Predrasude o ljubavi sistemi su vjerovanja o ljubavi, ljubavnom odnosu, sebi kao biću koje može voljeti i biti voljeno te o svom ljubavnom partneru.

Temelje se na uveličavanju, umanjivanju ili ignoriranju elemenata stvarnosti, na poluinformacijama i iluzijama te na strahovima i očekivanjima proizašlim iz starih emocionalnih ozljeda. Siguran su put u nesretan ljubavni život, razočaranja i ljubavnu bol. Preuzeli smo ih iz tuđih priča i poruka, iz filmova, tuđih iskustava ili smo ih sami formirali nakon razočaranja i osobnih loših iskustava. Iz tih iskrivljenih postavki izvodimo logične zaključke, osjećaje i ponašanja koja ih povratno „hrane“ i opravdavaju, kako ih ne bismo zaboravili. Zbog toga ih zadržavamo, iako nam ne donose ništa dobro. Umjesto da ih odbacimo, mi se nadamo da će u sljedećem pokušaju sve biti baš tako kako očekujemo.

Izlazak iz začaranog kruga vjerovanja, razočaranja i ponovnih sličnih pokušaja započinje analizom i preispitivanjem tih vjerovanja. Kad otkrijemo zašto su to zablude, raspršit će se kao baloni od sapunice. 

PREDRASUDE VEZANE ZA ZALJUBLJIVANJE

Tipična predrasuda vezana za zaljubljivanje glasi: „LJUBAV UVIJEK POČINJE ZALJUBLJIVANJEM.“ Najprije se trebamo zaljubiti pa će zaljubljenost prijeći u ljubav. Što smo zaljubljeniji, to će i ljubav koja iz te zaljubljenosti izraste biti intenzivnija i trajnija. A ako nema zaljubljenosti, onda neće biti niti ljubavi. Je li to baš tako?

Ivana i Ante bili su mladi arhitekti. Radili su na zajedničkom projektu. Često su pred njima bili zadaci i pitanja koje je trebalo riješiti. Nerijetko su o njima mislili posve drugačije i provodili sate približavajući svoje viđenje onom drugom. Imali su običaj pažljivo saslušati sugovornika, razmisliti o prijedlogu i primijeniti ga na svoje postignuće. Tako su zajedno rješavali nedoumice i napredovali. Ivana je otkrila da je Ante vrlo bistar, domišljat, kreativan, iskren, pošten, topao, da je prema njoj pažljiv i da se uz njega dobro osjeća. Čak ju je jednom pozvao na neku predstavu. Ona je to odbila, izgovarajući se. Izbjegavala je svaku prisnost s tim čovjekom jer se u njega nije mogla zaljubiti. Mogla ga je zamisliti kao prijatelja, suradnika, čak i brata, ali ne kao „svog muškarca“. Da je on pravi, valjda bi se već zaljubila.

A onda je došlo ljeto. Ivana se vratila u rodni grad i tamo srela muškarca u kojeg se zaljubila na prvi pogled. Izgledao joj je lijep, nekako siguran u sebe, samouvjeren i drugačiji od ostalih. To ju je privuklo. Pomislila je da je takva osoba vjerojatno i pametna, i kreativna, i pažljiva, i poštena, i topla. Njeno je zaljubljeno srce kucalo: „Da, to je pravi muškarac za mene!“ Jedva je čekala da ga sretne, provodila je sate maštajući o njemu, sanjala ga je. Sve je svoje planove podredila njegovim željama. Titrala je i uzimala k srcu svaki njegov komentar ili «ne daj Bože» primjedbu. Željela mu se svidjeti i na sve načine pokazati koliko ga voli i želi. Ponašala se kao da je začarana.

 

Prijateljica joj je pokušala reći nešto o njegovoj prošlosti, no Ivanu to nije zanimalo. Sigurno je ljubomorna na našu sreću, pomislila je. Ovo je najbolje što mi se u životu moglo dogoditi.

I tako je oduševljenje raslo sve dok se jednog dana njen voljeni nije prema njoj ponio prilično grubo. Nije mogla vjerovati. Pokušala ga je opravdati na sve načine. Zatim ga je uhvatila u laži. Ponovo nije mogla vjerovati, ali se u njeno srce počeo uvlačiti oprez. Kad joj je drugi put pokušao lagati, i to tako „prozirno“, počela je sumnjati ne samo u njegovu iskrenost, nego i u njegovu ljubav, a bome i u inteligenciju. Kao da je od karata, počela se rušiti njena slika o tom čovjeku. Sve joj je više postajalo jasno da ga uopće ne poznaje i da se sada zapravo topi njena iluzija i očekivanja koja i nisu imala temelja.

Zbog fizičke privlačnosti, pripisala mu je cijeli niz osobina koje je cijenila i pretpostavljala da ih on ima, bez ikakve provjere. Kako se budila iz svog sna, tako je raslo njeno razočaranje i kopnila zaljubljenost. Shvatila je da je voljela svoju želju, a ne čovjeka u kojeg je bila zaljubljena.

Kraj ljeta doživjela je kao spas. Pobjegla je iz rodnog grada s gorčinom u ustima, ali i zaključkom za budućnost: „Više neću srljati. Najprije trebam upoznati osobu, otkriti njene osobine i sklonosti, provjeriti koliko se slažemo i podržavamo, koliko se zajedno možemo razvijati, rješavati probleme i izazove, koliko se možemo radovati životu. Tek onda mogu dopustiti da o njemu počnem razmišljati i kao o „svom mogućem muškarcu“.

 

I eto, ponovo radni dan, poznati radni prostor i Ante. Smiju mu se oči, veseli se što je vidi. Priča joj o jedrenju i Irskoj. Ona šuti. Prvi joj se put te oči učiniše nekako lijepe. Poznaje li ona zapravo tog Antu? Možda baš on ima ono što cijeni i što joj je važno.

POGLED KROZ RUŽIČASTE NAOČALE

Takvih priča o zaljubljivanju i bolnom odljubljivanju znam napretek. Događaju se ljudima koji zaborave da je zaljubljenost izvanredno emocionalno stanje u kojem gledamo kroz ružičaste naočale i vidimo samo ono što želimo. Sretnemo nekoga tko nas privuče izgledom ili nekom poželjnom osobinom, a mi mu pripišemo sve one osobine i vrline koje cijenimo i priželjkujemo. I uopće ne primjećujemo da smo zaljubljeni u svoju iluziju i projekciju, a ne u stvarno biće. Njegovim ponašanjima pripisujemo značenja kakva priželjkujemo da ih imaju i proglašavamo tu osobu posebno vrijednom.

Zaluđeni smo i pomišljamo da smo konačno sreli »idealnog partnera« uz kojeg ćemo moći ostvariti svoje snove o «pravoj ljubavi». Naša projekcija toliko je snažna da kroz nju ne vidimo stvarnu osobu na koju projiciramo. Ono što mi vidimo nema utemelje­­no-sti u stvarnosti. To je odnos privida. A upravo zato što se objekt zaljubljenosti doživljava kao idealan, najznačajniji i najvredniji, intenzitet osjećaja maksimalan je. Zbog njega su nam misli neprestano uz našu ljubav, maštamo, sanjamo, primjećujemo samo ono što se uklapa u našu priču, potiskujemo sve što ne želimo registrirati i partnerove poruke tumačimo kako nam se sviđa. Ono što nas opsjeda nije sama osoba, već naša predstava o «idealnom partneru» i «pravoj ljubavi» koju smo pripisali svom izabraniku. Drugim riječima, sami smo sebe «zaludili».

U vrijeme kad svoju idealiziranu sliku o «idealnom partneru i odnosu» projiciramo na objekt svoje zaljublje­nosti, netrpeljivi smo prema svakom tko bi nam pokušao ukazati na stvarnost. Naljutit ćemo se i na vrlo drage i bliske ljude, proglasit ih izdajicama, ljubomornima ili zavidnima na našu sreću. Učinit ćemo sve da zadržimo iluziju. Ako u tom periodu donesemo važne životne odluke, greška će se umnožiti i obilježiti cijeli naš život. To najbolje znaju parovi koji su u vrijeme zaljubljenosti stupili u brak ili začeli potomstvo.

No, kako vrijeme prolazi, pravi lik i njegovo ponašanje polako će de­man-tirati izmišljenu sliku. Iluzija će se početi topiti. Postupno ćemo upoznavati pravo biće. Često njegove ili njezine osobine ni ne liče na priželjkivane. Kažemo da nas je osoba razočarala, a zapravo smo razočarali sami sebe.

Druga je mogućnost da tada počnemo upoznavati pravu osobu. Možda ćemo otkriti njene stvarne vrline i ljepotu nekog drugog tipa. Možda ćemo u njima prepoznati nešto važno i vrijedno na drugačiji način. Možda ćemo zbog toga osobu stvarno zavoljeti.

Da, to je moguće. Ipak, češće zaljubljenost završava otkrićem da osoba u koju smo se zaljubili nije onakva kakvu smo priželjkivali. Zbog toga ćemo biti razočarani. Možemo je čak i zamrziti, smatrajući je krivom za naše bolno razočaranje. Isto je tako moguće da u njoj prepoznamo osobu koja nam se sviđa u dimenziji nedovoljnoj za ljubav, ali dovoljnoj za prijateljstvo.

Ako na isti način nastavimo tragati za drugim objektom svoje zaljublje­nosti, razočaranjima neće biti kraja, a ljubav će biti sve dalje od nas. To je zato što su ljubav i zaljubljenost dvije posve različite pojave, koje ne uvjetuju jedna drugu. Prije no što se zavole, osobe mogu biti posve ravnodušne jedna prema drugoj, mogu se simpatizirati, biti prijatelji, čak biti i u konfliktu. Nije nužno da su zaljubljene.

A onda, jednog dana, otkriju da žele bolje upoznati jedno drugo, da im je zanimljivo biti zajedno, da im se sviđaju osobine te druge osobe, da tu osobu cijene. Postaje im nekako posebno važna, počinju voljeti stvarnu osobu i vezivati se uz nju. Voljena osoba nije tu jer se boje biti sami, već zato što im je s njom ljepše. Bez nje mogu, ali ne žele. Uključuju je u svoj intimni svijet i nedostaje im kada je nema. Kada se to dogodi, znamo da volimo.

ZALJUBLJIVANJE

Čemu onda služi zaljubljivanje? Ono je prirodan proces sazrijevanja čovjeka. Svako zaljubljivanje i odljubljivanje predstavlja po jednu lekciju o realnosti u odnosu na sebe, druge ljude i život. Sposobnost da vidimo i prihvatimo sebe onakvima kakvi jesmo, preduvjet je za realan odnos prema drugima. Tek kad smo za to sposobni, moći ćemo voljeti i sebe i druge u punom intenzitetu. Nestat će potreba za iluzijom. Ostat će nam sposobnost voljenja.

 

Vesna Špalj, prof.