Pisanje poezije ili proze – bez obzira imate li dara ili ne – dobro je za psihičko i fizičko zdravlje.
Stavljanje osjećaja na papir pomaže mozgu da regulira emocije i smanji osjećaj nervoze, straha i tuge.
Znanstvenici smatraju da pisanje o osobnim iskustvima ima pozitivan učinak na opće stanje jer inhibira dio mozga povezan s emocionalnom zbrkom i povećava aktivnost u području koje ima veze sa samopouzdanjem.
Kvaliteta stihova i tekstova ne utječe na autora, zapravo znanstvenici smatraju da manje deskriptivni i životni tekstovi imaju bolji učinak.
Sada se nadaju da bi na osnovi ovih otkrića mogli razviti terapije koje bi pomogle u rješavanju socijalnih strahova i fobija.
Dr. Matthew Lieberman, neurolog sa Sveučilišta u Kaliforniji, smatra da je ''izražavanje u pismenom obliku vrsta nenamjerne emocionalne regulacije''.
''Čini se da pisanje regulira našu nervozu. Ne mislim da ljudi sjednu pisati kako bi doveli svoje emocije u red, nego to je jednostavno jedna od pozitivnih posljedica tog procesa.''
Lieberman je terapeutski učinak pisanja dokazao skeniranjem mozgova 30 dobrovoljaca dok su opisivali tužne prizore. Otkrio je da taj čin smanjuje aktivnost u dijelu mozga povezanom s osjećajima i strahom, te povećava aktivnost u frontalnom korteksu, koji regulira tijek misli.
Na osnovi toga se može zaključiti da pisanje o vlastitim emocijama smiruje mozak i ponovno uspostavlja mentalnu ravnotežu.
U drugom istraživanju pisanje je korišteno kao dio terapije za ljude koji imaju fobiju od pauka. Pokazalo se da je pisanje pojačalo učinak terapije jer su oni pokazivali bolje rezultate od kontrolne skupine koja je bila podvrgnuta uobičajenoj terapiji.
No dr. Lieberman kaže da je učinak terapije pisanjem bio negativan ako je test bio previše realan ili detaljan, jer bi to vodilo do ponovnog proživljavanja traume.
Ista stvar je i s tipkanjem – ako ne primite olovku u ruku učinka nema.
16.02.2009.
irida
bglavac
