Jer jedino razumijevanjem tog dijela naše ličnosti, mi ćemo biti u stanju da ga nadvladamo, da se naša Istinska ličnost može pokazati u punom sjaju.

Samovolja, taština i strah su međusobno povezani i ako imamo jedan aspekt, tada imamo i druga dva. Moguće je da je jedan aspekt jači, vidliviji, ili smo ga više svjesni.
Treba razlikovati slobodnu volju od samovolje. Slobodna volja se može koristiti za dobro ili loše i veoma je važna, jer je nemoguće upoznavati samog sebe i razvijati se bez slobodne volje. Slobodna volja nam omogućava da biramo između dobra i zla i najveći je božji dar. S druge strane, samovolja je značajka negativnosti u nama. Ona želi dobiti ono što želi, bez obzira na posljedice, bez obzira koliko može povrijediti druge, a zbog toga u krajnosti i osobu koja tako čini. Samovolja čini osobu slijepom za posljedice ne življenja po načelima. Dakle, ako štetimo drugima, štetimo i sebi.

Uzmimo, primjerice, ekstremni slučaj, jednog kriminalca koji će koristiti slobodnu volju da postigne neku korist bez obzira koliko to može štetiti drugoj osobi. Prosječna osoba neće činiti takva djela, ili se ponašati na tako bezobziran način, jer zna da je to pogrešno. Osim toga, prosječna osoba je toliko zrela da se može oduprijeti negativnom dijelu ličnosti koji još može imati takve želje, a i djelomično zbog straha da se sukobi sa svojom okolinom. Mi ne raspravljamo sada o takvim evidentno lošim djelima, nego o osjećajima koji idu uz samovolju koje se nalaze u svakom od nas. Jer dok postoji negativnost u nama mi ćemo nesvjesno imati negativne želje, želje koje su u suprotnosti s načelima. A taj konflikt između svjesnih i nesvjesnih želja predstavlja najveću prepreku u razvoju. Zbog toga je jako važno da imamo hrabrosti da ispitamo svoje osjećaje, da ih prevedemo u jasne i precizne riječi da bismo shvatili: "Ovo je moja želja koja proističe iz negativnog dijela moje ličnosti i iz moje samovolje koja je u suprotnosti s mojom pozitivnom željom." i onda imamo izbor.

Promotrimo sada kako je samovolja povezana sa strahom. Ako je naša samovolja jaka - a može biti još jača ako je nismo svjesni - tada moramo biti stalno u strahu da se te želje neće ispuniti. Strah je zato uvijek povezan sa samovoljom. Duboko u našem srcu mi znamo da nas sve želje koje proistječu iz samovolje ne mogu ispuniti. One su, uglavnom, nemoguće i nerazumne želje. Dakle, u nama postoje suprostavljene želje - samovolja jako želi nešto što je pogrešno ili nemoguće s obzirom na svjesnu želju; a istovremeno savjest zna da se te želje ne mogu ispuniti. To znanje naše savjesti tada stvara strah, jer samovolja nije uklonjena. Ako budete istraživali svoje osjećaje i želje ispod njih, vidjet ćete da se strah automatski javlja ako nešto moramo imati po svaku cijenu, kao da nam život ovisi o tome.

Recimo sada nešto o taštini. Taština znači da ste vi važniji od drugih. Onaj koji osjeća poniženje druge osobe manje nego vlastito, taj još uvijek ima previše ponosa, tašine. A tko može reći za sebe da uvijek osjeća jednako kad je on u pitanju i kada su u pitanju drugi ljudi? Ako nas netko ponizi, mi ćemo osjećati povredu; ali ako je druga osoba povrijeđena na isti način, nama će biti žao, no naša realcija će biti različita od one kad smo mi u pitanju. To možemo otkriti ako budemo savim pošteni sami sa sobom, a to poštenje će nam pomoći da se polako mijenjamo umjesto da varamo sami sebe. Rekli smo da promjena počinje poštenim sagledavanjem naše negativnosti, bez suđenja ili kažnjavanja sebe, a osjećaji će se početi tada posredno mijenjati. Nema razvoja ako sami sebe varamo i pokušavamo silom osjećati ono što ne osjećamo, jer znamo da bi bilo u redu osjećati tako. Zbog toga, pošteno sagledavanje sebe će polako dovesti do promjene negativnih osjećaja u pozitivne prirodnim putem.

Ako budemo naučili biti objektivni o svojim negativnim osjećajima, tada ćemo imati pravu mjeru da osjećamo za druge kao i za sebe. To se misli pod time da volimo druge kao same sebe. Tako dugo dok različito osjećamo za svoju braću nego za same sebe, mi kršimo zakon bratstva među ljudima i zakon pravde. Mi se možemo ponašati pravedno, no dok tako ne osjećamo, mi kršimo načela našim osjećajima. I tada se javlja strah koji nestaje kad osjećamo isto za sebe kao i za druge.

Svaki dan donosi nam brojne prilike da promatramo svoje osjećaje na ovakav način. No, prečesto čim osjetimo neugodan osjećaj mi ga potisnemo, ili ga pokušamo izbjeći raznim kompenzacijama da bi se dobro osjećali po svaku cijenu. U mnogo slučajeva lako ćemo naći opravdanje u tuđim pogreškama koje ćemo proglasiti razlogom za naše konflikte. Ali postoje vremena kad čak ne možemo kriviti druge, a opet se loše osjećamo i onda imamo brzo objašnjenja: loše smo volje, ili ne znamo zašto se loše osjećamo; ili je život težak; ili je vrijeme loše. A kada god osjećamo neku smetnju, i pokušamo osjetiti naše osjećaje, prevesti ih u jasne riječi, pa potražiti želje ispod njih, odmah bismo osjetili olakšanje. Prvo zato što prihvaćamo ono što je sada u nama, pa smo u istini, i drugo, sagledavanjem naših želja možemo birati da činimo po pozitivnim. Jer tako dugo dok smo uhvaćeni u želje samovolje, taštine i straha, mi ne možemo biti sretni. To je nemoguće. Možemo se boriti kako želimo, ili činiti što želimo, izvana. Maknut ćemo samo simptom, ali on će se samo premjestiti.

Mogli bismo se pitati: "Zar nije želja da budemo bolji od drugih ljudi također sebična?". Na početku puta često se miješaju pozitivni i negativni motivi. Ali čak i početi s nepročišćenim motivima je bolje, nego uopće ne početi. Kako napredujemo na putu, polako ćemo spoznavati da što god činimo drugim ljudima, da to činimo i sebi (Mjerom kojom mjerite, vama će se mjeriti.).

Dok god imamo kao cilj samo svoj interes, a ne činimo sinergično - imamo u vidu i interes druge osobe - rezultat mora na dugi rok biti nesreća u našem životu. Ili ako sreća služi samo nama, neće biti dugog vijeka, ma o čemu se radilo. Ako u tom smislu budemo mislili neće biti teško znati kako da djelujemo. To znači davati i služiti, da bismo i mi dobili ljubav. Krajnji cilj nije samo naša sreća, nego i sreća drugih. A to znači, u ovom trenutku, vidjeti koliko daleko su naši osjećaji od tog cilja. Kako ćemo spoznavati da još u svakom trenutku ne osjećamo tako, bez obzira na svjesnu želju, uz molitvu i pošteno sagledavanje sebe, jednog dana će naši biti takvi da ćemo moći voljeti svakog čovjeka.