Tijekom puta koji prolazimo pri bilo kojem obliku samorazvoja, pa makar se radilo i o samo o svakodnevnom životu, svatko od nas obično otkrije neke dijelove sebe na koje je davno zaboravio. 

Svatko od nas ima neku ideju o sebi, a shodno tome i osjećaje ili ponašanja koja su dozvoljena ili nisu dozvoljena.

Nekima se ne sviđaju agresivne misli jer se vole vidjeti kao dobre osobe, neki ne vole pokazivati emocije jer smatraju da ih to čini slabima.

Funkcioniramo kao cenzor, koji pokušava odbaciti one dijelove nas koji nam se ne čine upotrebljivima u ideji osobe kakva bismo htjeli biti.

Zašto to radimo, već smo objasnili u tekstu o guljenju luka. Što se događa s odbačenim dijelom objasnili smo u tekstu o projekcijama i sjeni. Sjena, kako je odbačene dijelove vlastitog iskustva zvao Carl Jung, ne nestaje već nas nastavlja pratiti kroz život.

Obično nam svakodnevni život pred lice stavlja ogledalo u kojem jasno možemo vidjeti koje to dijelove zanemarujemo. 

Ako u našem životu postoji neki izvor iritacije koji se ponavlja u različitim situacijama i s različitim osobama, on vjerojatno ima neke veze sa skrivenim dijelovima nas samih.

Ako u drugima ne možemo podnijeti slabost, velika je šansa da sami imamo problema sa prihvaćanjem da smo i mi povremeno slabi. Ako u drugima ne volimo snagu i asertivnost, velika je šansa da smo zanemarili vlastitu autonomiju.

Koliko god nam se činili neželjeni, skrivene aspekte vlastite psihe dobro je osvijestiti i reintegrirati u osjećaj sebe.

Energija vezana za dijelove koje smo odbacili predstavlja energiju koja ne teče,  a koju bismo inače koristili da poboljšamo vlastiti život.

Iako je sjena načelno destruktivna ona može biti i izvor kreativnosti, smatrao je Jung, jer nas prisiljava da vidimo tko smo zaista.

Kako to učiniti?

O problemu sjene često se piše, ali rijetko se nude praktične smjernice za njegovo rješavanje.

Neki tom problemu pokušavaju pristupiti meditacijom, ali meditacija sama ne može ga u potpunosti riješiti, smatra transpersonalna savjetnica Kelly Sosan Bearer. 

Ustvari, ona lako može pogoršati stvari, jer neke meditativne prakse predlažu deidentifikaciju i udaljavanje od vlastitog iskustva (npr. “Vi niste vaše misli”, i sl.) .

Međutim, ono što je potrebno da bi se sjena ponovo integrirala je baš ponovna reidentifikacija sa tim odbačenim dijelovima vlastitog iskustva.

Zdravo otpuštanje se može desiti tek kad ponovo integriramo te odbačene dijelove sebe, kaže Sosan Bearer, i zato ne postoji neka pojednostavnjena zamjena za rad sa sjenom.

Sosan  Bearer predlaže  suočavanje s vlastitom sjenom kroz tehniku autora Kena Wilbera, nazvanu “3-2-1″.  

Naziv potječe od tijeka tehnike, koja se  sastoji od 3 djela: od prvog u kojem se sa sjenom susrećemo u 3. licu, od drugog u kojem sa sjenom razgovaramo u 2. licu, i potom od trećeg u kojem postajemo vlastita sjena u 1. licu.

Suočiti se sa sjenom, razgovarati sa njom, postati ona, toliko je jednostavno, kaže Sosan Bearer. Kako početi?

1. Izaberite neko iskustvo iz vlastitog života na kojem želite raditi.To može biti neka osoba sa kojom imate problema ili netko tko vas uznemiruje, tko vam ide na živce ili vas ljuti. Može biti i netko prema kome osjećate neodoljivu privlačnost, opsesiju, sa kime ste zaluđeni ili prema kome se ponašate osobito posesivno. U svakom slučaju izaberite nekoga prema kome imate snažan emocionalni naboj, kaže Sosan Bearer, bez obzira na to je li pozitivan ili negativan.

2. Suočite se s njom:  Zamislite tu osobu. Opišite one kvalitete koje vas na njoj najviše živciraju, ili karakteristike koje vas najviše privlače. Pritom koristite jezik trećeg lica: on, ona, on. O tome govorite naglas ili zapišite te osjećaje u dnevnik. Doživite to kao priliku da se “ispucate”. Ne pokušavajte biti pravedni ili reći “pravu stvar”. Kod ovakvog rada nema potrebe za uljepšavanjem onoga što osjećate. Osoba koju opisujete to neće nikada vidjeti.

3. Pričajte s njom: Počnite imaginarni dijalog sa tom osobom. Pričajte s njom u drugom licu (ti). Pričajte s njom izravno, kao da se upravo sad nalazi u istoj prostoriji s vama. Pitajte ju pitanja poput “Zašto mi to radiš?”, “Što želiš od mene?” “Što mi pokušavaš pokazati?” “Što me imaš za naučiti?”. Zamislite odgovore te osobe na ta pitanja. Te odgovore izgovorite naglas. Zapišite razgovor u svoj dnevnik ako želite.

4. Postanite ona: Preuzmite osobine koje vam na toj osobi najviše idu na živce ili vas najviše fasciniraju. Utjelovite te karakteristike koje ste opisivali u koraku “Suočavanja”. Koristite prvo lice jednine (Ja, moje…). Možete se osjećati čudno, a i trebali biste. Te osobine koje opisujete naglas su upravo one osobine koje ste u sebi zanemarivali. Koristite izraze kao “Ja sam ljut/a”, “Ja sam ljubomorn/a”, “Ja zračim”. Popunite prazninu na “Ja sam _____” sa bilo kojom osobinom sa kojom želite raditi.

5. Kako biste završili proces, primijetite te odbačene dijelove u sebi. Pokušajte osjetiti dio vas koji je ta ista osobina. Nemojte pokušavati učiniti proces apstraktnim ili pretjerano razmišljati o njemu ili konceptualizirati, jednostavno BUDITE ta osobina.  Sada možete ponovo posjedovati i integrirati tu osobinu u sebe.

Postoje i druge tehnike rada na sjeni, kaže Sosan Bearer.  Ova tehnika koristi pomake u perspektivi kao način identificiranja i integriranja materijala sjene.

3-2-1 se odnosi na perspektivu trećeg lica, drugog lica i prvog lica. Kada nam neki aspekt našeg “ja” počinje predstavljati prijetnju, od tog se aspekta pokušavamo distancirati. Kao rezultat toga, sebstvo zaključuje: “To nisam ja. To je netko drugi.”

Naše” ja” potom prebacuje tu osobinu koja prijeti njegovom poimanju samog sebe na drugu osobu, bez obzira na to radi li se o dobrim ili lošim osobinama.

U svakom slučaju, to projiciramo kao “ti”. “Ti si ljut/a. Ti si sebičan/sebična. Ti vrijediš. ”

Prebacujemo taj aspekt iz prvog lica – “ja sam ljuta, ja vrijedim, ja sam sebičan” u drugo lice, “ti.” Ako je potom prijetnja te emocije ili situacije nešto što nam je prejako i zahtijeva potpuno odbacivanje, odbacujemo ju u treće lice, “to”.

U toj točci, sjena se pojavljuje kao osjećaj iritacije, reaktivnosti, straha ili averzije prema nečemu, ali obično nam nije jasno zašto se tako osjećamo.

Sosan Bearer preporučuje da ovu tehniku za početak pokušate koristiti 30 minuta na tjedan, u vezi najvećeg problema koji vas muči. 

Za one koji su se sa vlastitom sjenom već bolje upoznali, preporučuje se korištenje  u analiziranju problema koji izranjaju na dnevnoj bazi, te snova.

Ako osjećate da bi individualni rad sa sjenom za vas bio pretežak, tada potražite pomoć. Možda je korisno znati da je u gestalt pristupima fokus upravo na takvoj vrsti rada.

Načina je mnogo, no ono što je bitno jest da se s vlastitom sjenom ponovno upoznamo.

Ponovo preuzimajući dijelove nas koje smo u nekom trenutku života odbacili, preuzimamo i osobnu snagu koju smo odbacili zajedno s tim dijelovima.

I tada je, umjesto da pustimo da odbačena leži u mračnim dijelovima naše psihe, možemo kreativno upotrijebiti.

http://www.psiha.com.hr