Pod željom podrazumijevamo unutarnju težnju prema nekom cilju, putokaz, smjernicu koju možemo, ali ne moramo poslušati i realizirati. Kada nekoga upitamo: "Želiš li nešto popiti?", njegov odabir napitka bilo koje vrste znači da bi toj osobi napitak sada mogao pružiti neku ugodu ili osvježenje. To ne znači nužno da je žedan. No, kada kažemo: "Ja sam žedan!", tada već ulazimo u područje onoga bez čega ne možemo, odnosno u područje POTREBA. One će nas natjerati da ih zadovoljimo jer bez njih nećemo moći funkcionirati.

Potrebe su, dakle, fiziološka stanja organizma izazvane nekom neravnotežom unutar organizma ili između organizma i okoline. Da bi organizam normalno funkcionirao, one MORAJU biti zadovoljene, dok želje MOGU, ali ne moraju. Želje nas neće prisiliti da se njima bavimo, ali će nam, u slučaju da ih respektiramo i zadovoljimo, pružiti obilje zadovoljstva. Tako možemo reći da je glad potreba, a apetit prema određenoj vrsti hrane želja. Žeđ je potreba, a limunada s dvije kocke leda želja. 

 

Unutrašnji goniči

 

Kad smo gladni ili žedni, lako ćemo prepoznati svoje potrebe. Osjećat ćemo suhoću u ustima ili kruljenje crijeva i slabost. Reći ćemo: "MORAM nešto pojesti ili popiti!" No, uz te lako prepoznatljive potrebe, postoje i one koje često uopće ne prepoznajemo iako nas tjeraju da ih zadovoljimo. To su potrebe za podražajem ili stimulacijom, kontaktom, pažnjom i prepoznavanjem, strukturom vremena, promjenom, seksom, slobodom, ljubavlju, vrijednošću i zabavom.

Bez njihove zadovoljenosti ne možemo harmonično funkcionirati. Istina, nećemo umrijeti, ali ćemo imati najrazličitije poremećaje u ponašanju ili komunikaciji, bit ćemo nezadovoljni, razdražljivi ili depresivni, nesposobni za rješavanje dnevnih teškoća ili problema i konačno bolesni. Nezadovoljene potrebe postaju unutrašnji gonič koji preplavljuju i naše želje. Počinjemo željeti ono što bar nakratko može utažiti "glad" izazvanu nezadovoljenom potrebom.

Tako želje prestaju biti "začin" životnih sadržaja, već postaju sredstvo kompenzacije potreba, kao kad se zasitimo slanim štapićima jer ne stignemo ručati.

Jedna od potreba koja može snažno djelovati na naše želje i koristiti ih kao sredstvo kompenzacije jest potreba za VAŽNOŠĆU ili osobnom VRIJEDNOŠĆU. Kada nije zadovoljena, tjera nas da je utažimo različitim statusnim simbolima. Zbog nje ćemo željeti kupiti skup, a ne samo funkcionalan i siguran auto; odjenuti modernu odjeću određene marke čak i kad nije udobna; ljetovati u mondenom ljetovalištu, zadobiti položaj ili titulu. Nećemo moći biti jednako dobri, uspješni ili pametni. Željet ćemo "pobijediti" druge i dokazati da smo bolji, vještiji, poslovniji, informiraniji, zabavniji. To će nam privremeno pomoći da se osjetimo VAŽNI i CIJENJENI, PRIHVAĆENI, a možda i VOLJENI.

 

Pohvala motivira

 

Gotovo svi imamo iskustvo u kontaktu s ljudima koji moraju biti centar pažnje. Pričaju opširno i dramatično, puni su senzacionalnih vijesti, uvijek su u toku, o svemu moraju imati komentar, naputak ili dosjetku. Mogu dominirati izborom mjesta na kojem sjede, neobičnim izgledom, "presudama" koje donose, hvaljenjem ili dokazivanjem. Kao da ih nešto tjera na takvo ponašanje, kao da sve to MORAJU činiti. Kada postanu svijesni svojih postupaka, znaju se ljutiti na sebe, ali i dalje čine isto, sve dok svoju potrebu ne zadovolje na drugačiji način.

 

Potrebe da budemo važni, cijenjeni, prihvaćeni i voljeni svojstvene su svakom čovjeku, priznao on to sebi ili ne. Kao bebe zadovoljavali smo ih fizičkim kontaktom i bliskošću sa svojim roditeljima, a danas to činimo kroz simboličke oblike "maženja". Pozdravljamo jedni druge, mašemo si, tapšemo se po ramenu, rukujemo se, čestitamo, dajemo komplimente, poklanjamo poklone, dodjeljujemo priznanja... Provjerite kako se osjećate kad vam netko čestita na vašem postignuću ili vam kaže da ste lijepi, mudri, plemeniti. Kao da dobijemo vrlo okrepljujuću hranu. I ne samo to. Kad netko u nama već vidi lijepog, mudrog, plemenitog čovjeka, nećemo ga htjeti iznevjeriti. Potrudit ćemo se i nadalje biti takvi. Na taj način pohvale i podrške zadovoljavaju čovjekovu "glad" za prihvaćanjem i važnošću i motiviraju na nova postignuća i samoodgoj.

Sve to, naravno, ima smisla pod uvjetom da smo iskreni. Laž i laskanje ljudi lako prepoznaju. Njima ćemo izazvati ljutnju, prezir i bunt.

Sljedeće je pitanje: moramo li poticaj i potvrdu važnosti dobivati samo od drugih ljudi?

 

Zadovoljstvo samim sobom treba njegovati

 

Naravno da NE. Svatko od nas može biti samome sebi NJEGUJUĆI I PODRŽAVAJUĆI RODITELJ. Svatko može samome sebi reći i čestitati: "Ovo si dobro učinio. Ti si mudro i plemenito biće." Bitno je imati UNUTARNJE KRITERIJE po kojima procjenjujemo. Zašto bi tuđi kriteriji bili mjerodavniji od naših? Zašto možemo biti sebi lijepi samo kad nam drugi kažu da smo takvi; zašto smijemo biti zadovoljni sobom samo kad su drugi zadovoljni? Poznavanje tuđih kriterija može nam poslužiti za uspoređivanje i propitivanje objektivnosti naših. To je poticaj da razmislimo jesmo li prestrogi ili prepopustljivi prema sebi. Ali, nakon prosuđivanja, MI smo ti koji ODLUČUJEMO što je NAMA VAŽNO i što ćemo smatrati vrijednošću, a što postignućem.

Kada čovjek zna koliki mu je kvocijent inteligencije, niti će mu biti važno što netko misli o njegovoj inteligenciji, niti će drugima stalno morati dokazivati da je pametan. Bit će mu dovoljno da se služi tom svojom sposobnošću i uživa u rezultatima koje mu donosi. Neprestano dokazivanje koliko je pametan zapravo bi govorilo da on sam ne vjeruje u to, da sebe svako malo mora ponovo i ponovo uvjeravati. A uvjeravajući sebe, uvjeravao bi i davne autoritete, koji još uvijek gospodare njegovim mislima, iako možda više ne žive u fizičkoj blizini. 

 

Gluma je zamka

 

Biti emocionalno inteligentan, znači osvijestiti i odvojiti tuđa očekivanja, uvjerenja, stavove i vjerovanja od svojih. Sada, u odrasloj dobi JA sam taj koji MOŽE BIRATI što je važno, a što nije; na što ŽELIM usmjeriti svoju pozornost i aktivnost, a što ću propustiti. JA kreiram, odlučujem, prepuštam se ili mijenjam, prihvaćam ili pregovaram. Moj je život MOJA ODGOVORNOST. Više mi nitko nije KRIV za loše ishode, niti zaslužan za dobre. O mojim izborima ovise moja uspješnost, količina radosti, zadovoljstvo i osjećaj realiziranosti.

Tako nam aktivna pozicija prema izazovima života donosi konkretne rezultate i postaje jedan od najsnažnijih izvora osobne VAŽNOSTI I MOĆI.

No, u svim područjima života nismo jednako vješti, sposobni i uspješni. Ako to pokušamo prikriti, sami ćemo sebe uloviti u zamku. Glumeći da jesmo ono što nismo, da znamo i možemo ono što ne znamo i ne možemo, nećemo smjeti pitati, tražiti dodatna objašnjenja ili pomoć. Tako sami sebi oduzimamo mogućnost učenja, razvijanja i napredovanja. Uz to ćemo neprestano strepiti da drugi ne otkriju kako nismo takvi kakvima se pokazujemo. Trošit ćemo silnu energiju na prikrivanje svog stanja, umjesto da je koristimo za razvoj i realizaciju svojih kapaciteta.

 

Mudrošću do zadovoljstva

 

Izlaz je iz te pozicije prihvaćanje svog stvarnog stanja kao polazišta na putu razvoja. Nitko se nije rodio uspješan. Čak i kod izrazito talentiranih ljudi, uspjeh počiva na upornosti i radu. Ono što su drugi postigli govori da je to moguće postići. Prema tome, umjesto da glumimo kako smo obrazovani, načitani, sretni, uspješni, zadovoljni ili nešto drugo, mi to možemo i biti. Potrebno je htjeti, uložiti vrijeme i rad. Pri ostvarivanju osobnog sna, sam proces ostvarivanja užitak je koji dodatno motivira.

A kada postavimo svoje ciljeve, naročito znažan osjećaj vrijednosti pruža svakodnevna potvrda osobne MUDROSTI pri njihovom ostvarivanju. Zahvaljujući njoj, izgovarat ćemo samo ono što je poticajno u datom trenutku i činiti samo ono što pridonosi ostvarenju naših najviših ciljeva. Nećemo gubiti vrijeme i energiju na beznačajno.

Umjesto da pričamo bez prestanka i "otimamo" tuđu pažnju, svojom ćemo mudrošću potaknuti druge da budu centralne osobe, da kažu nešto o sebi ili o temi, da se osjećaju dobro, budu zadovoljni. Povratno ćemo dobiti kreativne, otvorene, iskrene i povjerljive ljude za zajedničke aktivnosti i suživot. Umjesto da kontroliramo i dokazujemo koliko smo sposobni, svojom ćemo mudrošću osposobiti druge da budu samostalni. Zauzvrat ćemo dobiti potrebno vrijeme i činiti ono što stvarno volimo.

Umjesto da drugima rješavamo probleme, mudro ćemo ih potaknuti da sami nađu rješenje. Tako nas ni ubuduće neće trebati.

Procijenit ćemo da nije mudro "pobjeđivati" druge jer ih to motivira na dalju borbu. Mudrije je istaknuti tuđa postignuća i time ih motivirati na suradnju. Pohvalom ćemo nahraniti i svoje i tuđe samopouzdanje, umjesto da ga kritikom potkopavamo.

I svaki put ćemo se osjećati VAŽNIMA i MOĆNIMA jer, zahvaljujući svojim mudrim odlukama i izboru, održavamo osobni mir, zadovoljstvo, osjećaj realiziranosti i SREĆE. Znat ćemo to i kad to nitko drugi ne primijeti.

 

Vesna Špalj, prof.