Koliko često se uhvatite da razmišljate onako kako "ne biste trebali razmišljati"? Na primjer, ulazite u lift i proleti vam kroz glavu: "Što ako lift stane?" Sljedeća misao je: "Nemoj tako misliti, samo prizivaš da ti se to dogodi." Ili, recimo, nalazite se u šumi, dan je prekrasan, sunce se probija kroz lišće s vrhova stabala. Pomislite: "Sad ću se opustiti, neću ni o čemu razmišljati, bit ću sasvim tu, u sadašnjosti." Nekoliko sekundi to zaista i potraje – gledate, mirišete, dodirujete hrapavu koru stabla. A zatim se 'nepoželjna' misao pojavi: "Možda tu ima krpelja" ili "Što ću kuhati za ručak?", nakon čega slijedi: "Isprazni glavu, budi prisutan, nemoj misliti!"
Ili, treći primjer – u koloni pored vašeg auta se nalazi novi Lamborghini. Pomislite: "Kako je super, da mi je bar...", ali sljedećeg trenutka vas poklopi glas super-ega: "Ne budi pohlepan." Zatim se javi sljedeća misao: "Mora da ga vozi neki papak". A super-ego odvraća: "Opet si zavidan." Dakle, pitanje je: koliko često pomislite "Ne smijem tako misliti"? Koliko često nadzirete i 'preodgajate' vlastite misli?
Veliko uho koje iznutra pomno sluša i svojim glasom korigira naš um može nam zadavati puno više problema od samih 'zabranjenih misli'. Uvjereni da stremimo k stalnoj sreći ili ispunjenju svih svojih želja, lako možemo postati žrtve vlastitog perfekcionizma. Tome pogoduje činjenica da upravo najpopularnije tehnike osobnog razvoja (zakon privlačnosti, pozitivna psihologija i sl.) pridaju izuzetno veliku moć mislima. Čitajući današnju self-help literaturu stječemo dojam da je misao živa i da njome možemo raditi čuda.
Ako je misao tako moćna, onda je logično da ćemo od nje i strepiti. U prvom primjeru smo imali pomisao: "Što ako lift stane?" To je prilično bezazleno. Što ako nam, recimo, padne na um da bi netko od naših bližnjih mogao poginuti. Shvaćamo li aktualnu self-help literaturu doslovno, lako si možemo umisliti da tako povećavamo mogućnost da se to zaista i dogodi. Na svu sreću, pridajemo li suviše veliku moć vlastitim mislima, to ne vodi k njihovom ostvarenju, već samo k umišljenosti.
|
Sama riječ "umišljenost" potječe od "u misli". Vjerujemo li da nečiji život (ili smrt) ovisi o našim mislima, a ne o životnoj priči i okolnostima te druge osobe, onda si uistinu pridajemo nadrealne moći. Time si zapravo ne pomažemo (self-help), već samo zatvaramo svoju prividnu moć unutar zadanih okvira, stavljamo svoj um u zatvor, pod nadzor policije misli. |
| www.net.hr|Tomica Šćavina |
bglavac
irida
edin.kecanovic
