Jungov koncept sjene sličan je generalnom psihoanalitičkom konceptu potisnutog sadržaja, nekog nesvjesnog aspekta naše ličnosti koji nismo osvijestili pa nam se vraća u obliku simptoma.

Kako funkcionira cijela priča objašnjava Ken Wilber, tvorac integralne psihologije. Poznavanje mehanizma projekcije pomaže u shvaćanju uzroka anksioznosti, depresije, emocionalnih tegoba i čestih razloga obiteljskih svađa.

Počnimo od mjesta na kojem se nalazi većina ljudi – u klopci persone. Persona je manje ili više netočna slika o sebi. Do stvaranja takve slike dolazi kad si osoba odbije priznati postojanje određenih težnji kao što su ljutnja, samopotvrđivanje, erotski impulsi, radost, neprijateljstvo, hrabrost, agresija, nagon, i tako dalje.

Međutim, ma koliko se trudila da porekne takve težnje, one time ne nestaju. Pošto težnje JESU njene, sve što ona može napraviti jest pretvarati se da nisu i da pripadaju nekom drugom.

U stvari, bilo kome drugom, samo ne njoj. Ona ne može poreći postojanje tih težnji, ali zato može poreći da ih ona posjeduje. I tako počinje vjerovati da su te težnje nešto strano, nešto vanjsko, ne-sebstvo.

Da bi isključila te neželjene tendencije, osoba je morala suziti svoje granice. Otuđene tendencije se sad projiciraju u vidu sjene, a osoba se poistovjećuje samo s onim što je ostalo; sa suženom, manjkavom i netočnom slikom o sebi, koju nazivamo persona. I tako je povučena granica i počinje borba između suprotnosti: persone i sjene.

Suštinu projekcije sjene lako je intelektualno razumjeti ali ju je teško ukinuti, zbog toga što ukidanjem ostajemo bez nekih od svojih najdražih iluzija. Usprkos tome, na osnovu sljedećeg primjera postaje jasno do kojeg je stupnja to jednostavan proces.

Jack ima jaku želju očistiti svoju garažu, s obzirom na to da je ona stvarno neuredna a osim toga i već neko vrijeme razmišlja o tome da ju očisti. Na kraju, on zaključuje kako je došao trenutak da to i napravi, i pošto je obukao svoje staro radno odijelo on s blagim entuzijazmom kreće u garažu.

Na ovoj točki Jack je još u velikoj mjeri u dodiru sa svojim NAGONOM, zbog toga što on zna da je, usprkos obujmu posla koji nije malen, to nešto što definitivno želi učiniti. Doduše, dio njega nije baš oduševljen tom idejom da će sad morati raditi, no bitna je činjenica da je njegova želja da očisti garažu jača od želje da je ne očisti, inače ne bi ni prionuo na posao.

Ali čudna se stvar počinje odvijati u trenutku u kojem se Jack pojavljuje na dotičnom mjestu i na mjestu gdje je trebala biti garaža zatiče nevjerojatnu hrpu stvari.

U njemu se odjednom počinju javljati drukčije misli o cijelom tom problemu. Međutim, još ne odustaje. Umjesto toga, on čeprka po garaži, čita stare časopise, zabavlja se sa svojom starom rukavicom za baseball, sanjari, mota se amo-tamo.

U ovoj fazi, Jack počinje gubiti dodir sa svojim nagonom. Ali, bitno je da je njegova želja da počisti garažu još uvijek prisutna, jer da nije on bi jednostavno napustio taj posao i radio nešto drugo. On to ne čini jer je njegova želja da obavi taj posao još uvijek veća od želje da ga ne obavi. Ali on sada već počinje zaboravljati na svoju namjeru, pa je u skladu s tim počinje i otuđivati i projicirati.

Projekcija njegovog nagona djeluje ovako: Jackova želja da počisti garažu je, kao što smo vidjeli, još uvijek prisutna. Zbog toga što je nagon da očisti garažu još uvijek prisutan, Jack krajičkom svijesti još uvijek zna da netko od njega traži da tu garažu počisti. I upravo zbog toga on još uvijek čeprka po garaži. Kako bilo, Jack zna da netko od njega traži da očisti garažu, no na ovoj točki on je već zaboravio tko je taj netko.

Tako mu čitava stvar počinje smetati i ljutiti ga, i što vrijeme više protiče, on se sve više uzrujava radi cijele te situacije. Sve što mu je potrebno da dovrši projekciju – to jest, da potpuno zaboravi na svoj nagon da počisti garažu -  jest pogodna osoba na koju će prikačiti svoj vlastiti projicirani nagon. A pošto zna da ga je netko tjerao da počisti garažu, davio ga s tim, i kvario mu raspoloženje, on stvarno želi i naći tu „drugu“ osobu koja ga je na to „tjerala“.

Pojavljuje se žrtva koja ništa ne sluti: Jackova žena proviruje kroz vrata garaže i upućuje mu nevino pitanje je li završio s čišćenjem. Lagano uzrujani Jack joj odbrusi da mu se „skine s grbače“.

Jer on sad ima osjećaj da nije on taj koji želi da on očisti garažu, nego da je to upravo njegova žena. Projekcija je završena, pošto Jackov nagon sad prividno dolazi izvana. On ga je projicirao, stavio na drugu stranu žice, i sad mu se čini da ga on otamo napada.

Jack možda ima osjećaj da ga njegova žena pritišće, no pritisak koji on stvarno osjeća je pritisak njegove vlastite želje da očisti garažu, želje koja je sad projicirana.

Jack će u toj točci vjerojatno dreknuti na svoju ženu, i reći joj da uopće ne želi čistiti tu glupu garažu, i neka ga prestane daviti s tim.

Ali da Jack stvarno nije imao ni najmanju želju da očisti garažu, da je zaista bio nevin po tom pitanju, on bi naprosto odgovorio da je promijenio odluku i da će je očistiti neki drugi dan.

Međutim, on to nije učinio zbog toga što mu je negdje u podsvijesti ostalo da NETKO zaista traži od njega da garaža bude očišćena, no pošto to „nije“ on, to „mora biti“ netko drugi, a žena je zaista najpogodnija osoba za to, i čim se ona pojavljuje na sceni Jack prebacuje svoj nagon na nju.

Ali što bi bilo da je Jackova žena stvarno upala u garažu sa zahtjevom Jacku neka je počisti? Zar to ne bi izmijenilo tok čitave priče? Ne bi li se Jack tada imao pravo osjećati pritisnutim? Ne bi li to bio stvarni pritisak žene na nedužnog Jacka?

Ovo u podlozi ne mijenja tok cijele priče, jer bi takav pristup žene samo OLAKŠAO Jacku da prikači svoju projekciju na nju. Kažemo da je ona dobra udica jer ispoljava istu težnju koju će Jack uskoro projicirati na nju. (…)

Osnovni pritisak same projekcije je, dakle, veoma jednostavan. Impuls (u vidu nagona, želje, ljutnje) koji se pojavi u vama i prirodno je usmjeren prema okolini, kada se projicira, pojavljuje se kao impuls koji je iz okoline usmjeren prema vama.

Radi se o efektu bumeranga, gdje se čitava stvar završava hrvanjem s vlastitom energijom. Više ne pokrećete sami akciju, nego imate osjećaj da ste gurnuti u nju. Premjestili ste impuls s druge strane granice sebstvo/ne-sebstvo, i nije ni čudo što on napada vas izvana, umjesto da vama pomogne da napadnete okolinu.

Sad vidimo da postoje dvije glavne posljedice projekcije sjene. Prvo, vi smatrate da projicirani impuls (osobina ili težnja) nikako ne potječe od vas.

A drugo, izgleda kao da se on pojavljuje izvana, u okruženju, najčešće u drugim ljudima. Ne-sebstvo se uvećalo na račun sebstva. Ali, bez obzira na neugodnost čitave situacije, osoba koja projicira žestoko će braniti svoje pogrešno viđenje stvarnosti.

Kada biste, u situaciji dok viče na svoju nevinu ženu, prišli Jacku i pokušali mu objasniti da se u osnovi njegovih osjećaja pritiska i gušenja krije njegov vlastiti nagon, vjerovatno biste mu se gadno zamjerili. Jer osobi koja projicira jako je važno da dokaže da su njene projekcije zaista vanjska prijetnja.

U svakom slučaju, većina se ljudi zaista jako opire tome da prihvati sjenovite dijelove svoje ličnosti, i da prizna da se radi o njihovim vlastitim projiciranim impulsima i osobinama.

Otpor je, u stvari, glavni uzrok projekcije. Osoba se opire svojoj sjeni, opire se nevoljenim dijelovima sebe, i zato ih projicira. Jer gdje god da postoji projekcija, postoji i neka vrsta otpora u blizini. (…)

Sad počinjemo uočavati jedan važan pokazatelj da se radi o projekciji. Stvari u našem okruženju (ljudi ili pojave) koje nas snažno uzbuđuju umjesto da nas samo informiraju predstavljaju naše projekcije. Stvari koje nas gnjave, uznemiruju, izazivaju gađenje, ili nas, pak, privlače, opsjedaju ili nagone na prisilne radnje- obično su odraz djelovanja sjene. Kao što kaže jedna stara izreka:

Gledao sam, gledao i na kraju vidio

Onaj za kojeg sam mislio da si ti i samo ti,

Bijah samo ja,i nitko drugi.

Pošto smo stekli osnovno razumijevanje sjene, sad možemo odgonetnuti neke od najčešćih projekcija.

Kao što je osjećaj da nas netko pritišće u osnovi projekcija nagona, tako je i osjećaj obaveze projekcija želje.

To jest, stalno osjećanje obaveze je znak da radite nešto za što ne priznajete da to ustvari želite raditi. Osjećaj obaveze tipa „moram nešto učiniti za tvoje dobro“, javlja se najčešće u obiteljskom okruženju.

Roditelji osjećaju obavezu da se brinu o djeci, muž osjeća obavezu da uzdržava ženu, žena osjeća obavezu da se prilagodi mužu i tako dalje. Ljudi, međutim, s vremenom osjećaju obaveze kao teret, bez obzira na to kako one divno izgledale vanjskom promatraču. (…)

Ispitajmo još jednu vrstu česte projekcije. Možda ništa ne izaziva takvu nelagodu kao kad se nađemo u situaciji da nas svi promatraju.

Možda moramo održati prezentaciju, govor, ili primiti neku nagradu na pozornici , a mi smo se zaledili jer osjećamo kao da svi bulje u nas.  Međutim, mnogi ljudi uopće nemaju tremu pred publikom. Iz toga zaključujemo da problem nije u samoj situaciji, nego u nečemu što mi sami činimo.

Prema mnogim terapeutima, mi u takvoj situaciji projiciramo svoj interes za ljude, pa nam se zato čini da svojom pojavom izazivamo opću zainteresiranost. Umjesto da mi aktivno promatramo, osjećamo kako svi promatraju nas. Mi publici pozajmljujemo svoje oči tako da nam se čini da je normalan interes za nas narastao do neviđenih razmjera , da svi promatraju svaki naš pokret, svaki pomak lica, svaku radnju.

Stoga ni ne čudi što se blokiramo. Ostat ćemo tako sleđeni sve dok ne smognemo snage da povučemo projekciju – da promatramo umjesto da osjećamo kako nas promatraju, da poklanjamo pažnju umjesto da nas pažnja drugih lomi. (…)

Isto tako, zamislite što se događa kad neka osoba projicira dio svog neprijateljstva, dio želje da agresivno napadne okruženje. U njoj se tada javlja osjećaj da su ljudi bez razloga neprijateljski i izazivački nastrojeni prema njoj, pa se shodno tome počinje osjećati ugroženom, zaplašenom, pa čak i prestravljenom uslijed tolike koncentracije neprijateljstva prema njoj.

No ovaj strah nije posljedica utjecaja okruženja, nego posljedica projekcije njenog neprijateljstva na okruženje. Tako, u većini slučajeva, nerealan strah osobe od ljudi ili mjesta predstavlja samo signal, nagovještaj agresije koju osjeća a da toga nije svjesna.

Na isti način, jedna od najčešćih pritužbi ljudi kojima treba emocionalno savjetovanje jest da se osjećaju odbačenima. Oni osjećaju da nema nikoga tko ih zaista voli, da se o njima nitko ne brine, da su svi jako kritični prema njima.

Nerijetko to osjećaju kao dvostruku nepravdu, pošto oni sami vole svakoga. Vjeruju da uglavnom nemaju odbojnih crta u sebi, upinju se da budu blagonakoni i nekritični prema drugima.

Ali to su upravo dvije izražene odlike projekcije: vi naizgled nemate neku osobinu, dok je drugi imaju u ogromnoj količini.

Ali kao što zna svako dijete: „U tuđem oku vidi trn, u svojem ne vidi panj.“ Osoba koja se osjeća odbačenom od svih u stvarnosti je potpuno nesvjesna svojih težnji da odbacuje i kritizira druge.

Ove težnje predstavljaju možda manji dio njene ličnosti, ali ukoliko ih ona uopće nije svjesna, projicirat će ih na svakoga koga poznaje. Time se početni impuls zloslutno pojačava, i svijet se počinje činiti kritičnim preko svake mjere.

Poanta je, istinita za sve projekcije, da neki ljudi zaista mogu biti jako kritični prema vama. Ali ukoliko na to ne dodate svoj vlastiti projicirani dio, to vas neće poraziti. Prema tome, svaki put kad se jave osjećaji inferiornosti i odbačenosti, bilo bi mudro da najprije potražite o kojoj se projekciji radi, i priznate sebi da ste možda malo kritičniji prema svijetu nego što mislite da jeste.

Sad bi već moralo biti jasno da projekcija sjene ne samo što  iskrivljava naše viđenje stvarnosti “izvan”, već uveliko mijenja osjećaj sebstva “iznutra”.

Kada je neka emocija ili osobina projicirana kao sjena, ja je i dalje vidim, ali iskrivljeno i nestvarno - ona se pojavljuje kao “vanjski objekt”. Isto tako, ja i dalje osjećam sjenu, ali u iskrivljenom i prerušenom obliku – pa nakon što se uspostavi projekcija, ja je doživljavam samo kao simptom.

Prema tome, kao što smo upravo vidjeli, ako projiciram neprijateljske osjećaje na ljude, umislit ću da oni gaje neprijateljske osjećajte prema meni, i tako ću početi osjećati strah od ljudi, općenito. Moje prvobitno neprijateljstvo postala je moja projicirana sjena. Tako ja “vidim” sjenu samo u drugim ljudima, dok je u sebi osjećam kao simptom straha. Moja sjena postala je moj simptom.

I kada pokušam odbaciti svoju sjenu, ja je se ne uspijevam osloboditi. U mojoj ličnosti tada ne nastaje praznina, pukotina, ili upražnjeno mjesto. Ostaje mi simptom, koji me bolno podsjeća na to da sam nesvjestan nekog aspekta sebe.

Dalje, kad moja sjena jednom postane simptom, ja se opet moram boriti sa svojim simptomom upravo kao što sam se prije borio sa sjenom. Kad pokušam poreći neke od svojih sklonosti (sjena), one se ponovo vraćaju u obliku simptoma, a onda mrzim simptome istom jačinom kojom sam nekad mrzio sjenu.

Na kraju ću vjerojatno nastojati od drugih ljudi sakriti svoje simptome (drhtanje, osjećaj inferiornosti, depresija, brižnost itd.), baš kao što sam nekad nastojao sakriti sjenu od sebe samog.

Tako svaki simptom – depresija, brižnost, dosada ili strah – sadrži neki vid sjene, neku projiciranu emociju, crtu ili osobinu. Važno je shvatiti da se našim simptomima, koliko god da su neugodni, ne smijemo opirati, niti ih treba prezirati i izbjegavati, jer je u njima sadržan ključ njihovog rastvaranja.

Boriti se sa simptomom znači isto što i boriti se sa sjenom koja je u njemu sadržana, a to je ono što je u prvom redu i  dovelo do problema.

Prvi korak u terapiji ovog nivoa sastoji se u tome da napravimo mjesta za naše simptome, da im damo prostora, tako što ćemo se početi zbližavati s neugodnim osjećajima, takozvanim simptomima, koje smo do tada prezirali.

Naše simptome moramo svjesno doživjeti i što otvorenije prihvatiti. A to znači da moramo DOPUSTITI sebi depresiju, brižnost, odbačenost, dosadu, povrijeđenost ili zbunjenost.

Ako smo se nekada na sve načine opirali osjećajima, sada ovim osjećajima dopuštamo neka se izraze. Zapravo ih sad aktivno potičemo. Mi pozivamo simptom u našu kuću, puštamo ga da se kreće i diše slobodno, nastojeći pritom da ostanemo svjesni oblika u kojem se javlja.

Prvi korak u terapiji je veoma jednostavan, i u većini slučajeva dovoljan, jer u trenutku kada zaista prihvatimo neki simptom, obično prihvatimo i veliki dio sjene koji je u njemu bio prikriven. Tada problem nestaje.

Ukoliko neki simptom tvrdokorno opstaje, možete nastaviti sa sljedećim korakom u terapiji na nivou persone.

Upute za sljedeći korak su jednostavne, ali je za njihovo izvršenje potrebno dosta vremena i upornosti. U slučaju produžene terapije trebalo bi simptom svjesno prevesti u njegov prvobitni oblik. Za detaljnije upute u vezi prevođenja, možete pogledati rječnik općih smjernica dat u ovdje (vidi tabelu).

Bit drugog koraka terapije je uvid da bilo koji simptom jednostavno predstavlja signal (ili simbol) neke nesvjesne sjenovite tendencije.

Tablica prevođenja; uobičajeno značenje različitih simptoma sjene - rječnik za prevođenje simptoma u njihov prvobitni sjenoviti oblik ..

Simptom  -  Originalni sjenoviti oblik

Pritisak -    NAGON

Odbojnost (”Nitko me ne voli”) - “Ne bih im uzeo orah iz ruke!”

Krivnja (”Nabijaš mi krivnju”) - “Vređaju me tvoji zahtjevi”

Anksioznost - Uzbuđenje

Samosvjesnost (”Svi bulje u mene”) - “Ljudi me zanimaju više nego što mislim”

Impotencija/frigidnost - “Ne bih mu/joj pružio zadovoljstvo”

Strah (”Žele me povrijediti”) - Neprijateljstvo (”Ljut sam i napadam a da to ni ne znam”)

Tužan - Ljut!

Povučen - “Sve ću vas otpuhati!”

Ne mogu -  “K vragu, neću!”

Obaveza (”Moram”) - Želja (”Hoću”)

Mržnja (”Prezirem te zbog X”) - (”Prezirem X u sebi”)     

Zavist (Ti si taaako veelik) - “Malo sam bolji nego što mislim”

Tako, na primjer, vi možda osjećate da ste na poslu izloženi velikom pritisku. Kao što smo vidjeli, simptom pritiska je uvijek pokazatelj, običan signal da imate više energije za posao nego što ste voljni priznati.

Vi možda nećete htjeti otvoreno priznati vašu stvarnu zainteresiranost za posao kako  biste iznudili krivnju od drugih za sve one sate na poslu koje ste “morali” odraditi “radi njih.”

Ili možda želite naplatiti svoju  “nesebičnu” posvećenost po višoj cijeni. Ili se, možda, bez vašeg znanja vašem nagonu izgubio svaki trag.

U svakom slučaju, simptom pritisnutosti je siguran znak da imate više energije nego što ste mislili. Sada možete  prevesti simptom u prvobitni i ispravan oblik. “Moram” će postati  “hoću”.

Prevođenje je ključ terapije.

Da biste se oslobodili pritiska, vi ne morate izmišljati nagon, niti se praviti da on nije tu, niti tražiti nagon koji se naizgled izgubio.

Ne kažem da ćete se osloboditi pritiska ako pojačate interes za neki posao. Samo govorim da ako već osjećate pritisak, odgovarajući nagon je već prisutan, ali maskiran simptomom.

Vi ne trebate izmišljati nagon kako biste ga smjestili pored osjećaja pritiska. Sam osjećaj pritiska je nagon koji tražite.

Jedino što trebate učiniti je osjećaj pritiska nazvati njegovim prvobitnim i ispravnim nazivom: nagon. Radi se o jednostavnom prevođenju, ne o stvaranju.

Tako simptomi ne samo da nisu nepoželjni, već predstavljaju priliku za rast. Simptomi veoma precizno ukazuju na vašu nesvjesnu sjenu, oni su nepogrešivi pokazatelji neke projicirane težnje. Zahvaljujući simptomima vi pronalazite svoju sjenu i, zahvaljujući osvještavanju sjene dolazi do rasta, širenja granica, i nalaženja puta do precizne i prihvatljive slike-o-sebi.

Taj je korak u okvirima integralne psihologije korak potreban za silazak s nivoa persone na nivo ega.

Izvor: Ken Wilber, Bez granice

http://www.psiha.com.hr