O DJEČJEM SAMOPOUZDANJU

Bolje je dijete osposobiti nego ga samo isprazno hvaliti.

U jeku ludovanja oko samopouzdanja, neka je učiteljica u Missouriju, povremeno postavljala nekog od učenika na katedru dok bi mu drugi pljeskali i glasno izvikivali pohvale. Smatralo se da to potiče samopouzdanje, ali kako se navodno kasnije pokazalo, kod učenika ne bi došlo do nekog značajnijeg pomaka na bolje u učenju ili ponašanju.

Ideju o tome da samopouzdanje tvori osnovu zdravog emocionalnog i intelektualnog rasta popularizirali su pokreti u 60-tim godinama prošlog stoljeća pa je “samopouzdanje” postalo čarobna riječ koja otvara sva vrata i kojom se objašnjavalo zašto neka djeca mogu ili ne mogu rano čitati, zašto neku privuče droga, delikvencija i prerana trudnoća, a drugu ne. U redovne školske programe ušli su tako i sati na kojima se poticalo samopouzdanje kao neka vrsta prevencije protiv prijetećih društvenih zla.

Svi želimo da nam djeca budu samopouzdana, da sebe smatraju dobrima i uspješnima, da su sigurna u nastupu i da osjećaju dozu kompetencije u svemu što rade. Ali kao što to primjećuje pedagog William Damon u svojoj knjizi “Veća očekivanja”: “Poticanje samopouzdanja zbog samog samopouzdanja, posve je promašeno.” Nitko ne predlaže da se vratimo starim mjerama poticanja učenika kao što su šiba, povlalačenje za uho, pljuske  ili zavrtanje kose iznad uha. Ali sve više je glasova kompetentnih stručnjaka u procesu obrazovanja i odgoja koji upozoravaju kako i roditelji i neki učitelji zlorabe koncept “samopouzdanja”.

Kod sasvim male djece samopouzdanje se sastoji jednostavno u tome da se dijete osjeća “voljeno, prihvaćeno i uvažavano” od strane roditelja. Kako djeca rastu, taj se koncept proširuje pa znači da se dijete osjeća samopouzdano i vrijedno ako zadovoljava određene tražene standarde. Na primjer, dijete osjeća da je dobro u aritmetici jer je uspjelo riješiti njemu teški zadatak oduzimanja, ili dobro u košarci jer zna driblati, prijeći protivnika ili zabijati koševe. Stoga se samopouzdanje često povezuje s postignućem. Ali ono je isto tako i rezultat toga postignuća, a ne samo uzrok. Kad naučimo nešto i svladamo neko umijeće postajemo pouzdaniji i optimističniji nego prije. Takvi nas osjećaji potiču da težimo još većim uspjesima.

Pretjerane pohvale izrečene bez razloga i podloge, slučaj su zlorabe koncepta samopouzdanja. Neki dobronamjerni roditelji i učitelji obasiplju dijete s toliko komplimenata da njihove riječi postaju bespredmetne. I djeca to zapaze kad pohvala nije iskrena, kaže Ann Shenkin, roditeljica iz Berkeleya u Kaliforniji. Njezin 11-godišnji sin Peter, imao je užasan rukopis. “Pokušali smo mu izricati pohvale, govoriti samo najbolje što nam je palo na pamet,” objašnjava ona. “Rekla bih mu:”O, to ti je sada puno bolje!” A on bi me samo pogledao i rekao:”Tu nešto smrdi.” Dijete je znalo da mu laskamo.”

Djeca gube povjerenje kad im previše laskate

Ako su vam riječi “prekrasno”, “divno”, “odlično” neprestano na jeziku, dijete će brzo shvatiti da su bez značenja. Djeca znaju da neke stvari nisu savršene pa onda takvu osobu koja im laska smatraju da je ili neznalica koja ne zna svoj posao ili da od djeteta ne očekuje puno, tj. da ga se želi što prije riješiti.

Radije nego da ih neprestano hvalite, podržite ih tamo gdje osjetite da su dobra i u pravu, na specifičnim projektima i pitanjima. Daleko je djelotvornije ako dijete pohvalite:”Vidim da ti odlično ide oduzimanje i zbrajanje.” Ili “Ovu si pjesmicu lijepo pročitala.” nego da  djetetu govorite ono apstraktno:”Odličan/na si!” 

Dobronamjerna pohvala može se okrenuti protiv djeteta jer mu ponekad slabi prirođeni dar razlučivanja i smanjuje mu motivaciju. Ovisi li dijete neprestano o tome hoće li ga netko pohvaliti, kad nema nikoga da ga hvali, dijete ne zna treba li išta poduzimati i raditi. Stoga se savjetuje učiteljima da dijete navedu da samo sebi odredi ocjenu tako da im kažete: “Reci mi tri stvari u tvojoj priči koje ti se dopadaju.” Ili “nabroji mi tri stvari kojima bi ti popravio svoju priču!”

Neki stručnjaci već izriču bojazan da su odrasli toliko prestrašeni zbog djetetova samopouzdanja da se boje izreći i najbezazleniju kritiku na račun djeteta. Takva djeca nikad ne dožive kritiku kao korisno sredstvo motivacije ili korekcije pa niti mogu išta naučiti iz svojih pogreški.

Ann Shenkin priča dalje zgodu na nogometu. Neki su dječaci u timu njezinog sina bili šokirani kad ih je trener stao kritizirati. “Kad bi rekao:”Loš udarac.” Ili “Nisi to smio uraditi!”, dječaci bi ga gledali u čudu jer ih nitko dotad nikad nije kritizirao,” kaže Anna. “I mnogi su odustali od treniranja nogometa zbog toga.”

Ne poistovjećujte samopouzdanje sa samozadovoljstvom

Lilian Katz, pedagoginja za rani uzrast, zabrinuta je zbog sve izraženije tendencije Amerikanaca da poistovjećuju samopouzdanje i samozadovoljstvo. Navodi primjer knjižice pod naslovom “Sve o meni” koju su dijelili prvašima u nekoj školi koju je posjetila. Stranice su redom imale poglavlja s velikim naslovima: “Što volim jesti”, “Što volim gledati na TV”, “Kakav poklon želim” i “Kamo želim ići na praznike” čime se, po njezinom mišljenju, potiče samozadovoljstvo.

“Zašto se djetetova pažnja toliko usmjerava na unutra, prema njegovim željama?”, pita se ona. “Previše se brka samopouzdanje i samozadovoljavanje. Biti kompetentan i uvažavan, nije isto što i zadovoljiti svoje želje.”

Naravno, roditelji bi trebali pomoći djeci da razviju zdravi osjećaj o tome tko su. Ali time što se samoupoznavanje sužava samo na relativno trivijalno samoljublje, dijete se potiče da bude sebično, a ne samopouzdano - objašnjava Katzova. Time se između drugih stvari, zanemaruje djetetova radoznalost i sposobnost da surađuje s drugima i brine o drugima oko sebe.

Roditelji koji žele odgojiti sposobno i pouzdano dijete, moraju ga poticati i ohrabrivati da istražuje svijet, da radi na zajedničkim ciljevima s drugom djecom i da se samo nosi sa zadacima i teškoćama koje mu se putem nameću. Tako se samopouzdanje stiče tek kao rezultat napora koje je dijete prije toga uložilo u uspješno rješavanje zadatka ili situacije.

Obavlja li dijete zadatke koji su za dobrobit cijele obitelji ono se osjeća sposobno i važno. A roditelji, uvažavajući mišljenje svojeg djeteta, cijeneći njegovo dobro pamćenje ili izražavajući pohvalu zbog pomoći koju je dijete pružilo, doprinose stvaranju djetetovog samopouzdanja.

Pokažite djetetu da uvažavate njegov doprinos

“Kad ih poslušate u nečemu što su dobro zamislila, djeca dobiju pozitivan osjećaj da ih uvažavate, “ kaže Betsy Brown Braun, direktorica jednog Dječjeg centra u Los Angelesu.

Pomažete podizanju samopouzdanja svojeg djeteta svaki put kad se prema njemu ophodite kao prema inteligentnom i sposobnom biću, “ zapaža Katzova. “Kad svojem četverogodišnjaku kažete da svakog jutra pospremi svoju pidžamu, nećete mu reći: “Gle, ako to uradiš, večeras ću ti dati sladoled.”, objašnjava. Umjesto toga samo mu kažete:”Mislim da si dovoljno odrastao da se brineš o svojoj pidžami.”

A tu su i vršnjaci i međusobni problemi. Kad ih dijete uspješno svladava, povećava se njegovo samopouzdanje. Kad je Zach imao četiri godine, on i dva prijatelja potukli su se oko tricikla. Majka ih je zamolila da joj kažu kako bi oni riješili problem. Zach je rekao: “Pa, možemo se naizmjenice voziti, jedan za drugim.” Druga dva dječačića su se složila i Zach je bio jako zadovoljan što je predložio nešto tako pametno. Njegovo zadovoljstvo je bilo slično onome što ga osjete odrasli kad se njihove ideje uvažavaju i prihvaćaju na radnom mjestu ili u zajednici.

Možda je ipak stari, tradicionalni, recept za postizanje istinskog samopouzdanja najbolji: sugerirajte djetetu da bude marljivo i vrijedno pa će tako postići sve ono što želi u životu. Ništa ne može bolje potaći samopouzdanje i duh nego uspješno obavljeni posao ili zadatak, uspješno svladana prepreka ili vještina - sve dok je na odgovarajućoj razini djetetovog uzrasta.

Pred svim je roditeljima isti težak zadatak: poticati svoje dijete da bude ustrajno i marljivo. Ali to je ipak najbolji način na koji svojoj djeci možemo pomoći da se zaista dobro osjećaju kao punopravne i odgovorne osobe.

Izdvojeno:

Najbolji načini pohvale

1. Nemojte:

Nemojte osjećati da morate dijete pohvaliti baš u svemu što čini.

Nemojte ga hvaliti ako to iskreno ne mislite, a to radite samo zato da djetetu “ugodite”.

Nemojte ga obasipati pohvalama ako je obavilo ono što je normalno da svakodnevno obavi:”Pravi si anđeo jer si postavio stol za večeru!”

Nemojte preći baš preko sviju greški svojeg djeteta.

Nemojte prenositi fokus natrag na sebe: “Tako sam se dobro osjećala kad si se zahvalio Igorovoj mami!”

2. Radite sljedeće:

 Slušajte što vam dijete govori i shvaćajte ga ozbiljno: “Čujem što mi govoriš.”

Odgovorite djetetu iskreno i osjećajno.

Pohvalite dijete ako je nešto dobro uradilo: “Hvala ti što si postavio stol za večeru.”

Negativno uravnotežite s nečim pozitivnim:”Stvarno sam se nasmijala nad tvojom pričom. Ali ipak bi trebao malo više pripaziti na gramatiku.”

Usredotočite se na rezultate djetetove djelatnosti: “Igorovoj mami je stvarno bilo drago što si joj se zahvalio.”

Izdvojeno:

1.   Djeca postaju pouzdanija ako rade punom parom na nečemu do čega im je stvarno stalo.

2.   Pravilna reakcija učitelja na ono što dijete radi, može dijete bolje motivirati nego nejasna pohvala.