Ljudski kapaciteti za prisutnost u iskustvu i za odvojenost od iskustva su ogromni. Što bi uopće značilo 'prisutnost u' i 'odvojenost od' iskustva?

Primjer prvog stanja bio bi, recimo, snažan doživljaj prirodne ljepote, zaigranost s djetetom ili užitak u intimnosti s partnerom. Što je čovjek više u iskustvu, to je doživljaj intenzivniji, potpuniji. Nema procjenjivačke odvojenosti i nema lutanja pažnje. Stopljenost s prirodom, povezanost s djetetom, transparentnost osobnih granica u intimnosti – sve su to situacije u kojima postoji snažan element privlačnosti trenutka.

Dok smo bili djeca, uronjenost u iskustvo je bila mnogo češća - svijet je bio velika, čudesna nepoznanica. Kroz odrastanje, malo po malo se gubila ta spontana stopljenost sa svijetom i radnjama koje smo obavljali.

Bacite li pogled na dvogodišnje dijete, primijetit ćete u kolikoj mjeri je tjelesno, emotivno i mentalno uživljeno u iskustvo koje upravo proživljava. Ono je sasvim u iskustvu. Sa odraslima je drugačije – mogu raditi jedno, misliti drugo, osjećati treće. Mogu odsutno razgovarati vrteći po glavi sto drugih stvari, mogu suosjećajno klimati dok su iznutra zapravo prilično nervozni.

S godinama se povećava broj mentalno-emotivno-fizičkih kolosijeka na kojima možemo paralelno funkcionirati, a s time i mogućnosti odvajanja i distanciranosti, kako od vanjskog svijeta tako i od unutarnjeg doživljaja.

Gubitak spontanosti je ono što odrasle često drži u grču ozbiljnosti. Dječju bezbrižnost su zamijenile egzistencijalne brige i za mnoge, sjećanje na djetinjstvo je sjećanje na minuli raj. Taj dječji raj je u biti prepun frustracija, ali to se iz nekog razloga zaboravlja. Dječju frustraciju zvanu 'kako će lijepo biti veliki' zamjenjuje odrasla frustracija zvana 'kako je lijepo bilo biti mali'.

Djetetu koje s odrastanjem sve više napušta uronjenost u trenutak nedostaje budućnost, a odraslom čovjeku nedostaje prošlost, odnosno, djetinja bezbrižnost. Točnije, užurbanom odraslom nedostaje pristup vlastitim kapacitetima za spontanost, kreativnost i opuštenost.
No, vratimo se na početak - s jedne strane imamo prisutnost u iskustvu, a s druge odvojenost od iskustva. I jedno i drugo ima svoju pozitivnu i negativnu stranu.

Prisutnost u iskustvu donosi snažan, dubok doživljaj i podiže razinu životne radosti, ali dugoročnije gledano može voditi ka osjećaju preplavljenosti, zbunjenosti, izgubljenosti ili pomanjkanja perspektive.

Odvojenost od iskustva nas može obraniti od traumatskih doživljaja (na primjer, sjećanje na automobilsku nesreću - "kao da se to nije dogodilo meni", "kao da gledam film" i slično) i općenito omogućiti jasnu, preglednu perspektivu, ali isto tako nas može zakinuti u spontanom i radosnom emocionalnom i tjelesnom doživljaju.

Neki od pravaca i tehnika iz područja duhovnosti zagovaraju prepuštanje i stapanje, a neki pak odvajanje i promatranje.

U literaturi često nailazimo na generalizirane savjete, a činjenica je da u svakodnevnom životu i jedno i drugo ima svoju funkciju koja ovisi o kontekstu i vrsti iskustva.

Nema univerzalnih savjeta - jedna od osnovnih psiho-duhovnih vještina je fleksibilno usklađivanje s okolinom. Važno je i jedno i drugo samo treba osjetiti kada je trenutak za što.