Počnimo s ličnošću koja pretežno koristi razum, a zanemaruje ostala dva usmjerenja. Takva osoba upravlja svojim životom uglavnom kroz proces razmišljanja i zaključivanja, a često je sklona tome da zanemari emocije. Ona se boji emocija, pa stoga negira svoje emocije i tako se odriče svoje intuicije. Oni koji se boje svojih emocija ne mogu vjerovati u svoju vlastitu intuiciju, zato što vjeruju zbog straha da je intuicija nešto što je neopipljivo, nešto što se ne može dokazati. Često osoba razuma tajno omalovažava emocionalan tip osobe. Ona je ponosna što je toliko racionalna. Volju, koja ne mora biti i samovolja, koristi sa zaključcima do kojih je došla razmišljanjem, a rijetko zajedno s emocijama i intuicijom. Osoba razuma je često tzv. intelektualac. Ona je često znanstvenik, ili ateist. Često je sklona materijalnoj strani života, a zanemaruje duhovnu. Ali bilo bi previše pojednostavljeno tvrditi da su svi razumski tipovi manje duhovno razvijeni nego primjerice emocionalni tip ličnosti. Oni se jedino razlikuju u pristupu.

Razumskom tipu će biti mnogo teže doživjeti duhovnu stranu svog bića, a emocionalni tip će se susresti s drugim poteškoćama. Nadalje, razumski tip će imati velike poteškoće da intuitivno prosudi druge ljude, kao i samoga sebe. Volju će oba tipa koristiti jednostrano. Tip razuma koristi volju da bi unaprijed nešto smislio, često previše oprezno pokušavajući kontrolirati život, dok je emocionalni tip ponesen svojim emocijama, pa svoju volju koristi nesvjesno, jer ne zna kuda će ga njegove emocije dovesti. Kada su ta dva usmjerenja usklađena u jednoj ličnosti tada ličnost nalazi srednji put između ta dva ekstrema i koristi volju ovisno o situaciji. Volja bi trebala biti sluga razumu i emocijama.
Lako se može vidjeti da tip razuma ide kroz život propuštajući veliku količinu životnog iskustva, i to čini većinom zbog straha i taštine. On se boji da bi ga emocije mogle dovesti do iskustava s kojima se ne bi mogao nositi. Strah od nesigurnosti i rizika uvijek ide s emocionalnim životom, dok razum ima uvijek sve na svom mjestu.

Emocionalni tip je podjednako jednostran. Kao što se razumski tip ponosi svojom racionalnošću, tako se emocionalni tip ponosi da je samo on sposoban da osjeća, ali ne i drugi. Takav tip također potajno omalovažava tipove koje označava kao intelektualce. Ali i ovaj tip je također ekstreman i tako se podjednako udaljava od istine kao i razumski tip. Točno je da su emocionalni tipovi skloni tome da imaju dobru intuiciju i da se ponekad manje boje osjećaja i unutarnjeg iskustva, nego tip razuma. Loša strana ovog tipa je da nasuprot razumskom tipu, koji previše kontrolira život, ovaj tip često gubi kontrolu nad životom. Takva osoba gubi iz vida činjenicu da je razum također važan. Emocionalni tip je svako malo ponesen nekontroliranim osjećajima koji ga bacaju iz ravnoteže. Tako on ne gubi samo kontrolu nad sobom, nego ne vidi ono što je najvažnije za njegov život. Zbog njegovog prenaglašavanja emocionalne strane, on zanemaruje podjednako važno djelovanje razmišljanja koje služi da bismo mogli bolje razlikovati i odabirati. Jedino ako bude koristio svoj intelekt, on će biti sposoban obuzdati svoje emocije koje teku u raznim pravcima, i koje ne moraju biti negativne. Jedino tada može pravilno koristiti svoju volju. Inače, nekontrolirane emocije moraju donijeti katastrofu u njegov život, isto kao i u njegovu okolinu. Što se netko duže prepušta emocijama, sve mu se teže oduprijeti tom iskušenju, pa upada u bujicu svojih osjećaja i gubi svijest o tome što čini. Takva osoba ne može a da ne bude sebična i destruktivna jednom kada izgubi vlast nad sobom pod utjecajem svojih emocija, iako je ta vrsta sebičnosti različita od one kod razumskog tipa i kod tipa kod kojeg prevladava volja. Važno je da shvati da je ono na što je ponosan krajnost, i da to ne može biti prednost. Također je važno je da počne gajiti proces razmišljanja i planiranja, pa će to biti početak mudrosti.

Emocionalni tip, naravno koristi volju, ali to čini bez odgovornog, svjesnog planiranja i razmišljanja. On se neprestano gubi u svojim emocijama, pa upada u kaos. Tako osoba gubi ravnotežu u životu, upravo kako to čini i razumski tip, ali na suprotan način.
Oba se tipa podsvjesno boje svojih suprotnih krajnosti, pa ostaju u svojoj krajnosti. To je, također, pogrešan zaključak. Osoba osjeća ili nesvjesno misli da je njena krajnost bolje životno rješenje od one suprotne krajnosti. Razumski tip se boji da ne izgubi kontrolu, pa tako ne samo da gubi glavni dio životnog iskustva, nego također ljepotu i sreću. Emocionalni tip se boji da će obuzdavanjem i vježbanjem svojih emocija, propustiti nešto vrijedno u životu. Oba zaključka su pogrešna, zato što jedino u skladnom srednjem putu leži potpuno rješenje.

U obje kategorije postoje tipovi koji su očiti predstavnici kategorije. Ali uobičajeno je da te dvije krajnosti nisu tako očite. Razlog leži u tome da osoba može biti previše emocionalna, ili previše intelektualna, u nekom značajkama svoje ličnosti, dok u drugim može biti uravnoteženija, ili čak sklona suprotnoj krajnosti. Kod neke druge osobe to ne mora biti toliko očigledno, jer je njena istinska priroda prekrivena maskom. Tako, primjerice, u osnovi emocionalna osoba, zbog svojih strahova bira intelektualnu masku koja je strana njenoj prirodi. Takva osoba može prema van izgledati vrlo mirno i puna kontrole, dok u njoj bjesne emocije i nema unutarnjeg mira.
U treću kategoriju spada tip volje koji je potpuno različit od prva dva tipa. Volja bi trebala biti sluga, nikada gospodar. U idealnom slučaju, volja bi trebala podjednako služiti u procesu razmišljanja, kao i u izražavanju emocija. Tip volje od sluge čini gospodara, jer osoba sve postiže snagom volje, bez da pri tome previše razmišlja i osjeća. Ona također nesvjesno omalovažava razumski i emocionalni tip. Takva osoba će razmišljati ili osjećati: "Razumski tip je samo intelektualac. To je tip osobe koji krasno govori, koji ima prekrasne teorije, ali je potpuno nerealan. S time ništa ne može postići u životu. Ja sam taj koji sve postiže." A što se tiče emocionalnog tipa, tog još više omalovažava, jer on postiže još manje od intelektualnog tipa. On je u pravu kad prosuđuje druga dva tipa, ali je i on u krivu, jer misli da je njegova krajnost bolja od druge dvije krajnosti. Tip volje uvijek je u utrci za opipljivim postignućima i to će takvu osobu učiniti nestrpljivom, pa neće postići ništa. Tako će još manje razmišljati i povezivati svoje razmišljanje s emocijama, što bi je vodilo u mudrost, bez koje ne može postići ono što želi, a ako i postigne željeno, ona to neće koristiti na pravilan način, pa će ponovno izgubiti.

Takva osoba ne samo da je sklona neopreznosti, nego se također ne upušta u proces razmišljanja koji bi joj pomogao da upozna sebe i druge, ili shvati smisao života. Također zanemaruje i emocionalnu stranu, jer se boji svojih emocija. Ona prihvaća svoje emocije samo tako dugo dok ih može kontrolirati, tako dugo dok joj one služe, jer bi inače mogle ometati ostvarenje cilja. Rijetko se prepušta osjećajima, osim ako zna kuda je vode i tako nije spontana i iskrena. Tako gubi važan dio životnog iskustva.
Sva ta tri tipa su krajnosti i teško bi bilo pronaći osobu koja ima toliko prevladavajuće karakteristike da bi bila čisti tip. Kod većine ljudi dvije karakteristike prevladavaju, dok je treća manje zastupljena. Ali postoje i mnogi ljudi u kojima djeluju sve tri značajke. Problem je u tome da tamo gdje bi trebao djelovati razum, djeluju emocije, i obrnuto, pa tada niti volja ne djeluje tamo gdje bi trebala. Kod zrelije ličnosti te tri značajke djeluju tako da se skladno nadopunjavaju.
I ova podjela bi nam trebala pomoći da bolje sagledamo sami sebe. Bez obzira koje karakteristike prevladavaju u nama, trebali bismo težiti uravnoteženju. To znači da ako smo pretežno razumski tip, morali bismo više obratiti pažnju našim emocijama tako da možemo razviti intuiciju koja će onda biti dobar vodič našem razumu. Ako smo pretežno emocionalni tip, trebali bismo više pažnje posvetiti promišljanju da ne budemo robovi naših emocija gubeći iz vida što uistinu želimo. I jedino tada ćemo moći upotrebljavati našu volju na konstruktivan način. Tip volje često koristi svoju volju kao samovolju, jer mora biti kako on želi pod svaku cijenu, a ostala dva tipa čine to jednako pogrešno. Emocionalni zanemaruje razmišljanje, pa ne može ispravno odabrati, a tada i krivo koristi volju. Razumski tip koristi volju da bi kontrolirao život.

Snaga slobodne volje pokazuje koliko ćemo napredovati u svom razvoju. Ako svoju slobodnu volju koristimo iz ranjenog djeteta, ona će slabiti i mi ćemo imati sve više problema i osjećaj bespomoćnosti će jačati. Najvažnija stvar pri korištenju snage volje u ispravnom smjeru je da sami sebi obećamo da ćemo je koristiti u skladu s Božjim voljom. Ako doista budemo htjeli znati što je Božja volja, mi ćemo se potruditi da tražimo istinu u svakom problemu kojeg imamo. Moliti ćemo Boga da nam pokaže istinu i shvatiti ćemo da nam je cijelo vrijeme odgovor bio blizu, ali ga nismo vidjeli jer to nismo htjeli. Bojali smo se odreći naših uvjeta za postizanje sreće i mislili smo da to bolje znamo od Boga. No, kada doista odlučimo vidjeti istinu, pa makar ona i ne bila ugodna za naše planove, mi ćemo je vidjeti. Kada to učinimo, naš problem će se početi rješavati i mi ćemo doživjeti mir i radost. Gdje god budemo ispravno koristili svoju snagu, da se borimo i prevladamo naše poteškoće, bit ćemo dovoljno snažni da to učinimo. Kada god bude ispravno da se prepustimo situaciji i ne borimo se protiv nje, pronaći ćemo mir u tome. Isto tako će naš razum skladno surađivati s emocijama, i mi ćemo ispravno upotrebljavati svoju volju u skladu s Božjom voljom, i postajat ćemo sve sretniji. Jer ono što želimo postići, mi to stvarno i možemo. A ako je naša želja usklađena s Božjim zakonima, tada ćemo postići sreću.