Zavist je jedan od najžešćih emocionalnih otrova. Znamo reći da nekoga: 'izjeda zavist' ili da će 'puknuti od zavisti', jer, zaista, zavist je takva da izjeda i uništava – i prema vani i prema unutra. Mada se smatra jednim od sedam smrtnih grijeha, zavidnoj osobi nema pomoći od moraliziranja. Etiketirati nešto lošim, griješnim ili poremećenim ne dovodi do razrješenja, već samo do još dubljeg potiskivanja.

Epicentar zavisti - osjećaj inferiornosti:

To je jad zbog odvojenosti od onog kakvi bismo željeli biti i onog kakvi jesmo. Iz tog jada izvire razoran osjećaj kojem je cilj uništenje osobe koja ima 'ono što ja nemam' ili uništenje 'onog što ta osoba ima'.

Epicentar zavisti je osjećaj inferiornosti. To je jad zbog odvojenosti od onog kakvi bismo željeli biti i onog kakvi jesmo. Iz tog jada izvire razoran osjećaj kojem je cilj uništenje osobe koja ima 'ono što ja nemam' ili uništenje 'onog što ta osoba ima'. Zavist može biti uobičajena i benigna (npr. tinejdžer koji zavidi prijatelju na novom mobitelu), može biti nešto ozbiljnija, ali i dalje svakodnevna i prihvatljiva (npr. djevojka koja zavidi prijateljici na sretnoj vezi), a može biti i sasvim patološka (npr. pedofil koji djetetu zavidi na nevinosti).

Zavist se pojavljuje u puno nijansi. Svi se povremeno nađemo u situaciji u kojoj se osjećamo razočaranima zato što se netko blizak (zbog zavisti) nije u stanju veseliti našem uspjehu ili sreći. Ili, obrnuto, ostajemo zatečeni vlastitom nemogućnošću sudjelovanja u zadovoljstvu drugih. Takva nemogućnost divljenja, zahvalnosti i suosjećanja (često nesvjesno) stvara sve gore mišljenje o samome sebi. Što u sebi nosimo više potisnute zavisti, to smo manje u stanju primiti pažnju i ljubav, jer se duboko u sebi smatramo lošima i strahujemo da to nećemo moći uzvratiti.

U medijima se zavist najčešće veže uz ljepotu, novac, moć, uspjeh i slavu, ali vrlo česta je i zavist na: plemenitost, unutarnji mir, kreativnost, sreću, odnosno – životnost. Britanska psihoanalitičarka Melanie Klein ističe smirenost kao jednu od osobina na kojima ljudi jedni drugima znaju izuzetno zavidjeti. Tu su zatim i dobrota i nevinost (koja je sama po sebi odsustvo zavisti). Osvrnemo li se malo oko sebe, možemo pronaći mnoštvo primjera u svojoj svakodnevnici.

Recimo, starica koja zavidi mladima pa zato pljuje po 'današnjoj mladeži'; mladić koji zavidi djevojci na plemenitosti, pa čini sve da ju 'pokvari'; frustrirani kolega koji zavidi na unutarnjem miru i zato ne prestaje provocirati. Nerijetko su i velike životne odluke kao što je: kupovina nekretnine, otvaranje firme ili pravljenje djeteta pokrenute zavišću, jer se najbolja osveta onima kojima zavidimo čini prestići ih kako bismo u njima izazvali zavist. Postavljajući sebe na mjesto drugoga, želimo ga, metaforički rečeno, pojesti, poput figurice u šahu. Ne znamo da u toj težnji paralelno izjedamo i sami sebe – zavišću.

Kod 'produhovljenih':

Kada se ljudi okrenu duhovnosti, često misle da su se samim svojim "obratom" riješili zavisti. Međutim, najčešće se događa da ju samo povežu s nekim drugim vrijednostima. Više nema natjecanja tko ima bolji auto, već tko je bolji kršćanin ili tko bolje i duže meditira.

Zavist je najsramotnija emocija i od nje se najviše branimo. Paradoksalno je upravo to što je ona neizbježan dio života - u reklamama su savršena tijela koja budeći zavist prodaju najnoviju kremu protiv celulita; trač-magazini žive na uzdizanju idola koje se potom ocrnjuje i omalovažava. Kada se ljudi okrenu duhovnosti, često misle da su se samim svojim "obratom" riješili zavisti. Međutim, najčešće se događa da ju samo povežu s nekim drugim vrijednostima. Više nema natjecanja tko ima bolji auto, već tko je bolji kršćanin ili tko bolje i duže meditira.

Zavist i manipulacija zavišću su jedni od temeljnih pokretača ljudskog ponašanja. Budući da, uzme li maha, može rezultirati razaranjem nekog ili nečeg lijepog, plemenitog ili dobrog "iz čiste zlobe", nije čudno da ju se asocira sa samim zlom. Međutim, zavist je prije svega društveni fenomen i promatramo li ju kao emociju koja je sastavni dio čovjekovog života (a ne kao praiskonski grijeh), možemo sagledati i moguće načine njenog razrješavanja.

Kako bismo u što manjoj mjeri bili žrtve, bilo vlasitite, bilo tuđe zavisti, prije svega, važno je moći ju prepoznati i razumjeti. U patološku zavist ovdje nećemo previše ulaziti. U najblažem i najpozitivnijem smislu, osjećaj zavisti nas može bocnuti da se pomaknemo s mjesta, da učinimo nešto i dodamo svom životu neku novu kvalitetu. Na primjer, ako smo tromi da počnemo vježbati, ili - ako smo bez novca da počnemo zarađivati. Ova, svakodnevna, obična zavist, kada je osviještena, nije tako razorna i bolna. Mirenje s vlastitim osjećajem inferiornosti može dovesti do suosjećanja, prihvaćanja i ljubavi prema sebi, što se zatim, u obliku divljenja i zahvalnosti, može odraziti i prema vani.

Tomica Šćavina