KRIVNJA je neugodan osjećaj koji se javlja kad procijenimo da smo učinili nešto štetno ili iznevjerili osobne moralne potrebe. Upozorava nas da smo svojim činjenjem ili propustom prouzročili štetu u materijalnoj formi, ili smo izazvali nečiju patnju, kao i da smo za te posljedice odgovorni. Ona svjedoči o postojanju vrijednosnog sustava na temelju kojeg procjenjujemo svoje postupke i osobnu odgovornost, te suosjećanja za boli drugih.

Razvoj vrijednosnog sustava i odgovornosti

U najranijem periodu života dijete promatra i oponaša svoje roditelje i bliske osobe koje se njime bave. Preuzima njihove kriterije o dobru i zlu, o potrebnom i nepotrebnom. Oni ga hvale ili kude za ono što čini, nagrađuju ili kažnjavaju. Ljute se kad čini ono što je po njihovu mišljenju loše ili s ponosom pričaju o njegovim postupcima kada su u skladu s njihovim kriterijima. Pričaju mu priče o dobru i zlu, prepričavaju događaje, procjenjuju tuđe postupke. Oni su model moralnosti.

 

To što je za njih dobro , drugim ljudima možda ne izgleda tako. Ako je dijete, npr., odraslo u hipijevskoj obitelji, njegovi će se kriteriji o dobru i zlu bitno razlikovati od kriterija koje će formirati dijete u nekoj tradicionalnoj kršćanskoj obitelji.

 

U toj ranoj fazi moralnoga razvoja djeca će, na temelju roditeljskih reakcija, shvatiti da su neki oblici ponašanja ZABRANJENI jer iza njih slijedi prijekor, ljutnja ili kazna. Njima još nije jasno zašto nešto ne treba činiti. Zato im i nije važno da zabranjene radnje ne čine, već samo da ih njihovi odrasli ne uhvate na djelu. Kada roditelja nema u blizini, oni će si dopustiti "izlet u zabranjeno". No, ako ih netko od odraslih tada uhvati i kazni, počinju razvijati strah od kazne. Taj strah sputava ih pri sličnim budućim pokušajima i time postaje regulator ponašanja. Tako iskustvo "biti uhvaćen u zabranjenom i kažnjen" postaje odgojno sredstvo. Ako pak uspijeva proći bez tog iskustva, moguće je čak da razviju fantaziju o mogućem tzv. "savršenom zločinu". Brzo nauče da se ništa strašno neće dogoditi ako norme krše oprezno i inteligentno, da nitko ne primijeti. Postaju ponosni na svoje prekršaje i sve spremniji da ih ponove.

Drugu fazu moralnoga razvoja predstavlja svjesno prihvaćanje moralnih normi kao VRIJEDNOSTI koje i sami zagovaramo. Formira se upornim roditeljskim primjerima i obrazlaganjem zašto je nešto dobro, a ono drugo nije. To je proces u kojem se dijete identificira sa svojim "dobrim ponašanjem" pa zbog njega i sebe doživljava "dobrim". Kažemo da su norme internalizirane, pounutrene. Postale su osobni unutarnji sadržaj, vrijednosni sustav koji vrijedi i kad roditelji ili drugi izvori moguće kazne nisu u blizini. Od tada će se pridržavati normi zato što to žele, a ne zato što se boje kazne. Ako pak prekrše prihvaćenu normu, osjećat će NEUGODU, "grižnju savjesti" i bez obzira na roditeljsku reakciju. Smatrat će se krivima.

Tako NEUGODA postaje bitno obilježje osjećaja krivnje. Motivira nas da je ubuduće izbjegnemo pridržavajući se usvojenih kriterija. Time osjećaj krivnje i "grižnja savjesti" direktno podržavaju potrebu za poštivanjem vrijednosnog sustava i pridržavanjem moralnih normi.

 

Drugi značajan izvor moralnih sadržaja i utjecaja na formiranje osobnoga vrijednosnog sustava imaju obrazovanje, vršnjaci i šira društvena zajednica. Obrazovanje nam pomaže da otkrijemo neka opća mjesta, važna i vrijedna za različita kulturna okruženja; vršnjaci nas zbog naših postupaka prihvaćaju i potiču ili nam se rugaju i odbacuju nas. Društvena nas pak zajednica obilježava, izolira, izgoni, ili ističe i odlikuje ako smo se pridržavali običaja, bontona, religijskih pravila, patriotskih osjećaja, ako smo predano surađivali i potpomagali akcije za njenu dobrobit.

No, ako je proces odgoja bio defektan, ako dijete nije doživjelo primjere moralnosti i nije dobivalo smjernice o moralnim normama, ono će odrasti bez odnosa prema dobru i zlu i BEZ OSJEĆAJA KRIVNJE. Takve se osobe ponašaju samoživo, sebično, bez elementarnog suosjećanja za druge ljude. Za njih su drugi ljudi samo konkurencija u borbi za opstanak.

Slično se može dogoditi i nakon izrazito poremećenih i konflitnih odnosa između djece i roditelja. Ne želeći biti kao oni, dijete može odbaciti sve što ga podsjeća na roditelje i po čemu bi na njih moglo sličiti, bez obzira na to radi li se o dobrim ili lošim osobinama i porukama. Time odbacuje i usvojen sustav moralnih normi. Kad se to dogodi, postaje osoba bez kriterija, koja smije sve što poželi.

Kod velikog broja kriminalaca dogodilo se buntovno odbacivanje vrijednosnog sustava ili nije došlo do druge faze moralnoga razvoja. Za njih je dalje u redu kršiti društvene norme, ali vješto, da ih nitko ne uhvati. Oni nemaju "grižnju savjesti" niti se osjećaju krivima.

Vrste moralnih normi

Valja imati na umu da bez moralnih normi život u zajednici ne bi bio moguć. One sprečavaju ljudsku sebičnost i samoživost, one podsjećaju da naša sloboda seže do tuđe i da nije u redu u ime svoje slobode ugroziti tuđu.

 

No, uz društvene norme koje smo naučili u kontaktu sa zajednicom i koje reguliraju odnos u njoj, postoje i tzv. individualne norme. Njima reguliramo osobni odnos prema zdravlju, životu, poslu, novcu, slavi, imetku, poziciji, konfesiji, Bogu i sl. Velikim smo ih dijelom preuzeli od najbliskijega kruga, svojih ukućana, ali i formirali na temelju osobnih iskustava i obrazovanja.

 

Individualne i društvene norme moraju se uvije podudarati. Za vegetarijanca će npr. jesti meso biti krajnje nemoralno. Doživjet će ga kao naručeno ubojstvo neke životinje zbog osobnog užitka, dok će to za većinu pripadnika njegove društvene zajednice biti moralno prihvatljiv način brige o samom sebi. Nemali je broj slučajeva kad su individualne i društvene norme bile nepomirljivo suprotstavljene. Ne poštivati društvene norme znači izložiti se osramoćivanju, izopćenju, a npr. u ratnim periodima i opasnosti po status, život i imovinu. Ne poštivati unutarnje norme znači izložiti se unutarnjem razdoru koji zna završiti suicidom ili ludilom. U posljednjem ratnom periodu mnogi su borci bili poneseni borbenim poklikom zajednice, a poslije se nisu mogli nositi s težinom individualne odgovornosti za učinjeno, iako ih nitko iz zajednice nije optuživao. Optužili su se sami.

 

Dakle, KRIVNJU OSJEĆAMO SAMO U ODNOSU NA MORALNE NORME KOJE SMO ISKRENO PRIHVATILI.

Osjećaj krivnje kao poticaj

Iako osjećaj krivnje stvara neugodu i nikome od nas nije drag, razumijevanje poruke koju nam taj osjećaj šalje može postati snažan motivator osobnoga razvoja. Najprije, već samo postojanje tog osjećaja svjedoči o tome da smo moralna osoba s usvojenim vrijednosnim kriterijima, da smo odgovorni za svoje postupke i da nam nije svejedno kako će se zbog naših postupaka drugi osjećati. No, samo prihvaćanje osobne odgovornosti nije dovoljno. Potreban je aktivan odnos. Izlaz iz osjećaja krivnje nije u analiziranju posljedica, kao ni u bježanju od njih i prikrivanju tragova, već u popravljanju štete uz suosjećanje i ispriku. Onog trena kad, uz iskrenu ispriku i nadoknadu štete, \"poravnamo račune\" s oštećenim osobama, nestat će nelagoda, unutarnji pritisak, potreba da se skrivam i potreba da ispaštamo. To je najjeftiniji put do ponovnog uspostavljanja unutarnjeg mira i ravnoteže. Za to je najčešće potrebno nadići osobnu taštinu i vjerovanja te učiti na greškama. Nagrada je, osim prestanka nelagode, neprestano proširivanje repertoara konstruktivnog ponašanja i izgrađivanje osobnog vrijednosnog sustava. Tako postajemo dobri roditelji sami sebi.

Osjećaj krivnje kao zamka

Uz ljude koji uopće ne osjećaju odgovornost i krivnju za svoje postupke, postoje i oni koji je osjećaju i onda kada to nije adekvatno. razlog tome najčešće su loša životna iskustva te česte kritike i optužbe njihovih autoriteta. Na temelju njih, formirali su vjerovanja da su "loši" kao osobe pa zato griješe i prave štete, a ne zato što još nisu u stanju razumjeti kontekst u kojem se nešto događa, nisu prisutni i koncentrirani na ono što čine ili nisu naučili konstruktivnije i adekvatnije oblike ponašanja.

Ako je dijete rođeno kao "neželjeno", ono je u roditeljskoj svijesti krivo što se rodilo. Naravno, roditelji tu tvrdnju teško mogu prihvatiti pa nesvjesno prave pomake. Dijete je KRIVO, samo za to treba smisliti nove razloge. Pažnju će usmjeriti na njegovo ponašanje i tražiti greške. Svaka i najmanja greška postat će grijeh, a roditeljima opravdanje i okidač za prekomjerno kažnjavanje. Kada odrastu i kad više ne bude nepravednih roditelja, u strukturi pretjerano kažnjavanih osoba ostaje vjerovanje "kriv sam". Oni drhte nad svojim postupcima i očekuju da će svako toliko nešto upropastiti. Čim primijete da je nešto krenulo "po zlu", odmah će pomisliti da su sami to prouzročili, bez potrebe da provjere o čemu se zapravo radi. Tada će sami sebi činiti ono što su im nekad činili nepravedni autoriteti.

 

Preuzet će odgovornost čak i za ono s čim nemaju nikakve veze, prviđajući stvarne uzročno-posljedične odnose. Tako se jedne subote gospođa Ana vratila s uobičajene šetnje s prijateljicom i zatekla muža kako leži na podu. Zvala je hitnu, no bilo je prekasno. Izdalo ga je srce. Od tog trenutka njen je osjećaj krivnje rastao i rastao. "Da nisam otišla u šetnju, to se ne bi dogodilo. Da ga nisam ostavila, sad bi bio živ", govorila je sama sebi. Preuzela je na sebe odgovornost za ono što je potpuno izvan njene moći. Isto se tako osjećala i jednom davno, kad se njen mlađi brat utopio. Vjerovala je da se to dogodilo zato što nije htjela ići s njime na kupanje.

 

Djeca često vjeruju da svojim željama mogu skriviti određene događaje. Ako npr. dijete poželi da njegovog brata nema jer mu je strgao igračke, a brat se nakon toga teško razboli, dijete se može godinama izjedati osjećajem krivnje. Često preuzimaju odgovornost i za odluke svojih roditelja. "Da sam ja bio bolji, moji se roditelji ne bi rastali."Uz one koji su uvijek spremni sebe za nešto okriviti, postoje i ljudi koji se toliko boje osjećaja krivnje da se neprestano opravdavaju, prebacuju svoj osjećaj krivnje na druge ljude ili izazivaju osjećaj krivnje kod drugih. Često je podloga takvom ponašanju životno iskustvo krivo optužene osobe koja nije mogla dokazat svoju nevinost, ili život uz osobe koje su olako "lijepile oznaku KRIV". Kada su i drugi za nešto krivi, nekako je lakše podnijeti osobnu krivnju. Svojom obranom one danas pokušavaju ublažiti stare ozljede, zaboravljajući da loptanje krivnjom ne rješava probleme, već im samo daje dodatnu težinu.