Tako je naporno živjeti jer svoju energiju najviše trošimo zbog pogrešnih uvjerenja i zabluda, jer življenje po stilu «ožeži pa bježi» ne donosi očekivane rezultate. Ljubav je vječna tema o kojoj se sanja, pišu pjesme i romani, o njoj se mašta i razgovara. Svi želimo biti voljeni, odnosno, nahranjeni pažnjom na neki način. U svim našim umovima ljubav je dominantna tema. Maštamo o onome što nemamo, sanjamo i smišljamo načine kako da pijemo s izvora ljubavi.

Dokle god tražimo, mi nismo ostvarili svoj cilj. Ako godinama i desetljećima tražimo, to znači da smo krenuli u pogrešnom smjeru. 

ZNAKOVI LJUBAVI 

Na pogrešnom putu, koji se zove lažna ljubav, postoji i prometni znak, koji se zove nevjera. On nas opominje da se vratimo jer ne idemo po željenom pravcu, ali problem je u nama, jer mi nevjeru ne doživljavamo kao znak upozorenja, već kao nadu da ćemo u naručju neke druge žene ili muškarca naći ono što nismo dobili ili čime nismo zadovoljeni u prethodnom odnosu.

Većina ljudi živi s nadom, koju smatraju priljevom svježe kreativne energije, koja nam daje vitalnost u borbi s problemom, neuspjehom, starošću i smrću.

Nada da će nam biti bolje u novom odnosu podstiče na beskrajno traganje i vodi u propast. Ona je kao zavodljiva pjesma morskih sirena, koja je navodila grčke mitske junake u smrt. Da bi tragači nešto pronašli, oni moraju i nešto znati, kao npr. što je ljubav. Jesu li maglovite vrijednosti koje slijede zaista prave? Zašto nam trebaju partneri i njihova ljubav? Da ne budemo usamljeni? Da udruženi budemo ekonomski jači? Da produžimo vrstu kroz svoje potomstvo? Trebaju nam kao potvrda naše normalnosti? Što hoćemo u ljubavnom i seksualnom odnosu? Dostizanje orgazma se nameće kao odgovor. Iza njega slijedi opuštanje i smanjena životna tenzija. Kada bi to bila vrhunska vrijednost odnosa, vjerojatno bi se svi ponašali kao labudovi, koji do smrti ostaju vjerni partnerima. Toga uglavnom nema kod ljudi jer se oni drže pravila «koliko ljudi, toliko ćudi». Neki ulaze u odnos zbog materijalnog interesa, računajući da bez novca nema sreće.

Drugi nemaju svoje stavove, već misle tuđom glavom (glavom mame ili tate, prijatelja i susjeda ili cjelokupnog javnog mijenja), pa se opredjeljuju za tuđe vrijednosti, a ne za svoje autentične izbore. Neki muškarci i žene nikad ne stupe u istinski odnos s drugim ljudskim bićem, već cijeli život vole nestvarni, imaginarni lik iz svoje mašte, kao što pjeva Tore Diflersen u pjesmi «Vječito troje» :

«Postoje dva muškarca

koji uvijek prelaze preko moje staze snene

jedan je onaj kojeg volim ja,

drugi je onaj koji voli mene.»

SAMO CRNOOKE

Postoje i oni koji uzimaju sva ta polazišta za svoje ponašanje. Mnogi su na polju ljubavi fetišisti, jer obožavaju jedan objekt (istaknute grudi, duge noge, lijepo oblikovanu stražnjicu, plavu kosu, crne oči, socijalni status, novac, snažno, žilavo tijelo). Opsesija jednostranim prokletstvo je ljubavnog odnosa, jer nema polovične ljubavi – ili voliš ili ne voliš.

Kad istrošimo objekte svog voljenja kroz navike i besmisleno ponavljanje, osjetimo prazninu u duši i čežnju da je ispunimo novim iskustvima, pa se dajemo u potragu za novim partnerom kroz snove i maštanja, preko koketiranja do planova i strategija zavođenja. Nastupa novi medeni mjesec i vrti se beskonačni krug ponavljanja želja i njihovog propadanja. Svijet izgleda da vrvi od tragača za ljubavi.

Napetost je teško trpjeti, a ona pokazuje koliko je čovjek udaljen od stanja ljubavi. Ona sprječava čežnju za ljubavi, već tjera na traganje, ali ne na otkrivanje izvora ljubavi u dubinama svog bića, već u vanjskom svijetu. Pravac traženja pogrešan je, a potraga za objektima ljubavi eho je ljubavi i baš zato mijenjanje partnera postaje neprekidan proces, pa nijedan partner ne može zadovoljiti nemoguću želju – da netko drugi voli umjesto nas. To je kao kada bismo tražili nekog da diše i misli umjesto nas. Gdje se rađa takva obmana? Ona nastaje iz svijesti o siromaštvu vlastitog Ja. Svijest o vlastitoj inferiornosti u odnosu na moć života kao cjeline opće je prihvaćena svijest. Jedan mudrac rekao je da svaki čovjek, od prosjaka do cara, živi svoj život s izvjesnom tugom u svom srcu. To je tuga zbog inferiornosti «mene samoga», koja se ne može eliminirati niti ičim nahraniti, a ljudi to ne žele priznati ni sami sebi.

Da bi eleminirali te osjećaje, nepomirljivo hrle iz odnosa u odnos, kako bi nahranili prazninu u svojoj duši. Sebični ljudi ne znaju voljeti jer egoizam po svojoj biti isključuje stanje ljubavi. Egoisti moraju odustati od intrumentalizacije ljubavi u svrhu izgrađivanja svog ega, jer polje ljubavi nije prostor za samodokazivanje i pokazivanje svijetu svojih kvaliteta. Čovjek koji ne nalazi partnera svog života, ne zna voljeti. Zbog nepostojanja ljubavi nastaje frigidnost, impotencija i prerana ejakulacija, sadizam i mazohizam, silovanje i nekrofilija.  

POTPUNI SKLAD

Zašto se događaju takve deformacije čovjekovog odnosa prema drugom ljudskom biću? To je zato što mi pokušavamo voljeti umom, a ne cijelim bićem. Zaratustra je govorio da je sreća sklad tijela, uma i duše. Um nije biće i nije cjelina, a mi smo sretni samo kao cjelina, kao potpuno biće. Preko uma ne može se izlijevati ljubav – to je kao da oči upotrebljavamo za mirisanje ili nos za gledanje, odnosno, kada volimo umom, to je kao da ustima uzimamo sliku kruha da se najedemo.

Brojni razvodi i nevjerstva, svakodnevni konflikti među ljubavnim partnerima dokazuju da je prostor ljubavi inficiran silama manipulacije. Ljudi se otimaju za tuđu ljubav, neki nikada ne odrastaju pa se u zrelim godinama ponašaju kao djeca, drugi tuđom ljubavi popunjavaju prazninu svoga ega. Rješenje je vrlo jednostavno: volite neprofitabilno, samo volite, bez očekivanja da će vam se uzvratiti istom mjerom, jer ljudsko biće je perpetuum mobile – stroj koji se neprekidno kreće, koji u sebi nosi vječni motor, koji za gorivo koristi ljubav.

Ljubav je neiscrpna. Kad je crpimo iz drugih na silu, ona se brzo isprazni, a kad je crpimo iz sebe za druge, ona nema kraja. Ali, ako je prosimo od drugih, brzo potrošimo svoju ljubav. Herman Hesse lijepo je o tome govorio u svojoj pjesmi:

«Zavodnik»

«Pred mnogim sam vratima čekao i na mnoga uha šapnuo svoju

pjesmu.

Htjedoh da zavedem mnoge lijepe

žene...

I uvijek kada su se jedna usta

predavala,

kad je žeđ bila ugušena, jedna

blažena

iluzija u grob je odlazila.

Ostalo bi samo tijelo u prevarenoj

ruci.

Poljupci koje strasno moljah,

duge noći koje grozničavo

iščekivah,

na kraju bjehu moji – kao zgažen

cvijet,

bez mirisa, nestala bi ljepota.

Iz mnogih postelja ustajao sam

tužan

kad od žudnje je postajala navika.

Bježeći od užitka tražio sam san,

opet novu želju i svoju samoću!

Taj užitak moje je prokletstvo

jer sretnim me ne čini,

jer svaki san o njoj stvarnost

uništava!

Oklijevajući, ruku ka novom cvijetu

pružam,

da novom uhu svoju pjesmu šapnem...

Brani se, ljepotice moja,

zakopčaj haljinu svoju!

Opčini me, muči me!

Nikad ne reci Da!»

 

TRAGIČNE LJUBAVI

U svijetu se ne gine samo od oružja, nebeske kazne i vjerskih ratova, već se strada i od ljubavi. Pjesma «Tužna nedjelja» Sheresha Rezhea, mađarskog glumca, skladatelja i pijanista, ima ubilačku moć. Prije sedam desetljeća pjesma je iz mađarske ravnice krenula u daljine, prešla je sve europske granice i kao oštrica mača zarila se u mnoga osjetljiva i zaljubena srca.

U Švedskoj je bilo nekoliko stotina samoubica, a u Italiji, u jednom danu, osmero napuštenih ljubavnika oprostilo se od života, tako da je nedjeljom na grobljima bilo mnogo mladog svijeta sa suzama u očima, cvijećem u naručju i s pjesmom na usnama :

«Tužna je nedjelja, mada je cvijeće posvuda...»

Sumorna pjesma o ljubavi i smrti posvuda je kosila svoje žrtve, a sjetni romantičari, pogođeni tugom pjesme, oduzimali su sebi život, ostavljajući svojim ljubavima vječito kajanje i osjećaj krivice za vlastitu smrt. Giovanni Masini, Sicilijanac, bio je kao dječak zaljubljen u djevojku iz svog sela, koja mu je uzvraćala ljubav. Ona se s roditeljima preselila u Napulj, gdje se proljepšala i postala pjevačica. On nikada nije zaboravio zanos mladosti i tražio je svoju dragu. Našao ju je jedne nedjelje pred crkvom u času njenog vjenčanja. Ubio se iz pištolja i pao pred noge svoje nesuđene drage 

Na sjeveru Švedske Olof Svedenborg zakleo se svojoj vjerenici da će je oženiti kad se vrati s plovidbe. Odnijele su ga oceanske bure, nikad se nije vratio u svoj topli dom. Njegova draga umrla je od tuge, a na uzglavlju njenom pronašli su završne riječi pjesme mađarskog pjesnika:

«Uzalud proklinje udes svoj ljubljena,

naša je sreća zauvijek izgubljena...»

Kada je u bolnom nadahnuću Mađar Sheresh Rezhe napisao pjesmu «Tužna nedjelja», nije ni slutio koliko će se nesretnih duša poistovjetiti s njegovom tugom. Pjesnik je digao ruku na sebe jedne sumorne nedjelje, pjevajući na samrtnoj postelji stihove:

«Čekam te draga,

al\' znam da sve je uzalud.

Neće bez tebe

da blista mi sunčev trak.»

Tisuće zaljubljenih shvatilo je da je

«Naša sreća zauvijek izgubljena.» 

JEZIK LJUBAVI TREBA NAUČITI

Ljubav čini čuda. Ona pokreće svijet. Cijeli naš život vrti se oko toga da volimo i budemo voljeni. Niz nesporazuma u partnerskim odnosima nastaje zbog nerazumijevanja jezika ljubavi jer, umjesto da im ljubav cvjeta, što oboje u dubini duše osjećaju, partneri si zagorčavaju život, guše ljubav negativnim osjećajima, kao što su strah od odbacivanja ili gubitka voljene osobe, odsustvo samopouzdanja i samopoštovanja, gomilanje tuge, bijesa, mržnje, otuđenja... Da bi ljubav dugo trajala, ona se mora hraniti pažnjom jednog partnera prema drugom. Dr. John Grey, psihoterapeut, po iskustvu smatra da je ženama najpotrebnije da od svog partnera dobiju: brižljivost u obliku njegovog iskrenog interesiranja za njena osjećanja i potrebe, razumijevanje kroz pažljivo slušanje bez donošenja odluka o ispravnosti i opravdanosti njenih osjećanja i potreba, da se popravi uvažavanje njenih prava, želja i potreba, odanost kroz pokazivanje da je ona za njega posebna, jedinstvena i vrijedna, potvrđivanje nje baš takve kakva jest i uvjeravanje da je voljena. Muškarac se osjeća voljenim ako od svoje partnerice dobije potvrdu povjerenja u njegove sposobnosti i najbolje namjere, zatim da je poštovan zbog napora i truda koji čini za nju, da mu se ona divi (da se odnosi prema njemu s uvažavanjem, zadivljenošću i ugodnim odobravanjem, da je ugodno iznenađena njegovim jedinstvenim osobinama ili talentima, kao što su npr. humor, snaga, istrajnost, integritet, poštenje, romantičnost, ljubaznost itd.). Svaki muškarac želi biti heroj u očima svoje odabranice, njen princ na bijelom konju, vitez u sjajnom oklopu. Njemu je potrebno ohrabrenje od žene koju voli, pa će biti pažljiviji prema njoj, što je za nju od prvorazrednog značenja. On će je više uvažavati i biti joj odan i bit će motiviran da joj pruži sva uvjerenja u ljubav koju prema njoj osjeća.

Žene često griješe jer svojim partnerima pružaju ono što je ženama najpotrebnije – brižnu ljubav umjesto ljubavi pune povjerenja. Na taj način nesvjesno se potkopava veza, muškarac tada gubi život i energiju, poslije izvjesnog vremena ne brine više o svojoj partnerici. To tupi oštricu njegovog samopouzdanja i gasi ljubavni žar. On se osjeća kontroliran i zarobljen, što nikada ne podnosi, čak ni u ime ljubavi. Princeza je princeza samo dok ima svog viteza i obrnuto.

Petar Radaković, dr. med