Ego bi morao biti suosjećajni promatrač tog dijela nas, dobar roditelj, koji vidi ranjeno dijete, ali čini iz istinske ličnosti. To su te bitke u nama između svjetla i tame koje se svaki dan odvijaju, pod uvjetom da smo ih svjesni.
Kada nismo svjesni ranjenog djeteta u sebi mi se nesvjesno poistovjećujemo s tim djelom nas, odnosno destruktivnim dijelom nas, pa nam odricanje od tog dijela izgleda kao da ćemo sebe uništiti. Neprihvaćanje ranjenog djeteta u nama proizvodi ogorčenu krivnju i sumnju, na nas same ili druge, i koja prevedena u jasno značenje bi govorila: "Kada bi drugi vidjeli kakav sam, vidjeli bi da sam loš. Budući da se ne mogu promijeniti, pretvarat ću se da sam drugačiji". A to je onda maska i uništavajuća psihička klima u kojoj raste zbunjenost, pa sve više gubimo istinski osjećaj tko smo u stvarnosti. Intelektualno teoretsko znanje o postojanju ranjenog djeteta donosi malo ublažavanje tog bolnog stanja. Da bismo došli dalje od toga moramo teoriju pretvoriti u praksu i tome ćemo opet danas govoriti.
Prvi korak je da shvatimo da naše negativne namjere uistinu nisu tako nesvjesne kako to mi mislimo. To je u stvarnosti svjestan stav, jedino što smo mi odlučili da ga zanemarujemo sve dok konačno ne zaboravimo da on postoji. Stalno okretanje glave od nečega u nama što nas plaši, konačno rezultira da ne vidimo ono što je cijelo vrijeme prisutno. U trenutku kada konačno usmjerimo svoju pažnju na negativne namjere, one će nam postati potpuno jasne. To uistinu nije nesvjesni materijal.
Da bismo ih učinili potpuno svjesnima, a također da bismo negativne namjere pretvorili u pozitivne, nužno je da ispitamo one "male i nevažne" obrasce razmišljanja, koji su toliko postali dio nas da nam ne pada na pamet da obraćamo pažnju na njih. Rekli smo da misli imaju ogromnu snagu u kreiranju naših života i moramo ih provjeriti. Toliko puno misli i automatskih reakcija uzimamo zdravo za gotovo i još ih k tome uljepšavamo. Reakcije zlobe, zavisti i okrivljavanja, mogu ostati zanemarene, iako možemo biti svjesni nekih drugih negativnih namjera. Ali one male reakcije na koje smo navikli, to moramo istražiti.
Na primjer, mi možemo prepoznati naš bijes ili ogorčenost, za što smo rekli da predstavljaju prikrivenu mržnju, ali nešto u nama još uvijek osjeća "da ima pravo" na te osjećaje, i mi osjećamo da se prema nama drugi nepravedno ponašaju. To znači drugi da zapravo ljuti na naše roditelje, ali sada to prenosimo u sadašnjost na neku drugu osobu ili situaciju. Prošla bol i tjeskoba su bile potisnute, a sadašnji bijes i ogorčenost je obrana iz djetinjstva koja se još uvijek primjenjuje zbog neproživljenog bola iz djetinjstva. Obrana je uvijek, u ovom ili onom obliku, negativna namjera koja je nesvjesna. Prošli bol koji je potisnut, i zbog toga negiran, postaje današnja iskrivljena reakcija. Dakle, jedan dio nas zna da su osjećaji bijesa i ogorčenosti nerealni, jer danas imamo izbor, a drugi dio nas očekuje da drugi i svijet budu ono što mi mislimo da trebaju biti, i zbog toga ne vidimo objektivno cjelokupnu situaciju. Ne vidimo da i drugi reagiraju iz ranjenog djeteta.
Ono što je tom stupnju potrebno je da prevedemo naše osjećaje u jasne misli. Tako će se naši negativni osjećaji i iskrivljene misli iza njih susresti s iskrenim i zrelim mislima odraslog dijela ličnosti, ili ega u službi istinske ličnosti. Proces mora biti svjestan razgovor - ego suosjećajno tumači fragmentu ranjenog djeteta istinu da bi ono moglo rasti. Na taj način transformiramo tamu u nama u svjetlost - Istinska ličnost raste.
Nije dovoljno da sebi priznamo pogreške i negativne stavove. Slijedeći korak je da točno znamo zašto su oni takvi i na koji način oblikuju leću kojim vidimo sebe i svijet. Ako možemo točno prevesti u misli negativne osjećaje i negativnu namjeru i nakon toga shvatiti kako se oni suprostavljaju istini i stvarnosti, tada bez obzira o kojoj se negativnosti radi, mi smo napravili slijedeći korak u mijenjanju negativne namjere u pozitivnu.
Tako odrasli dio, ili ego, u mislima razgovara s djetinjastim razmišljanjem kad se god nađe u emocionalno nepovoljnoj situaciji. To možemo učiniti ako to doista želimo. Naši misaoni procesi su obično najviše razvijeni i njih koristimo u procesu rasta, odnosno pročišćenja. Jedino se tada nezreli osjećaji mogu mijenjati - to znači da ego dozvoljava sebi da konstruktivni proživljava nezrele osjećaje.
Jako je važno da znamo značenje negativnih stavova i njihove posljedice koje imaju na naš život. Zašto je naša ljutnja, neprijateljstvo, ljubomora i zavist , primjerice, uistinu neopravdana. Jer jedino tada možemo shvatiti da ljutnja može biti opravdana, pa je možemo proživjeti bez osjećaja krivnje, sumnje u sebe i drugih njenih negativnih posljedica. Ljubomora i zavist nikada nisu opravdane i nikada nisu zdrave reakcije. Ali osjećaji ljutnje i bola mogu biti opravdani. Međutim, tako dugo dok ne znamo da je naša ljutnja opravdana, uvijek ćemo biti zbunjeni. Uvijek ćemo se kolebati između krivnje i ogorčenosti, negiranja i odbacivanja samih sebe, negiranja i odbacivanja drugih i života, kao i između straha i okrivljavanja. Ili ćemo pokušati da se riješimo sumnji tražeći lažne dokaze, a s druge strane ćemo biti paralizirani sa strahom i slabošću i nećemo moći obraniti sami sebe. Bit ćemo podjednako slabi u situacijama kad na površinu izađe naše ranjeno dijete i kad drugi ne odgovore na naše djetinjaste zahtjeve, ili u situacijama kada bismo trebali zaštiti svoja prava u ime istine. Često ta dva stava, djetinjasti i zreli, koegzistiraju u istoj situaciji, a što tu situaciju još više čini zbunjujućom. Samo našim intelektom mi ne možemo riješiti takve situacije. Prvo sebi morate priznati svoju negativnost, a onda se intelekt uz Božju pomoć mora s njom susresti i ispraviti je.
Ako koristimo intelekt samo da bi racionalizirali bolnu zbunjenost i krivo se branili i opravdavali se, tada samo gubimo. Ali ako koristimo odrasli um tako da bacimo svjetlo na iracionalne zahtjeve ranjenog djeteta tako da jasno vidimo koliko su nepravedni i kako rađaju negativne emocije, a one su destruktivne i za nas i za druge, tada ćemo vidjeti istinu u svakoj situaciji. Dakle, treba vidjeti negativne emocije, istražiti negativne stavove iza njih, pa onda istražiti negativne posljedice za nas i za druge.
Trebamo shvatiti negativne namjere i onda ih usporediti s istinitim i stvarnim stavovima. Treba moliti Boga za pomoć u tom procesu. Uvidjet ćemo da postoji duh obilja i tada se nećemo morati boriti s ograničenim egom i grabiti s jedne strane, a s druge, to pokušavati negirati i obraniti. Varanje samog sebe izražava nepovjerenje u pravednost Božjih zakona i mi tako zatvaramo vrata obilju koje možemo imati kada bismo u njega vjerovali. Možemo sve dobiti ako si dozvolimo primiti, pod uvjetom da to ne krši zakon ljubavi.
Kada se otvorimo u povjerenju, mi također moramo otpustiti ono što je negativno u nama. Biti otvoren, u istini, znači ne braniti se od ničega, biti iznutra opušten, nenapet i ne bojati se ničega što može doći - iz nas samih ili iz vana. Ako se na primjer bojimo i branimo od bola, mi nikako ne možemo biti u otvorenom i opuštenom stanju. Ako se branimo protiv nepoželjnog osjećaja ili iskustva, mi automatski stvaramo negativne stavove.
Dakle, prvi korak prema otvorenom stanju je otpustiti negativnost u nama, da je više ne negiramo i da se je više ne bojimo. Ljubav je jača od negativnosti. Tada možemo osjetiti i bol, i kako gubimo strah od sebe, bola i negativnosti, postajemo sve otvoreniji za obilje. Vidjet ćemo da sudjelujemo u obilju točno do onog stupnja do kojeg mislimo da ga zaslužujemo. Na koju god prepreku da naiđemo, ako možemo vjerovati da je uz Božju pomoć možemo savladati, to će se i dogoditi. To nije čarobna tehnika ili čarobni štapić. To je zakoniti proces koji nas čini potpuno odgovornima za naš život.
Sumnje se jedino možemo riješiti ako imamo povjerenje koje smo spremni provjeriti. Ako samo sebi priznamo da sunjamo, a nismo to spremni dalje istražiti da otkrijemo da li je stav iza te sumnje točan ili nije, mi se nećemo riješiti sumnje, pa se ne možemo niti odreći negativnosti u nama. Moramo shvatiti razmišljanje koje se nalazi iza prkosa,nepovjerenja, ljubomore, neprijateljstva, itd. Treba ispitati razmišljanje i zaključke koji idu s tim osjećajima, zato što se ti neistiniti zaključci o nama i drugima nalaze u ranjenom djetetu i nisu istiniti.
Imamo sve vrste malih misli, svaki dan i svaki sat u danu. Mi ne obraćamo pažnju na njih, ali te misli mnogo znače. Naše misli i osjećaji stvaraju naše djelovanje i naša iskustva. Oni stvaraju naše stanje tijela i psihe. Tako su negativne namjere stvaralački proces - negativno su kreativne, ali su podjednako kreativne kao i kada gradimo pozitivno iskustvo. Ljubav povećava samu sebe, ali i negativnost. Te negativne namjere ne samo da negativno utječu na nas, nego i na druge ljude. Ako to negiramo, tada ne vidimo i kada negativnost drugih utječe na nas, a onda je to vrlo bolno stanje koje možemo razriješiti jedino tako da prepoznamo svoj udio u tom djelovanju. Znači, do one mjere do koje nismo svjesni našeg utjecaja na druge, u istoj mjeri nećemo biti svjesni tuđeg utjecaja na nas. Tada ćemo ga, ili uveličavati, ili potcjenivati, a ni jedno ni drugo neće biti točno i nećemo znati što znači. Kolebat ćemo se između ogorčenosti i krivnje. Nepoznavanje samih sebe mora nas učiniti punima sumnje, koja nas, za uzvrat, čini slabima, preplašenima, pogrešno popustljivima i pogrešno nepopustljivima.
Kada smo jasni u sebi, nećemo biti uznemireni zbog negativnosti druge osobe i njene destruktivnosti prema nama. Znat ćemo što se događa, možemo biti ljuti zbog toga, ali nećemo biti zbunjeni, slabi, krivi, preplašeni ili uništeni. Također, kada druga osoba izražava svoj život, osjećaje, prava, a što se ne mora podudarati s našim željama, mi ćemo biti sposobni da to prihvatimo. Shvatit ćemo koliko je naš bijes neopravdan, pa će on nestati i mi ćemo moći dopustiti drugima da budu ono što jesu, bez obzira sviđalo se to nama ili ne.
Ranjeno dijete u nama više neće zahtijevati da bude sve po njegovoj volji i da ne obraća pažnju na druge. Mi moramo postati svjesni tih zahtjeva ranjenog djeteta i koliko su oni nestvarni i destruktivni, kao i zašto su oni takvi. Tada se više nećemo osjećati nesigurnima o tome kako bismo trebali reagirati u određenoj situaciji. Odnosit ćemo se prema drugima onako kako se odnosimo prema sebi samima, a kako se odnosimo prema drugima, odnosit ćemo se prema sebi. Tjeskoba koju doživljavamo kada se otvaramo prema drugima i životu će polako nestajati i mi ćemo biti sve sposobniji za radost i obilje koje nam je Bog namijenio. Kada možemo poduzeti korak rizika i povjerenja - povjerenja u Boga - i otvoreno izraziti to povjerenje u Božji plan, tada ćemo upoznati radost stvarnosti.