PROČITANO

2798

PUTA

OD 14.01.2018.

Samoća i usamljenost - dva različita pojma

Samoća ne znači automatski put u propast, ona može biti korisna, inspirativna i poticajna, što dokazuje i nastanak nekih umjetnička djela ili neka znanstvena otkrića • Često se brkaju samoća i usamljenost, no to nisu isti pojmovi. Samoća obnavlja dušu i tijelo, usamljenost ih iscrpljuje

ŽIVOT - SAMOĆA NIJE BAUK KAKO SE MISLI I ČINI

Odajica isključivo za sebe

www.glasistre

Piše Mladen RADIĆ

Na predavanju o strahu prije nekoliko mjeseci u Puli moglo se, između ostalog, čuti da se osamljene osobe boje uspostaviti kontakt i probiti komunikacijski led jer se boje društvenosti i intimnosti. Ako je tako, znači li da se one jako društvene boje samoće?
Izgleda da je samoća postala nešto najgore što se čovjeku može dogoditi. No suvremena psihologija tumači da nije tako, što pokazuje podjela iz 1965. u kojoj se osim o samoći i usamljenosti govori i o fizičkoj osamljenosti i izolaciji. Samoća nije isključivo nešto pozitivno, ali bismo ovom prilikom htjeli istaknuti i njenu dobru stranu i donekle demistificirati nesporazume vezane uz to stanje. Često se, naime, brkaju samoća i usamljenost, no to nisu isti pojmovi.

Izvor sreće i duševnog mira

Poznato je da su veliki mislioci i stvaraoci voljeli samoću. Ne svi, ali mnogi se samoće nisu plašili, već su je prihvaćali i iz nje izvlačili najbolje. Strah je svakako opravdan kada nam nitko ne može pomoći. Možemo skončati svoj život u nekoj sobici, a da to nitko ne primijeti danima, što svjedoče i priče iz crne kronike. No ne mora uvijek biti tako. Samoća ne znači automatski put u propast, ona može biti korisna, inspirativna i poticajna, što dokazuje i nastanak nekih umjetničkih djela ili neka znanstvena otkrića.
Konačno, samoću vole i ljudi koji nisu ni filozofi ni znanstvenici, već žive obični, svakodnevni život sa svojim usponima i padovima. Samoća je prirodna ljudska potreba, kao i potreba za druženjem. Doduše, u velikoj je prednosti onaj tko zna kako iskoristiti trenutke samoće i iz njih izvući najbolje umjesto da se preda malodušnosti. Na to je sigurno mislio njemački filozof Arthur Schopenhauer kada je objasnio da se »čovjek puna duha i u potpunoj samoći izvanredno zabavlja svojim mislima«. Bit ove izreke može se ponekad iščitati u kutu ovih novina, u rubrici Vrijeme i razonoda rezerviranoj za horoskope i prognozu vremena.
Aristotel je samoću pribio na stup srama u svojoj »Politici« ocijenivši da je čovjek zoon politikon ili društveno biće te da je onaj tko živi sam, ili životinja ili bog. Veliki starogrčki filozof u svojem je djelu rekao puno zanimljivih stvari i iznio mnoštvo lucidnih opservacija koje su kasnije većini, nažalost, bile puno manje zanimljive od spomenute uvodne konstatacije koja je nekritički prihvaćena.
Srećom ima onih koji su shvatili da biti sam nije veliki bauk. »Treba zadržati jednu odajicu iza trgovine isključivo za sebe, potpuno slobodnu, da bismo si osigurali pravu nezavisnost, utočište i samoću.«, napisao je u 16. stoljeću Michel de Montaigne u eseju »O samoći«. I nije bio jedini. Opet ćemo se pozvati na Schopenhauera koji je govorio da je samoća izvor sreće i duševnog mira. Henry David Thoreau, američki književnik i filozof, na dvije se godine izolirao od svijeta da bi ostvario svoj naum koji je opisao u knjizi »Walden«. »Radije bih sjedio na bundevi sam i slobodan, nego u gužvi na jastuku od baršuna«, napisao je. U samoći povremeno uživaju svi, bili filozofi, estradne zvijezde ili nepoznati ljudi, pitanje je samo koliko njih to priznaje.

Iskakanje iz normi

Zašto je samoća došla na zao glas? Osim što se uporno krivo povezuje s usamljenošću, koja se može osjećati i u društvu, biti sam značilo je biti drukčiji, odvojen, tajanstven, s tajnama i mislima koje bi mogle biti pogubne za društvo. Samoća i privatnost jedne su od prvih žrtava totalitarnih političkih sistema, ali to se ne mora odnositi samo na globalne političke sustave, već i na manje grupe koje ne podnose da netko iskače od ustaljenih normi, bile propisane ili ne. Smatra se da je usamljene osobe teško kontrolirati pa za druge predstavljaju moguću opasnost. U svijetu u kojem je pripadnost grupi najvažnija na samce se gleda kao na čudake. Podsjetimo se zato još jednom teoretičara i zagovornika osobnih sloboda Johna Stuarta Milla koji je odavno zaključio da »čovjeku ne godi kada mora silom prilika stalno boraviti u blizini sebi sličnih. Svijet u kojem bi samoća bila stavljena na lomaču bio bi zaista bijedan ideal«.

Samoća i usamljenost - dva različita pojma

Kada se definiraju pojmovi samoće i usamljenosti, najjasnije definicije čine se one na internetskim stranicama časopisa Psychology Today. Autorica teksta »Solitude vs. Loneliness« Hara Estroff Marano kaže da kada ih se gleda izvana, samoća i usamljenost se doimaju jako sličnima, ali sve sličnosti završavaju na površini.

»Usamljenost je negativno stanje koje karakterizira osjećaj izoliranosti, kada netko osjeća da nešto nedostaje. Moguće je biti u društvu, a i dalje se osjećati usamljeno što je možda i najbolniji oblik usamljenost. Samoća je stanje u kojem ste sami bez da ste usamljeni. To je pozitivno i konstruktivno stanje u kojem se bavimo sami sobom«, kaže Estroff Marano.

Na kraju se može reći da se samoća izabire, a usamljenost je nametnuta. Samoća obnavlja dušu i tijelu, usamljenost ih iscrpljuje, stoji u Psychology Today. U tekstu koji govori o prednostima samoće istaknuto je da »biti sam ne znači biti usamljen«.

Privatnost i samoća

Najjednostavnije rečeno, privatnost je skup osobnih podataka. Mada se ponekad pojam privatnosti izjednačuje sa samoćom, slično kao i u slučaju samoće i usamljenosti, netko može biti sam i ne imati privatnost jer se o toj osobi sve zna. Privatnost se može dijeliti i s više osoba, a samoća ne.