Tako mi u svojim emocijama nesvjesno kršimo zakone, pa budući da toga nismo svjesni, pitamo se i sumnjamo u Božju pravednost jer moramo podnijeti toliko mnogo patnje, dok dajemo najbolje od sebe da budemo dobri i pravedni. A razlog tome je što ličnost stvara u svom podsvjesnom krive zaključke ili slike. Jedini način da bismo promijenili naš život je da shvatimo što je to u nama što donosi svu patnju. Za to će nam biti potrebna istinska poniznost da prihvatimo privremeno stanje patnje, jer shvaćamo da smo je sami stvorili, ali i voljnost da radimo, da je prevladamo i da se borimo da bismo shvatili kako smo je stvorili. To je primjer skladnog medusobnog djelovanja pasivnosti i aktivnosti. Tako da ne možemo čekati da se naš život sam promijeni, nego moramo mijenjati sami sebe. Koja god da se nezgoda dogodi u našem životu, mi imamo moć da je promijenimo. Imamo moć da promijenimo naš život, ali to ne možemo učiniti tako da samo mijenjamo vanjsko djelovanje, nego i unutrašnje reakcije, pa će se mijenjati i vanjske okolnosti.

Moramo naučiti prihvatiti da smo na svim razinama naših emocija u ovom trenutku nesavršeni. Iako mi u našem umu to znamo, naše emocije to ne znaju. Emocionalno želimo biti savršeni i kada otkrijemo da to nismo, sve se u nama buni priotiv te spoznaje. Jedan od mnogih simptoma tog bunta je osjećaj krivnje. Kada pronalazimo naše slike, koje su uzroci naše patnje, moramo biti svjesni da ćemo spoznati pogrešna uvjerenja zbog kojih ćemo se prvo loše osjećati. Ako zbog toga budemo osjećali krivnju, mi se nećemo moći promijeniti, jer osjećaj krivnje nije ništa drugo nego neprihvaćanje sebe kakvi zaista jesmo u ovom trenutku. Kada se loše osjećamo prvo treba pitati sebe "što osjećam", jer često nismo ni svjesni osjećaja krivnje što nismo savršeni. Čak ako smo ga i svjesni, mi ne znamo što taj osjećaj stvarno znači, pa ga često brkamo s poniznošću i kajanjem. Kajanje je bol koji se jasno proživljava jer smo povredili sebe i drugu osobu. Zato je potrebno jasno formulirati svoje osjećaje i biti svjestan da se neugodna reakcija često događa prije nego što postanemo svjesni što smo to spoznali o sebi.

Formuliranje naših osjećaja u jasnu misao glavi je dio rada na sebi. Kada to učinimo otkrit ćemo da se osjećamo krivima zato što smo pogriješili. A onda se ponovno trebamo pitati: "Zašto se osjećam krivim kad griješim?" Odgovor će biti: " Zato što želim biti više od onoga što jesam u ovom trenutku. Nešto u meni ne prihvaća vlastito neznanje ili sebičnost, ili moju želju da to lakše prevladam." Ako na taj način budemo analizirali naše emocije jako ćemo si olakšati taj proces traženja slika.

Kada počnemo tražiti naše slike jako je važno da ne smijemo području nesvjesnog pristupiti s moralizatorskim stavom, jer je korijen slike u djetinjstvu. To znači da su to uvjerenja malog djeteta koje nije imalo znanje odraslog čovjeka. Sjetimo se primjera iz prošle emisije u kojem je dijete na osnovu bolnog iskustva zaključilo da je kupanje opasno. Pa ipak taj djetinjasti zaključak kasnije kontrolira iz nesvjesnog život odrasle osobe. Slika se sastoji i od mana koje možemo svjesno jako dobro poznavati. Međutim, mi ne moramo znati da te iste mane postoje na raznim slojevima ličnosti, na svjesnom, nesvjesnom i podsvjesnom sloju. Ako mani pristupimo s moralizatorskim stavom - to ne bi trebalo biti u meni - mi je nećemo moći promijeniti.
Zato je najbolje potragu započeti tako da počnemo razmišljati o svojim povredama, sukobima i problemima. Kao i o svojim unutarnjim stavovima, jer oni proistječu iz neznanja. Zapravo, to je ono što mane zapravo i jesu. Razmislite kako emocionalno reagirate na određene situacije i kada i kako se te reakcije ponavljaju po nekom obrascu kroz vaš život. Počnite promatrati vaša razočaranja koja, po svemu sudeći nemaju ništa s vašim djelovanjem i reakcijama. Nakon toga, kada prepoznate određeni pravilni obrazac, bit ćete sposobni vidjeti vezu s vašim unutarnjim stavom kojeg do sada niste bili svjesni.
Kada shvatimo da naše unutarnje reakcije proizlaze iz pogrešnog vjerovanja ili stava, tada imamo dvije mogućnosti. Jedna mogućnost je da pronađemo iste mane za koje smo mislili da smo ih već riješili, ali to je ista pogreška samo na dubljem sloju, pa je ponovno treba riješiti. Druga je mogućnost da nađemo u sebi mane, dok na van imamo točno suprotne reakcije, i to one istinske, a ne samo masku. Uzmimo na primjer jednu hrabru osobu. Međutim, razotkrivši svoje skrivene emocionalne reakcije, ona se suočava s djelom ličnosti gdje je kukavica. To otkriće je takav šok, i osoba misli da to nema smisla, jer smo mi naučeni misliti u okvirima "ili/ili", a ne "i/i". Treba shvatiti da u našoj ličnosti ima proturječnih usmjerenja, ili motivacije, koja su sva na djelu stvarajući konflikte.

Ovakav rad na sebi spada u dubinsku psihologiju. Da bismo dobili tu bitku, moramo naučiti duboku molitvu, duboku meditaciju i duboko razmišljanje. Prvo duboko intelektualno razmišljamo u meditaciji i kada dođemo do otkrića o svojim potisnutim reakcijama - bilo da otkrijemo da se one ponavljaju ili da nađemo nešto što je suprotnost vanjskom ponašanju - trebamo razmisliti o važnosti tih reakcija, značenju i učinku na nas same i na druge. Trebamo ih usporediti s duhovnim zakonom. Tada ih ponovno treba proživljavati i razmisliti o svojim osjećajima onoliko koliko to možemo na objektivan način. Nakon toga se trebamo moliti Bogu za daljnje prosvjetljenje i snagu da promijenimo pogrešne reakcije, jer samo teoretsko znanje neće biti dovoljno da se promijenimo. Rad započinje tek nakon takve spoznaje, a to je meditacija i molitva. Jer mi smo toliko naviknuti odgurnuti neugodno znanje natrag u podsvjest, pa treba računati s time da tu naviku ne možemo brzo promijeniti. Treba raditi s razumijevanjem da ne možemo odmah promijeniti privremenu nesposobnost da drugačije reagiramo, jer znamo da je spori rast jedini mogući način. Trebamo uzeti nove spoznaje o sebi koje nisu laskave za nas, promotriti ih iz raznih kutova, moliti se i meditirati o njima.

Nabrojimo sad korake u pronalaženju slika:
1. Preuzeti odgovornost za teškoće u vlastitom životu, priznati sebi da nismo savršeni.
•   pronaći sve probleme i otkriti negativnu motivaciju u određenom području života tako da počnemo prevoditi skrivene emocije u jasne misli, pa ih tada usporediti s duhovnim zakonom.
•   treba promatrati negativne crte u nama objektivno i suosjećajno, bez osude moralizatorskim stavom, jer znamo koliko god bilo veliko zlo u nama da ga možemo promijeniti.
•   zapisati sve probleme, neugodne situacije i vidjet ćemo da se ponavlja isti obrazac ( moram se brinuti za druge po svaku cijenu, ne smijem pokazati svoje potrebe, autoriteti su nepravedni).
•   shvatiti obrazac i usporediti ga s duhovnim zakonom ili stvarnošću.
•   Tu tek počinje pravi posao - pronaći shemu, razumijeti je i promijeniti emocije je dugotrajan posao. Meditirajte, molite, razmišljajte i ponovno proživljavajte situacije u kojim se javlja obrazac - tako naše emocije sazrijevaju.
2. Otkriti svoj strah od povrede, odnosno bola.

Glavna prekretnica na putu je otkriće kako mi sami kreiramo svoj život. Jer samo dok se osjećamo krivima kad uočimo našu pgrešku, odgovornost za vlastiti život izgleda preteška. Ali kada jednom prevladamo to stanje tako da prihvatimo sebe onakvima kakvi trenutno jesmo, bez bunta, ljutnje i bez pogrešne vrste srama ili krivnje, tako da imamo hrabrosti biti ono što jesmo u svakom području našeg života, odgovornost za naš život učinit će nas slobodnima. Shvaćanje onoga što je u nama uzrokovalo naše probleme, brige, nezadovoljstvo i nesreću, učinit će nas snažnima i sigurnima, a što nam lažna sigurnost nije mogla dati. Bilo da smo sigurnost nalazili u odnosima s drugim ljudima, potvrđivanju na poslu, ili idejama. Taj osjećaj slobode i snage doći će prije nego što ćemo moći promijeniti naše osjećaje, slike i unutarnje reakcije koje su tako jako vezane navikama. Teško da postoji neka osoba koja ne želi izbjeći odgovornost za vlastiti život na ovaj ili onaj način u nekom području svog života, dok se istovremeno jedan dio nas buni zbog tog vlastitog odricanja od slobode. Prvi korak prema toj spoznaji je da shvatimo kako, gdje i zašto smo si nametnuli neku ovisnost. Ako tada shvatimo unutarnju, negativnu motivaciju, i kako nam je ona donijela mnogo više patnje od one koju smo takvim postupanjem htjeli izbjeći, mi ćemo postati slobodni.
Treba također otkriti strah da budemo povrijeđeni, strah od bola. Ta pogrešna strategija malog djeteta u nama uzkokuje sav bol u našem životu. To je kao situacija neke osobe koja se toliko boji smrti da počini samoubojstvo. A to je upravo ono što nam slike rade. Toliko se bojimo bola da stvaramo slike, koje bi nas trebale spasiti od bola, a u stvarnosti stvaramo neizmjerno više bola, nego što bi ga trebali proživjeti bez tih obrana. Trebamo prihvatiti činjenicu da smo nesavršeni i da patimo u mjeri u kojoj nismo savršeni. Što ćemo se više mijenjati, to će naša patnja postajati manja. Što opuštenije možemo pogledati u sebe i svoju patnju, pronalazeći uzroke i rješavajući ih, to ćemo ih brže prevladati. I tada ćemo imati pravilan stav prema bolu. Jedino prihvaćanje bola na taj način - to je jedini zdravi način, niti s mazohizmom, niti s buntom, niti padajući pred njim i činiti se napetim iznutra - bol će konačno prestati biti bol. Kad bol potpuno prihvatimo tako da ga proživimo, tada ćemo ga i prevladati.
Slijedeća točka na koju moramo obratiti pažnju kad radimo sa slikama je jaki sram koji se javlja kad god otkrijemo neku svoju manu. To čak ne mora biti nešto što je objektivno sramno. Ali nakon što smo imali hrabrosti priznati našu grešku i drugima, taj osjećaj posramljenosti i neugodnosti potpuno nestaje. Jer ono što je ružno slabije je od naše iskrenosti koja je lijepa. Mi možemo imati puno goru manu koju smo spoznali, i čak o njoj slobodno možemo govoriti s drugim ljudima, ali puno manja mana dok nije u potpunosti spoznana i prihvaćena izaziva sram. Recimo da otkrijemo jaku ovisnost o jednom roditelju. To je nešto što smo spoznali, ali smo zanemarivali koliko mnogo i na koji način je to utjecalo na nas, i koliko smo još uvijek ovisni sličnim emocijama. I kada se po prvi puta susretnemo s tim dubljim shvaćanjem, ono uzrokuje osjećaj jake posramljenosti. To je tipična reakcija na sliku kada je počinjemo duboko shvaćati. Ako to unaprijed shvatimo, puno ćemo olakšati rad na sebi. Nećemo biti pod utjecajem dojma da se to događa samo nama. To je stoga što mi tako emocionalno vjerujemo i zato se osjećamo tako posramljeno. To je stav odijeljenosti od drugih ljudi koji smo izgradili zbog pogrešne obrane iz djetinjstva. Ali ako shvatimo da kroz takve osjećaje prolaze i drugi ljudi, moći ćemo se konstruktivno baviti takvim osjećajima, umjesto da dozvolimo da oni nama upravljaju. Jedino tako počet ćemo rušiti zidove koji nas zatvaraju u usamljenost, strah, krivnju i lažan sram.

Na taj se način možemo razviti u slobodnu osobu, umjesto da nama vladaju i da nas pokoravaju pogrešna vjerovanja malog djeteta i lažni sram. Za to nam je potrebna hrabrost da vidimo ranjeno dijete u sebi, da ga prihvatimo i proživimo njegove osjećaje, tj. da prihvatimo sebe onakvima kakvi jesmo u ovom trenutku. Tada ćemo otkriti da smo živjeli u fantomskom svijetu straha i srama, koji uopće nije stvaran, i da je svijet kojim vladaju Božji zakoni siguran i lijep.