti nikad ne gubiš povjerenje u To, jer ono je živo ono je vječno i jače od bilo čega što te može snaći. Zato je važno tražiti To, tu vezu, tu nit u sebi jer ona je naša snaga i naša unutarnja moć. Bez nje mi smo ništa, a sa njom mi smo sve. Ona nas nikad ni ostaviti ni napustiti niti iznevjeriti neće.

Povjerenje, da se još jednanput naglasi, nije samo sastavni dio odnosa prema ljudima. Ono je sveobuhvatnije. Samo naizgled je jednostavno steći i održati povjerenje u nekoga ili nešto. Da, samo na izgled. Probajte pa će te vidjeti. U izgradnji povjerenja vrlo je važan razgovor. Često se postavlja pitanje kako se s povjerenjem prepustiti vođenju ljubavi, gdje su granice u međuljudskim odnosima? Kako se s povjerenjem iz poznanstva ili prijateljstva možemo upustiti u erotske odnose? Gdje su granice i kako ih postaviti? Granice su vezane uz ono što dopuštamo drugima, a tiču se nas i našeg tijela. Ako nismo spremni za intimu, onda to treba jasno izreći. Ovo ne vrijedi samo za seks, vrijedi i za sve ostale aspekte odnosa s drugom osobom. Jer ako nam netko nešto čini protiv naše volje ili ako se tada ne osjećamo ugodno, onda to nije ljubav nego nasilje.

Nema dvojbe da je za stvaranje primjerenih odnosa i povjerenja u druge važno, najprije, razviti povjerenje u sebe. To se postiže češćim susretom sa sobom, traženjem odgovora na pitanje što zapravo želimo u životu, usrećuje li nas to i jesmo li sposobni i spremni za taj odnos. Ovakvi razgovori sa samim sobom uvijek moraju prethoditi novim koracima u odnosima s drugim, posebno u davanju povjerenja. Pritom se ne smije zanemariti i vrijeme koje imamo na raspolaganju. Vrijeme je naša najveća vrijednost i treba ga iskoristiti tako da u svakom trenutku slijedimo svoje ciljeve i poboljšavamo kvalitetu življenja. Takav odnos prema vremenu pojačava naše povjerenje u sebe sama, a i drugih u nas. Usporedno ćemo imati i više hrabrosti razvijati povjerenje u druge jer ćemo vrijeme imati "u svojim rukama".

I da zaključimo. Povjerenje je dio odnosa koji si možemo dopustiti vjerujući ponajprije u dobar ishod tog odnosa ne obazirući se na svoje trenutačne postupke i osobe kojima vjerujemo. Vjera u dobar ishod daje nam strpljivost, sposobnost oprostiti (sebi i drugima) te jača samopoštovanje.