Dakle, radi se o upotrebi različitih kognitivno-osjećajnih strategija pomoću kojih subjekt nastoji smanjiti anksioznost u situacijama koje ne može kontrolitati. Obrambeni mehanizmi uključuju uvijek neki nesvjesni oblik samozavaravanja.

 

 

U literaturi je opisano dvadesetak vrsta obrambenih mehanizama. Mi ćemo ovdje navesti devet najpoznatijih.

 

1. Pomaknuta agresija. Ne napada se izvor poteškoća, već se agresija usmjeruje na neki prikladan bliski cilj. Npr. djevojčicu je naljutila mama, a ona lutki otkine glavu.

2. Racionalizacija. Očituje se kao umanjivanje vrijednosti cilja koji nismo uspjeli postići i pretjerano isticanje vrijednosti cilja koji smo bili prisiljeni izabrati. Npr. netko nije uspio upisati željeni studij, no zavarava se potom da je taj i tako bez veze, a ono što je upisao baš je ono pravo.

3. Supstitucija. To je zamjena ciljeva, tj. novoizabrani cilj će barem djelomično zadovoljiti onemogućenu potrebu. Npr. žena koja ne može imati djecu, odabire posao dječje odgojiteljice.

4. Kompenzacija. To je ulaganje većeg truda i napora da bi pojedinac postigao rezultat u nekom području u kojem je kompetentan te tako kompenzirao područje u kojem je nekompetentan. Npr. dječak koji je neuspješan u sportu, bit će jako uspješan na kompjutoru.

5. Projekcija. Omogućuje pojedincu da se ne suoči s nekim svojim manama jer ih pripisuje drugim ljudima. Npr. neka ružna djevojka lista modni časopis i govori: “Vidi kako je ova ružna.”

6. Regresija. To je impulzivno, neprikladno ponašanje nalik ponašanju djeteta. Stoga se i naziva regresivno, u smislu već prijeđenih faza razvoja. Npr. žena plače i vrišti iako vikom neće riješti svoju situaciju.

7. Fiksacija. To je uporno ponavljanje nekih akcija za koje je očito da neće dovesti do cilja. Npr. nenadarena osoba uporno se, iz godine u godinu, prijavljuje na neki umjetnički studij.

8. Negiranje. To je oblik odbijanja pojednica da se suoči s nekim nedostatkom ili ugrožavajućom situacijom s kojom se ne može nositi. Npr. negiranje je često kod roditelja koji se ne mogu pomiriti sa spoznajom o bolesti svog djeteta. Tada smatraju da se radi o pogrešnoj dijagnozi pa sebe i druge uvjeravaju da će dijete ozdraviti.

9. Rezignacija. To je pasivizacija, odustajanje od cilja koji bi se moglo postići uz ulaganje dodatnog napora.

 

Kako živjeti sa stresom

 

Osobe koje se uspješno nose sa stresom, koje su naučile podnositi stresnu situaciju i promijeniti je u svoju korist, izlaze iz stresnih situacija snažnije i otpornije na buduće stresove.

 

Osobe koje nemaju prikladne načine reagiranja na stresne situacije i osobe koje nemaju socijalnu podršku, mogu se razboljeti.

 

Već smo spomenuli da naše reakcije na objektivne događaje zavise od naše interpretacije tih događaja. Tumačenja su pod utjecajem očekivanja i vrijednosti pojedinca.

Naša se očekivanja često pretvaraju u proročanstvo koje samo sebe ispunjava. Ljudi koji vjeruju da će uspjeti u onome što rade, najčešće i uspijevaju. Osobe koje očekuju neuspjeh, doista ga i dožive.

 

Vrijednosni sustav stečen socijalizacijom snažno djeluje na ciljeve svakoga od nas. Motivacija koja se osniva na vanjskim poticajima naziva se ekstrinzičnom motivacijom, a ona koja se osniva na unutarnjim poticajima naziva se intrinzičnom motivacijom.

 

Uspješnije se sa stresom nose ljudi:

 

- koji imaju smisla za humor,

- koji se nadaju jer nada je aktivan proces koji, na osnovi realistične procjene situacije, zamišlja bolja vremena koja dolaze: “Sada može krenuti samo nabolje”,

- koji se posvete poslu, ili vjeri, ili nečemu,

- koji novo iskustvo doživljavaju kao izazov, a ne kao prijetnju,

- koji vjeruju da čovjek nije bespomoćan, da može promijeniti objektivnu situaciju ili, u najgorem slučaju, doživljavanje te situacije.

 

Religioznost

 

Većina istraživanja pokazuje da su osobe koje sebe opisuju kao religiozne, u prosjeku nešto sretnije od onih koje nisu religiozne.

U jednom istraživanju provedenom u 14 europskih zemlja, 84% onih koji su izjavili da idu u crkvu jednom tjedno bilo je zadovoljno svojim životom, dok je među onima koji su izjavili da nikad ne idu u crkvu takvih bilo 77%.

Evo još nekih zanimljivih rezultata nekih istraživanja:

- aktivni vjernici u Sjevernoj Americi rjeđe postaju delinkventi, rjeđe zloupotrebljavaju drogu i alkohol, rjeđe se razvode i izvršavaju samoubojstvo,

- aktivni vjernici fizički su zdraviji i žive dulje,

- udovice koje su aktivne vjernice zadovoljnije su od udovica koje vjeru ne prakticiraju aktivno,

- duboko religiozne majke djece s poteškoćama u razvoju manje su podložne depresiji,

- vjernici se brže oporavljaju nakon razvoda, nezaposlenosti, ozbiljne bolesti ili gubitka voljene osobe,

- među starijim su ljudima najvažnije stvari za sreću zdravlje i vjera.

I još nekoliko podataka o nekim istraživanjima: religija je više povezana sa srećom kod Amerikanaca nego kod Europljana. Ostali kojima je važnija za sreću jesu: stariji ljudi, samci, umirovljenici, ljudi lošijeg zdravlja te žene. 

 

Kompeticija i kooperacija, zapad i istok

 

Potreba za eksternom kontrolom značajka je pojedinaca zapadne civilizacije. Istočnjaci smatraju da stres nastaje zbog naglaska na kompeticiji umjesto na kooperaciji, na brzini i pretjecanju prirode, umjesto na pokoravanju prirodi. Istočna kultura tako prihvaća starenje i smrt kao dio života, a zapadna smatra da starenje i smrt nisu dijelovi života te ih nastoji zanijekati.

 

Oba pristupa pružaju drukčiji oblik kontrole vlastitog života. Kompeticiju i kooperaciju još nazivamo primarnom, odnosno sekundarnom kontrolom. Ljudi koje žele postići primarnu kontrolu, nastoje djelovati na svoju okolinu, promijeniti okolnosti i druge ljude. Pristaše sekundarne kontrole prilagođavaju se datoj realnosti, nastojeći promijeniti svoj doživljaj te realnosti. Zapadna kultura naglašava primarnu kontrolu: ako te nešto smeta, promijeni to. Istočna kultura naglašava sekundarnu kontrolu: lakše ti je noge zaštititi papučama nego cijelu zemlju prekriti tepihom.

 

Naglasak na primarnoj kontroli potiče samostalnost, a cijena koju se za to plaća jest osamljenost. Sekundarna kontrola omogućuje bliskost s drugim ljudima i smirenost, a cijena je samozatajnost i sporiji napredak.

 

Možda je tajna uspješnog suočavanja sa stresom u točnom prepoznavanju o kojoj se od tih dviju mogućnosti u pojedinom slučaju radi.

 

Mr.sc. Dario Miletić, prof.