Oštra baba ili radosti reklamacije
Zašto se više ne bacam u podređeni položaj (a ne biste trebali niti vi)
U našem braku postoji dioba dužnosti i poslova. Moj muž, Michael, zadužen je za buđenje i spremanje djece za školu, za praćenje stanja na tekućem računu i popravljanje svega što se pokvari ili polomi u domaćinstvu. Ja skupljam unaokolo sve što leži po podu ili na krivom mjestu, kuham, vodim brigu o društvenom kalendaru, spremam djecu u krevet - i protestiram, tj. reklamiram: kod šefa sale kojem je rezervacija za osam uveče tek početna ponuda na dražbi; u bankama gdje je otvoren samo jedan šalter pred kojim je toliki red klijenata da bi mogao ispuniti regimentu; u kemijskoj čistionici gdje vam osoblje upropasti dugmad na tri svilene bluze... Ako moj povišeni ton nije dostatan, ulažem žalbu. Nisam se natjecala za taj posao nego sam samo popunila prazno mjesto.
Ne mogu reći da mi je muž mlak. To je čovjek koji ima - i zna upotrijebiti - motornu pilu. Ali njegov je fitilj mnogo duži od moga. A osim toga je od onih koji se drže filozofije da je život prekratak da bi bilo vrijedno uzrujavati se oko sitnica. A ja mislim da je stvarno prekratak da bismo si mogli priuštiti provesti pola noći budni u hotelu gdje soba košta 450 dolara na noć jer kroz zidove tanke poput papira do nas dopire svaka riječ mahnite svađe nekog para, a zatim njihovog strastvenog mirenja u krevetu.
Preuzmi ih ti!
Moj muž koji me dobro poznaje i zna koliko mi je ponekad malo potrebno da eksplodiram jednostavno mi prepušta da ja budem glasnogovornica u neugodnim situacijama. Ocijenio je da sam u tome spremnija i vještija nego on.
Naravno da od toga ima i te koliko koristi: uvijek ispadne fin, dobar čovjek. Činjenica je da tako uvijek dobijemo bolji stol u nekom restoranu, više pažnje u liječničkoj ordinaciji, a u slučaju hotelske sobe s glasnim parom u susjednoj, račun umanjen za 500 dolara. Istina i bog za to mi je trebalo obaviti pola tuceta razgovora. Moj je muž već bio spreman prihvatiti izgovor hotelskog menadžera kako novac vraćaju samo u slučaju da netko od njihova osoblja radi buku koja uznemiruje goste. Po mom mišljenju patetična i prozirna retorika! Htjeli su nam nadoknaditi neprospavanu noć s besplatnom lekcijom tenisa i košaricom voća i slatkiša. Ali ne možeš ti mene kupiti s kolutićem Briea (francuski sir) i kruškama. Hvala lijepo!
Kako unovčiti talent
Osjećam potrebu da objasnim kako nisam zanovijetalo po prirodi. Nisam ni svadljiva. A kad se već svađam nisam u tome iracionalna: ne bijesnim niti vrištim. Radimo to sa stilom - smireno, čvrsto, uporno - a to podrazumijeva opetovano ponavljanje nekih ključnih riječi i izreka kao "ne" i "bojim se da": "Ne, bojim se da me to ne može zadovoljiti," ili "Bojim se da me to jako povrijedilo." Obično je to dovoljno da požanjem uspjeh. Ako ne uspijem, posao će obaviti jedno ogorčeno potrošačko pismo upućeno predsjedniku upravnog odbora. Nedavno mi je takvo pismo priskrbilo 400 dolara vrijedne putne kupone. U tome sam stvarno dobra.
Problem je u tome što se ponekad toliko unesem u reklamiranje i protestiranje da se ne znam zaustaviti. A onda slijede bračne razmirice. Pritom mislim na veče naše godišnjice braka kad smo zamolili dečka u garaži da nam auto parkira u prednjem dijelu garaže kako bismo se lakše, poslije večere, izvukli s parkinga. Kad smo se vratili s večere do garaže otkrili smo da je naša Honda parkirana negdje u Sibiru. Službenik je s nešto grižnje savjesti u glasu, objasnio kako bi mu trebalo barem 45 minuta da Hondu izvuče na cestu.
Moj me muž pogledao, slijegnuo ramenima i rekao: "Hajdmo uzeti taksi do kuće."
"To je ludo," odvratila sam marširajući prema službeniku kako bih mu objasnila neke stvari. "Čemu auto ako ga ne možemo koristiti?" U međuvremenu, službenik naravno nije ni mrdnuo oko toga da pokuša izvući našu Hondu. Ali se zato Michael uzrujao jer sam, kako je rekao, pokvarila ugođaj cijele večeri. A nije se sjetio toga da sam bila super pristojna prema konobaru kad mi je donio odrezak; naručila sam krvavo, malo pečen, a na tanjuru preda mnom je bilo nešto sprženo s obje strane poput komada uglja.
U braku jedan od partnera mora biti malo više eksplozivan i zločest. U to sam se uvjerila. Imate li spoj dvoje partnera koji se ponašaju kao da im u žile stalno ubrizgavaju valium, frižider neće nikad biti popravljen. Moja prijateljica Lynn, također "oštra baba" pita se zašto je nju dopala ta uloga. "Naravno da bih radije bila fina gospođa," objašnjava ona. "Ovako svi smatraju da je moj muž krasan čovjek, a ja kuja."
Suosjećam s njom, tješim je i uvjeravam kako je dobro razumijem. A onda joj nudim da umjesto nje obavim neke od tih neugodnih razgovora. "Prepusti ti samo meni da se izderem na frizerku što te užasno pofarbala!" "I dostavljaču koji ti je donio hladnu pizzu, jezikove juhe!" Što mogu? Uživam u tome!
A. Katz