Prihvaćanjem svoje mržnje, ona konstruktivnim proživljavanjem postaje svoja suprotnost - ljubav, a to vrijedi za sve osjećaje da oni proživljavanjem prelaze u svoju suprotnost. Ta prividna suprotnost postaje istina kako stječemo iskustvo u proživljavanju naših osjećaja. Treba reći da je početak mijenjanja sebe najteži, a to vrijedi za svaki posao i u svakom području. Tako je učiti da živimo u istini, odnosno da se odreknemo obmanjivanja samih sebe u početku jako teško, zato jer ranjeno dijete u nama misli da je neprihvatljivo, a mi to onda generaliziramo na cjelokupnu našu ličnost. Opet ponavljamo da je to proces i put koji se ne može postići u jednom naletu.

Nužno je da na dubljij razini shvatite od kuda dolaze negativnosti i destruktivnosti; što je stvarno ishodište zla u nama? Već smo govorili o tome da negiranje naše ranljivosti, sram od bespomoćnosti i osjećaj da smo nevoljeni, stvaraju zlo i destruktivne stavove i osjećaje. Drugim riječima, zlo u nama je obrana od patnje. Jasno je da ta obrana od patnje stvara još veću patnju, isto tako kao i zbunjenost, zato jer ne vidimo povezanost patnje sa stvarnim osjećajima u nama. To negiranje patnje iz djetinjstva prisiljava nas da neprestano stvaramo ista emocionalna iskustva u odraslom dobu, a to stvara novu i još goru bol. Problem je u tome što je taj proces izbjegavanja bola nesvjestan.

U nedavnoj emisiji smo objasnili kako nastaju negativni osjećaji u djetinjstvu. Stjecanje tog znanja je nužna priprema za proživljavanje tih osjećaja iz djetinjstva. Često bez takvog znanja ne možemo konstruktivno proživjeti te osjećaje. Rekli smo da kad znamo da svatko ima te osjećaje iz djetinjstva, da nas oni ne mogu preplaviti da se izgubimo u njima. Da ih treba proživljavati tako da jedan dio nas proživljava te osjećaje, a drugi dio nas je nepristrani svjedok ili promatrač. Dakle jedan dio nas osjeća bol ili bijes, a drugi dio nas zna da svaki osjećaj ima svoje vrijeme trajanja i da će proći. Takvim proživljavanjem nastaje olakšanje u ličnosti i drugačije sagledavanje problema. To znači da je odrasli dio nas sada roditelj koji svom ranjenom djetetu dozvoljava sve osjećaje da ih konstruktivno proživi.

Međutim, znanje može biti prepreka ako se zadovoljimo samo s teoretskim znanjem bez da ga provedemo u praksu. Znanje može biti snažna obrana protiv osjećaja, kao što je i neznanje o tome što osjećaji znače. Dakle, znanje vam pomaže da sve dublje iskusite duboka iskustva iz djetinjstva tako da ih osjetite, upoznate, izrazite i proživite - proživite onoliko koliko je to moguće u određenoj fazi razvoja.
Možemo reći da sve ono što je negativno i destruktivno u ljudskoj prirodi je rezultat obrane protiv doživljavanja bolnih i nepoželjnih osjećaja.

Kada se osjećaji blokiraju onda se na to troši enormna snaga - rekli smo da je to aktivnost koja je pogrešno uoptrebljena. To rađa lijenost koja ako se pokušava riješiti snagom volje tada se to doživljava izuzetno bolno. Javlja se čežnja za neaktivnim životom - ništa ne raditi. Za takve ljude su životne poteškoće nešto previše, jer su nezreli. Kada se negativni osjećaji konstruktivno proživljavaju, oni se pretvaraju u svoju suprotnost - tama se transformira u svjetlost, a svjetlost je snaga. Dakle, kada god se nalazite u stanju stagnacije, lijenosti, pasivnosti, tromosti i kada ne želite ništa raditi, što se često brka s duhovnim stanjem postojanja, tada imate dobro mjerilo da u vama postoje osjećaji koji su stvorili psihički otrov zato što nisu osvješteni i proživljeni.

Često smo ovdje govorili kako iskustva iz djetinjstva tvore tzv. "leću" kroz koju vidimo svijet i sebe same. Osoba može osjećati jednu stvar, vjerovati u drugu, a djelovati bez da je svijesna tog procjepa u sebi. Zato kada se ujedini znanje s praksom - proživljavanjem osjećaja, to onda dovodi do rasta ličnosti, buđenja i osjećaja cjelovitosti.

Kada ne doživljavamo osjećaje u njihovoj punoj jačini i stvarnosti, naša snaga mora stagnirati. Naše djelovanje postaje neučinkovito, a život izgleda kao da spriječava sve naše ciljeve i želje. Kao da su vrata zatvorena za ostvarenje naših talenata, naših potreba i nas samih. Lijenost može biti jedan način na koji se to pokazuje. Nedostatak kreativnosti je drugi način. Osjećaj općeg očaja, bez da smo svjesni od kuda dolazi, može biti treći način, a koji se može racionalizirati vanjskim poteškoćama. Osjećaj uzaludnosti i zbunjenosti u životu je rezultat opiranja proživljavanju osjećaja, jer se mislimo da će nas njihovo izbjegavanje manje boljeti nego da ih proživimo. Također strah od sreće i zadovoljstva je još jedan učinak potiskivanja osjećaja. A istina je da ne postoji drugi način da postanemo istinski živi. Poricanje bola spriječava puni život, a uzrok je u strahu i otporu proživljavanju bola kada se on pojavi u našem životu. Sama patnja nije ni upola tako zastrašujuća kao strah od nje i stav prema njoj.

Lijenost je i obrana od osjećaja i učinak. Kad to shvatimo mi možemo upotrijebiti svoju snagu da smognemo hrabrost da osjetimo osjećaje koje život donese. Istinski mir u duši nije pasivnost i lijenost, nego radosno kretanje i djelovanje, a istovremeno je to mirno i opušteno stanje. Ako snagom volje pokušamo prevladati lijenost i pasivnost, to može prijeći u pretjeranu aktivnost ili radoholičarstvo, a to je onda bolno iskustvo. Ispod svega toga leži osjećaj straha od osjećanja vlastitih osjećaja koji nije osvješten. Zato treba u svim vidovima stagnacije prvo osjetiti taj stah od osjećanja bolnih osjećaja.

Taj strah postoji u svakome i treba ga dovesti u svijest. Kada doživite taj strah, spoznat ćete dvije stvari. Prva je, da su ti osjećaji bili toliko zastrašujući dok ste bili dijete da ih niste mogli iskusiti, pa ste ih potisnuli. A druga, koja je čak važnija i značajnija, je strah od straha. Strah od doživljavanja straha je ono gdje leži stvarna opasnost.

Taj strah nalazi se u svima - čak i u onima koji nemaju problema s lijenosti, ili drugim simptomima koje stvara negirani strah. Svaki osjećaj koji se negira raste. Tako, primjerice, negirani strah stvara strah od straha, a onda strah od osjećanja straha od straha - i tako dalje, i tako dalje. To isto se odnosi na druge osjećaje. Negirana ljutnja stvara ljutnju zbog toga jer ste ljuti. Onda i to negiramo, pa postajemo još ljući zbog toga jer nismo sposobni prihvatiti ljutnju, i tako dalje. Sama frustracija je podnošljiva ako se u potpunosti osjeti. Ali dok smo frustrirani zato što "ne bismo" trebali biti frustrirani, to pojačava frustraciju, a zbog toga što je sebi ne dozvoljavamo, bol se još više produbljuje. Važno je naglasiti taj proces da bismo postali svjesni koliko je važno izravno osjećati, bez obzira koliko nepoželjni ti osjećaji bili. Ako negiramo svoj bol, sekundarni bol mora postati jači, gorak i nepodnošljiv. Ako prihvatimo i osjetimo bol, on se automatski se počne razrješavati. Isto se odnosi na ljutnju, strah, frustrirajuće potrebe - kakav god taj osjećaj može biti.

Tako, kada osjećate strah od vašeg straha i kada si dozvolite da padnete u sam strah, taj strah će vam vrlo brzo pokazati druge osjećaje koji su negirani i zbog kojih se strah pojavio. Negirani osjećaji - koji god mogli biti - postat će vam lakši za podnijeti od njihovog negiranja, tj straha. I sam strah je podnošljiviji od straha od straha. Borba protiv naših osjećaja i obrana od njih, stvara cijeli dodatni sloj iskustva koja su bolnija od originala protiv kojeg se borimo. Treba donijeti svjesnu odluku da ćemo osjetiti i iskusiti strah od dubokih bolnih, povređujućih i zastašujućih osjećaja u nama koje dižu u nama drugi ljudi ili okolnosti.

Jedini izlaz van je "u i kroz". Važno je da idete u sebe, a ne oko sebe. Nažalost, jako puno ljudi nastoji izbjeći bolna iskustva na razne načine. Važno je da znate da vas proživljavanje osjećaja neće uništiti, jer to je vjerovanje malog djeteta za kojeg je to bio realni strah. Svaki negativni osjećaj koji se proživi prelazi u svoju suprotnost, a s vremenom će polako dolaziti i nesvjesni zaključci iz djetinjstva koji nisu točni. To znači transformirati tamu u nama u svjetlost. Toliko nas mnogo stoji držanje negativnih osjećaja daleko od svijesti da to slabi cijelu ličnost. Suočavanjem s negiranim strahom, često možete naći da je stvarni razlog iza straha strah i njegov pratilac: taština. Dakle, negirana taština i sram često stvaraju strah. Ideja da je ponižavajuće imati određene osjećaje, ili biti ranljiv i stoga otvoren, ideja vam se ne bi trebalo događati ono što vam se događa, osjećaj da ste patili u djetinjstvu jer takvi kakvi ste bili niste bili vrijedni ljubavi, stvara danas sklonost da negirate svoje osjećaje. Pritisak negiranih osjećaja tada stvara strah, a strah onda zahtijeva teorije koje opravdavaju strah. Ako se osoba uvjeri da je opasno osjećati svoje osjećaje, to uvjerenje onda dovodi do sloma i kriza. Strah koji je stvoren, ako je dovoljno snažan, vodi do strave, a strava vodi osobu u jaku krizu. Ali temelj straha je u uvjerenju da bol iz djetinjstva da takvi kakvi jesmo nismo vrijedni ljubavi i sadašnji strah od otkrivanja toga.

Strah nije stvaran. On je rezultat potiskivanih osjećaja. To vrijedi za sve negativne osjećaje koje treba osjetiti tako da, primjerice, kroz osjećaj slabosti dođete do svoje snage, kroz osjećanje straha doći ćete do sigurnosti, kroz osjećaj usamljenosti do ispunjenja, ljubavi i partnerstva, kroz osjećaj mržnje do sposobnosti da volimo, kroz osjećaj beznadnosti do istinske nade, kroz prihvaćanje nedostataka vašeg djetinjstva leži vaše sadašnje ispunjenje.