Kada razmišljamo, razgovaramo ili pišemo o smislu života možemo naići na razne otpore. Kod nekih ljudi se javlja religiozni strah (ne smije se razmišljati, mora se vjerovati). Neki na smisao gledaju čisto evolucijski, svode ga na produžetak vrste (imati djecu). Neki ne pronalaze načina za izražavanje svojih doživljaja (to se ne da riječima opisati). Kod nekih se javlja strah od zadiranja u nepoznata područja uma (nema smisla filozofirati). Neki misle da smisla uopće nema, da se sve događa po slučaju, a neki smatraju da je sve u živodu skladno, smisleno i uređeno.

Odnos sa stvarnošću

Da bismo ušli u korijen riječi smisao trebamo napraviti jednu sasvim malu izmjenu – s početka riječi oduzeti slovo s. Kada je nešto napravljeno smisleno, to znači da je osmišljeno, napravljeno s mišlju. Iz toga je logično za zaključiti da je netko (bog, duša, priroda, sudbina) naš život zapravo već osmislio. A ako je to već učininjeno, onda se nemamo više što misliti. Ne moramo kreirati smisao, jer je on (doživljavali ga mi ili ne) već tu. Kratkoročno gledano, takvo razmišljanje može biti utješno i opuštajuće, ali dugoročno gledano vodi ka pasivnosti, a vrlo često i do niza razočaranja. Ako polazimo od pretpostavke da je ovaj svijet za nas osmislio bog, onda kreću nagađanja o tome kakav je taj bog. Mora da je pravedan, misli na nas, pobrinut će se za nas. Nadamo se da nas bezuvjetno voli i da nas tu i tamo stavlja u teške životne situacije jer nam „dijeli lekcije“. Takve ideje o bogu koji uvijek daje po zaslugama u mnogim ljudima samo produbljuje osjećaj krivnje i manje vrijednosti jer ispada da nikada nisu dovoljno dobri da bi zaslužili biti sretni i zadovoljni. Ideja o prirodi boga je toliko apstraktna i sveobuhvatna da u nju možemo projicirati zaista svašta. Zbog toga i postoji toliko različitih vjerovanja koja se prenose s koljena na koljeno generacijama. Često je to samo „prijenos bez razmišljanja“. Dobijemo u nasljeđe određenu predodžbu o stvoritelju, o duhovnosti, o smislu i zatim je prenosimo na svoje potomke. Iako se taj prijenos (putem obiteljskog i kolektivnog nasljeđa) događa po automatizmu, odnos sa stvarnošću, univerzumiom ili bogom je jedan od najvažnijih i najintimnijih odnosa u životu. Osim odnosa sa samim sobom, odnos sa cjelokupnom stvarnošću je jedini koji traje otpočetka pa sve do kraja našeg svjesnog života.

Svakodnevna čuda

Kreiranje smislenog života predstavlja jednu od najsnažnijih motivacijskih snaga čovjeka. Ogromna je razlika među onima koji „vide“ i onima koji „ne vide“ smisao u svojim akcijama. Oni koji traže, otkrivaju ili kreiraju smisao (pa makar se konačan cilj, sa svakim novim korakom, činio sve daljim) imaju osjećaj da idu nekud, da napreduju, da se ne kreću besciljno. Pri tom uopće nije bitno naći odgovor, već produbiti pitanje. To je ono što uvijek iznova budi znatiželju i želju za daljnjim istraživanjem i upoznavanjem života. Smisao života na taj način postaje sama potraga za smislom. Važno je biti na putu, a ne stići na cilj. Cilj je u ovom slučaju samo pokazatelj smjera.

Pokušamo li iskreno odgovoriti na pitanja: Otkud stvarnost? Otkud ja? Otkud ti? Kako to da postojimo?, shvatit ćemo da je svaki odgovor zapravo nečija tuđa priča. Veliki prasak, evolucija, sedmodnevna kreacija, reinkarnacija, kozmička braća, vanzemaljska inteligencija. Neke priče nam mogu zvučati prihvatljivo, a neke druge ne. Ovisno o tome od koga smo ih čuli, s koliko godina smo ih usvojili i u kakvim životnim situacijama su doprle do nas, te priče će ostaviti više ili manje traga na naša uvjerenja. No, prihvaćajući takve, već utvrđene odgovore zapravo se zakidamo za autentičnu, vlastitu, individualnu potragu. Kada smo u aktivnoj poziciji kreatora smisla, imamo više motivacije za istraživanje i upoznajevanje sebe i svijeta. Potraga za smislom je jedna vrsta komunikacije sa stvarnošću koja produbljuje doživljaj života i povećava naše kapacitete za čuđenje, radost i suosjećanje.

Biti čovjek je jedino stanje za koje znamo i zato je izuzetno dragocjeno. Tu smo gdje jesmo, u svijetu kakav jeste i to je zaista veliko čudo. Kao djeca smo svoje roditelje obasipali s bezbroj pitanja na koja ni kao odrasli nemamo odgovore. Zašto postoji vjetar? Što je smrt? Od čega je napravljeno vrijeme? Kao odrasli, odvikli smo se od postavljanja „čudna pitanja“, ali to ne znači da smo odgovore na njih učinili puno dostižnijima. Kolika je god raznolikost postojanja, toliko raznolika može biti i paleta našeg čuđenja. Ipak, većinu ljudi od tog čuda svakodnevnog života obuzima dosada. Ulica, auto, stan, posao… Sve smo to već bezbroj puta vidjeli. Recimo to ovako: kod prosječnog čovjeka, sposobnost divljenja opada proporcionalno s godinama. A ako se oko bilo koje pojave malo dublje zapitamo, opet dolazimo do toga da nemamo odgovora. Svježinu življenja održava svjestnost o tome da je svo naše znanje i iskustvo samo podskup univerzalnog čuda života.

Dubina sreće

Kreiranje smisla je jedna vrste dijaloga između unutarnjeg i vanjskog svijeta. To je stvaranje svog osobnog, jedinstvenog jezika za komunikaciju s cjelokupnom stvarnošću. Sama riječ “dijalog” potječe od riječi “dia” i “logos” što u doslovnom prijevodu znači tijek značenja ili tijek smisla. Taj tijek je nigdje drugdje nego u svakodnevnici. Nije nam potrebna izolacija, odlazak na planinu ili u pećinu kako bi se odmorili od života, odvojili se od njega i tamo negdje, s pristojne distance ga „shvatili“. Život se izražava kroz bezbroj raznolikih detalja običnog života. Kada smisao tražimo unutar života - u radnom danu, u simpatičnim i antipatičnim kolegama, u sretnim i bolnim trenucima - kada ga tražimo unutar, a ne izvan života, sama potraga  produbljuje doživljaj postojanja.

Pri tom su i zadovoljstvo i frustracija, i sreća i patnja tu da nam prošire okvire života. Viktor Frankl, psihijatar i osnivač logoterapije (terapije smislom) je promatrajući oboljenja nekadašnjih zatvorenika koncentracijskih logora (među kojima je i on sam bio) utvrdio da ne postoji samo patologija stresa, već i patologija rasterećenja. Iz svojih istraživanja je zaključio da ne treba pod svaku cijenu izbjegavati napetosti, već u život unositi određenu zdravu dozu napetosti. “Nije važna homeostaza pod svaku cijenu”, navodi Frankl, “već noodinamika - bipolarno polje napetosti koje se otvara između čovjeka i smisla.”

Patnja je nešto čemu najteže pronalazimo smisao. Kada smo u snažnoj fizičkoj ili emotivnoj boli, onda se filozofiranje o smislu života čini kao puka besmislica. Kako naći smisao u tome da je netko, ni kriv ni dužan, već kao dijete proživio teške traume? To samo po sebi nema smisla. Kao djeca, izloženi smo svijetu kakav jeste, sa svim njegovim svijetlim i tamnim stranama. Kasnije, tijekom života, takve događaje možemo „posložiti“ na smislen način. Prihvaćanje, doživljavanje i shvaćanje vlastite, individualne životne priče je mnogo vrijedniji generator smisla od većine univerzalnih učenja koja nam objašnjavaju naše živote iz neke udaljene, kozmičke perspektive. Individualna životna priča je ono što nam omogućuje stalno otkrivanje novih odgovora na pitanje: kakav sam ili kakva sam?

U traženju odgovora na to pitanje, nemoguće je izbjeći i teške, tužne ili zbunjujuće trenutke. Ako tvrdimo da je smisao u ljubavi ili da je smisao u sreći, što je onda sa svim onim osjećajima koji nisu ni ljubavni ni veseli, tu su? Kada odbijamo doživjeti život u cjelini, u svoj toj šarolikosti svakodnevnih radosti, tuga, ljutnji, strahova, nježnosti i oduševljenja, počinjemo vjerovati da je moguće naučiti biti stalno biti pozitivan i sretan. Živimo u narcističkom društvu u kojem je „biti sretan“ pitanje prestiža i ta, površna, naučena, lažna sreća je zapravo vanjska fasada, nešto zgodno za pokazati, a ne prava unutarnje istina. O životu i svojoj ljudskoj prirodi možemo nešto naučiti, kako iz sreće i zadovoljstva tako i iz patnje, ljubomore ili bijesa. Perfekcionistička vizija sebe kao nekog tko uvijek ima prave odgovore, snalazi se u svakoj situaciji i stalno vidi da je čaša do pola puna, a ne do pola prazna nas čini neosjetljivima i površnima. Kreiranje životnog smisla se prije svega bazira na iskrenosti prema sebi, jer najviše napredujemo onda kada si priznamo „ono kako jeste“ umjesto da stalno težimo „onome kako bi trebalo biti“. Definicije o tome „kakvi bismo trebali biti“ nisu izvor sreće, već izvor frustracije. Život se uvijek događa u sadašnjosti i mir sa sobom onakvima kakvi jesmo je osnova smislene povezanosti naše unutarnje i vanjske stvarnosti.

Tomica Šćavina, prosinac 2008.