Odnos među spolovima

U odnosu među spolovima nije kao i u fizici: odnosi s pozitivnim predznakom se međusobno ne odbijaju, nego upravo obrnuto. Tako barem tvrde socijalni psiholozi. Prema njihovim tumačenjima tri su ključna čimbenika koja potiču uzajamno privlačenje među spolovima. To su tjelesna privlačnost, bliskost i sličnost partnera.

Nije zlato sve što blješti (sija)

Tjelesna privlačnost je, ma koliko god neki tvrdili suprotno, ipak onaj prvi, inicijalni čimbenik koji će nas privući nekoj osobi. Tu se podrazumijevaju partnerove dimenzije, crte lica, pa čak i način i stil odijevanja. Svaka kultura je u određenim vremenskim razdobljima izgrađivala vlastite vrijednosti i pojmove koji bi određivali vanjsku, tjelesnu privlačnost. U nekim slučajevima se toliko podilazilo tim vrijednostima da se dovodila u pitanje vlastita udobnost, pa čak i zdravlje. Tako su se npr. žene u Europi kroz stoljeća odijevale u tijesne i neudobne korzete, a Kineskinje obuvale u premalene cipele jer je malo stopalo tada privlačilo muškarce. Provlačenje razno-raznih predmeta kroz kožu u mnogim kulturama kao i današnji

slučajevi ekstremnih kura mršavljenja također imaju svrhu postizanja vanjske atraktivnosti po svaku cijenu. Svi ti, pa i većina drugih postupaka u svrhu poboljšanja vanjskog izgleda ipak su češći u žena. A što je s muškarcima? Koji je njihov adut u privlačenju partnera. Mnogi će možda pomisliti i odmah pogoditi: žene uz tjelesni izgled kod muškaraca privlače još i zrelost i financijski potencijali. Te različite standarde u procjenjivanju suprotnog spola na svoj način tumače sociobiolozi. Prema njima stvar je u brizi za vlastite gene. Tako će muškarac u privlačnoj ženi vidjeti mladost i plodnost koje njegovim genima pružaju mogućnost daljnjeg širenja. Žena će pak, u brizi za vlastite gene kao i sigurnost za produžetak loze, gledati prvenstveno mogućnost da ih zbrine i zaštiti na najbolji mogući način. Istraživanja o tjelesnoj atraktivnosti su išla toliko daleko da su dokazala kako su lijepa djeca u školama često bila bolje tretirana kod njihovih učitelja i odgajatelja, pa čak i smatrana inteligentnijom, što im je kasnije omogućilo bolji start i napredovanje u životu. Na žalost ti su nam stereotipi poznati i iz vlastitih životnih iskustava. Sociolozi taj stereotip nazivaju učinkom samoudovoljenog očekivanja. Osoba za koju očekujemo da će biti “dobra, pametna i zanimljiva” i koju kao takvu tretiramo, zaista to često i postaje.

No nije sve izgubljeno za one koji prema nekim standardima ili objektivno nisu tjelesno atraktivni. Jest da im je inicijalna faza u privlačenju suprotnog spola otežana, ali je isto tako dokazano da tjelesna privlačnost gubi na važnosti u kasnijim fazama razvoja međuljudskih odnosa.

Daleko od očiju – daleko od srca

Drugi čimbenik koji utječe na privlačenje među spolovima je bliskost. Pri tom se misli na pravu, zemljopisnu i tjelesnu bliskost među ljudima, npr. unutar grada, kvarta, ulice, posla, škole. Čovjek često najradije bira sebi za prijatelja onog koji stanuje u blizini, sjedi s njim u klupi ili obavlja neki zajednički posao. Smatra se da je razlog tome što su osobe koje su nam u

tjelesnoj blizini češće izložene našim razmišljanjima, pa je i naš interes prema njima  naglašeniji. Ako na njima još otkrijemo i neke karakteristike koje ocijenimo pozitivnima, njihovo često pojavljivanje u našoj blizini naglasiti će upravo te pozitivne stimuluse, pa će se kod nas razviti simpatija i sklonost prema njima. Propaganda koristi upravo tu činjenicu kod promocije javnih ličnosti. Česta pojavljivanja nekog glumca ili pjevačice u masovnim medijima povećavaju naš interes prema njima. Obzirom da se tada ističu samo njihove pozitivne osobine oni nam se počinju i sve više sviđati.

Sličnost ili razlike?

Nakon što se uspostavi kontakt među pratnerima te prođe faza prepoznavanja i upoznavanja, za uspješan razvoj veze važan je treći čimbenik koji će održavati njihovo uzajamno privlačenje tijekom vremena. Taj čimbenik je sličnost. Slični su oni ljudi koji dijele zajedničke interese, vrijednosti i vjerovanja. Najčešće pripadaju istoj etničkoj i vjerskoj zajednici i sličnog su socioekonomskog statusa. Sličnost karaktera je pri tom manje važna. Dapače, kaže se da se “suprotnosti privlače”. Pri tom se misli upravo na suprotne crte ličnosti. To se naziva potrebom za komplementarnošću. Povučene i zatvorene osobe često traže otvorene i komunikativne i obrnuto, baš zbog želje za upotpunjenjem vlastite ličnosti. Interes je zajednički (sličan), makar su karakteri različiti.

Teorije veze

Tjelesna privlačnost, bliskost i sličnost kao čimbenici uzajamnog privlačenja ovako navedeni i objašnjeni djeluju prilično različito i nepovezano. Postavlja se pitanje koja je to sprega koja ih čini koherentnima i zajedničkom osnovom jedne stabilne međuljudske veze. Prema stručnjacima postoji nekoliko teorija o tome koje ćemo ovdje i navesti.

Teorija ojačavanja

Temelji se na sistemu nagrade i kazne. Osobe koje nam se sviđaju i kojima smo skloni predstavljaju pozitivan podražaj na naša čula i emocije. Njihova blizina i boravak uz nas djeluju nam kao nagrada, što nam čini da se dobro osjećamo. Što smo više nagrađeni i što nam je osjećaj ljepši mi želimo više biti uz takvu osobu, odnosno privlačenje jača.

Teorija pravednosti

Govori o fair-playu u odnosu među partnerima. Makar u prvi trenutak pomislili da će nas najviše privući osoba koja nam najviše može pružiti, ipak nije tako. Potreba za pravdom i jednakošću koju nosimo u sebi činiti će da nam najudobnije bude uz osobu koja nam pruža upravo onoliko koliko smo joj sami spremni dati. Input mora odgovarati outputu. Ako je takva bilanca pozitivna ili negativna u nečiju korist, oba partnera osjećaju frustraciju na koju različito reagiraju. Muškarac će uvijek osjetiti ljutnju kad god je ravnoteža narušena. S druge

strane, ako žena osjeti da više prima mučiti će je osjećaj krivnje, a u suprotnom slučaju duševna depresija.

Teorija socijalne razmjene

Pomalo je u suprotnosti s teorijom pravednosti, jer govori da u vezi nije najvažnije biti ravnopravan, već partneri moraju imati osjećaj da u vezi profitiraju. Tu se međusobni odnosi pa i privlačenje među partnerima javljaju kao rezultat zbivanja na “uzajamnom tržištu”. Presudnu ulogu kod odabira imaju “cijena” i “profit”. Partneri se trude da iz veze izvuku najveću korist za sebe, a veza se raspada kad osjete da premalo ili ništa više ne dobivaju. Zvuči pomalo grubo, ali ima logike. Zar nismo već negdje čuli da se nečija veza raspala zbog toga “što mi više ništa nije pružala”.

Teorija dobitka-gubitka

Tumači da privlačnost neke osobe raste s neočekivanim stimulansima koje od nje dobivamo, i, suprotno, opada ako se iz inicijalne faze uđe u predvidivu kolotečinu. Time se i objašnjava zašto je slučaj da neki muževi trče za svojim sekretaricama makar takve veze prema teorijama ojačavanja, pravednosti i socijalne razmjene nemaju perspektivu. Mužu se više isplati ostati u braku jer brak ojačava privlačenje, više je fer, a i “troškovi” su najmanji. Ipak, pojava neočekivanih pozitivnih impulsa nasuprot naviknutih stereotipa pokrenuti će ga ka preljubu. Mnoštvo komplimenata i pozitivnih osjećaja koje neočekivano primi djelovati će na njega stimulirajuće.

Dokazano je: neočekivane simpatije predstavljaju veći dobitak i nagradu nego konstantni osjećaji. Obrnuto, iznenadni gubici su veća kazna od postupnog gubitka interesa neke osobe za nas. Na toj ljestvici najveći dobitak predstavlja dobivanje naklonosti osobe koja je do tada prema nama iskazivala čak i negativne osjećaje. Paradoksalno je da čak i veze u kojima su dobici obostrano minimalni imaju dobre izglede za opstanak. To se tumači tzv. duplo vezanom ili pat situacijom. Obzirom da partneri jedno drugom pružaju maleni dobitak, mala je vjerojatnost da jedno drugo mogu povrijediti ili razljutiti nekim neočekivanim postupkom.

Ipak, vezu je potrebno osvježavati, jer neočekivani dobici izvan nje, odnosno gubici, uvijek su pretnja skladnom odnosu. Upravo je tu važno poznavati teoriju dobitka-gubitka. Pozornost mora biti usmjerena na upozoravajuće znakove gubitka za nas. To su znaci koji nam signaliziraju da je vrijeme da partneru nekom lijepom gestom ili postupkom pružimo neočekivani dobitak. S druge strane, kriza u vezi ne smije nas učiniti previše nervoznim, jer je

normalno da sve dugotrajne veze prolaze kroz cikličke faze jačeg ili slabijeg interesa, dopadanja ili ljubavi prema nama. Također upamtimo da veze većinom prežive baš zbog glavnih elemenata u teorijama ojačavanja, pravednosti i socijalne razmjene.

Tajne ljubavi

Jedno od najnezahvalnijih područja za socijalna istraživanja je ono koje se dotiče ljubavi i zaljubljivanja. Tu je često nemoguće davati neke objektivne ocjene jer ljubav je teško definirati i mjeriti. Smatra se da mnogi čak niti ne žele da se otkrije tajna zašto i kako se muškarac zaljubljuje u ženu i obrnuto. To se želi sačuvati kao slatka misterija života. Smatra se da se ljubav razvija iz simpatije i prijateljstva. Upravo iz te tri perspektive - dopadanja nasuprot voljenja, romantične ljubavi i prijateljske ljubavi, pokušati ćemo si ipak približiti tu tajnu.

Dopadanje ili zaljubljenost?

Dopada li nam se neka osoba ili smo istinski zaljubljeni u nju, pitanje je sad. Sigurno su se mnogi od nas našli pred tom dilemom. Kako bi si pomogli razjasniti tu situaciju, američki psiholog Zick Rubin je još 1970. godine razvio skale koje mjere stupanj našeg dopadanja, tj. sklonosti ka nekoj osobi, odnosno ljubavi prema njoj. Dvije su grupe tvrdnji u njima. U prvoj su grupi tvrdnje u vezi dopadanja, a u drugoj u vezi ljubavi prema osobi za koju se želimo testirati. Svaku tvrdnju subjektivno ocjenjujemo bodovima i koja grupa tvrdnji ima više bodova taj osjećaj prema partneru u nama prevladava. Testirajui parove na taj način, Rubin je također uočio da parovi koji se pred samo testiranje duže zagledavaju jedan u drugo imaju više bodova na skalama s ljubavnim tvrdnjama. Ako su se parovi podudarali u ljubavnim osjećajima, odnosno oba partnera imala više bodova na ljubavnoj skali, intezitet te ljubavi (broj bodova) je kod oba spola bio otprilike jednak. Međutim, na skali dopadanja žene su znatno češće imale više bodova od svoje “simpatije”. Drugim riječima, žena je sklonija svojem partneru dok je veza samo u fazi međusobnog dopadanja, ali kad se doista zavole muškarac i žena vole jednakim žarom. Rubin je definirao ljubav kao kombinaciju tri elementa: brige ili želje da se partneru pruži pomoć kad god je potrebno, vezanosti tj. potrebe da se bude s drugom osobom i intimnosti koja je proizašla iz bliske komunikacije, otvorenosti i povjerenja prema partneru. Svaki od ta tri elementa – briga, vezanost i intimnost – može biti uzrokom problema jer partneri ih mogu tumačiti različito. Žene npr. smatraju da pokazuju veću brigu prema muškarcu nego obrnuto. Ta nesuglasica je posebno izražena u braku. U stvari ta briga je usmjerena na različite fokuse. Žena je tada brižna majka kojoj su prvenstveno briga djeca, a muž vodi više računa o ekonomskoj sigurnosti svoje obitelji. Vezanost i potreba za intimnošću s partnerom, ako su prejaki i “očajnički”, mogu na vezu djelovati destruktivno. Razočaranja su najveća u intimnim trenucima kad zbog neuzvraćenih emocija i neispunjenih očekivanja osoba osjeti prazninu i tugu. Upravo su žene te koje imaju veće zahtjeve glede vezanosti i intimnosti. Zato su muškarci (što je i egzaktno dokazano) ti koji su “sretniji u ljubavi”. Također je dokazano da je muškarcima da bi udovoljili svoju potrebu za intimnošću dovoljna samo fizička prisutnost partnerice, a ženama je uz to potreban i bliski razgovor. Na polju intimnosti partneri su i najosjetljiviji. Kod oba spola postoji obostrani strah od zlouporabe njihova povjerenja i otvorenosti. Zato se često postavlja pitanje kako se zaštititi. Najbolje sredstvo za to jest vrijeme prepustiti da se veza sama razvija bez požurivanja i srljanja. Cilj je postići zajedničku potrebu za otvaranjem i intimnošću. Tek tada će muško-ženske različitosti biti minimalne i partneri će se osjećati bližim i jače vezanim

jedno za drugo.

Romantična ljubav: strast ili opsesija

Štura definicija romantične ljubavi bila bi: Snažan osjećaj privlačenja neke osobe karakteriziran velikom strašću, opsesivnim mislima i emocionalnim kolebanjem. Međutim, kako je samu ljubav teško definirati, je li to uopće moguće s romantičnom ljubavi, s tim magičnim iskustvom o kojem pjevaju pjesme, govore romani, snimaju se filmovi. Romantična se ljubav uistinu odigrava u stvarnom životu i partneri joj pridaju veliku važnost u njihovu odnosu. Prema tome bitno joj je posvetiti dužnu istraživačku pozornost i ne propustiti je pozorno proučiti. Za Europljane i Amerikance romantična ljubav je novijeg datuma u ljudskoj povijesti. Potječe iz razdoblja Srednjeg vijeka, a pojavila se prvo među plemstvom. Predstavljala je izraz štovanja vitezova prema damama kojima su prisezali odanost unatoč spoznaji da im iz nekog razloga nisu suđene i da ih ne mogu ženiti. Takve veze nisu imale šansu da se razviju u intiman međuljudski odnos i zapravo su bile nedostižan ideal. Taj ideal je kasnije postao i danas je na Zapadu predodžba idealne osnove za stupanje u brak. S druge pak strane, u Indiji npr. brakovi su stoljećima bili stvar dogovora među obiteljima. Zapadni utjecaji i prodor američkih filmova donio je i među njih, u prvom redu kod mladih ljudi srednje klase, “modu” braka iz romantične ljubavi. Uz romantičnu ljubav vezano je mnogo problema. To je uglavnom zato što je romantična ljubav kratkog vijeka. Prema nekim istraživanjima ona počinje blijediti nakon 6-30 mjeseci. Iako će to nekima zvučati razočaravajuće, ipak niti jedna emocija takvog intenziteta ne može nas opsjedati zauvijek. Što bi bilo s drugim sferama našeg života, npr. školom, karijerom, obitelji? Nadalje, problem romantične ljubavi jest i u tome što ona zapravo proizilazi iz naših maštanja koja često nisu zasnovana na realnim temeljima. Često se zaljubljujemo u ono što bismo htjeli vidjeti, a ne u ono što u stvarnosti jest. Iluzije se uvijek gube nakon određenog razdoblja provedenog s nekom osobom i suočenja sa stvarnošću. Romantičnu je ljubav, unatoč njezinoj prolaznosti, vrijedno održavati što je moguće duže. Postoji nekoliko recepata za to. Stručnjaci smatraju da je jedan od najboljih ako nam se u odnos uplete neki frustrirajući element. Njegova prisutnost i utjecaj ujedno će nas upozoravati na prisutnost naše ljubavi. Primjer za to je, iako ekstreman, utjecaj roditelja na odnos Romea i Julije. Osjećaj romantične ljubavi je također moguće dugo održavati u slučajevima kad ljubav nije bila konzumirana ili uzvraćena, kao što je na primjer kod starih školskih ljubavi kada još dugo možemo maštati i pitati se što bi bilo da je bilo. Ipak, najbolji način za uživanje u dugoj vezi je prepoznati krhku prirodu ljubavi i u skladu s tim njegovati je i osvježavati. Prikladni pokloni, ugodna iznenađenja i lijepe geste uvijek su dobro došli. Zapravo je najvažnija funkcija romantične ljubavi da potraje dovoljno dugo da nas uvede u mirne topple prijateljske ljubavi.

Ljubav, prijateljstvo

Prijateljsku ljubav karakteriziraju tolerancija, razumijevanje i briga za partnera. Prijateljska ljubav traje dugo, skoro cijeli život i s vremenom kako raste povjerenje među partnerima jača i ona sama. To je ono što osjećamo prema našim najboljim prijateljima i može biti osnova za dug i uspješan bak. U današnje vrijeme, kad smo sa svih strna obasuti bajkama i lažnim predodžbama romantične ljubavi preko televizijskih “sapunica”, loših filmova, srcedrapajućih pjesama, jeftinih romana i tzv. “ženskih” časopisa, teško je u takav kontekst ukloptit našu “dosadnu” stvarnost. Oni labilniji i nesigurniji među nama su tada u opasnosti da ugroze svoje možda već dugotrajne veze. Ideja romantične ljubavi je izgrađena u svijetu krivih predodžbi i isforsiranih razlika među spolovima. Zato, nije nikakvo čudo da se ljubavni parovi često nalaze pred mnogim problemima i nedoumicama. Upute stručnjaka za ljepši život bile bi: smanjimo muško-ženske tenzije i razlike. Muškarci bi trebali biti nježniji i otvoreniji, a žene odlučnije u ostvarenju svojih želja. Rješenje ljubavnih problema ne tražimo samo u romantičnoj ljubavi. Njegujmo tople odnose sa svima bližnjima: rodbinom, prijateljima, suradnicima. Tako ćemo zadovoljiti naše socijalne potrebe što nas čini psihološki čvršćima i sposobnijima da se uhvatimo u koštac sa svim problemima koji su još pred nama.

Iz Psihologija 12/00

Autor: dr. med. Vukašin Andrić