Kada bismo se malo zamislili nad svojim postupcima i nad motivacijom koja nas pokreće na djelovanje, iznenadili bismo se shvativši koliko toga činimo iz zavisti. Zavist je usmjerena egoistički, napadački i često uključuje svojevrsnu žrtvu. Npr. dečko koji je zavidan prijatelju zato što ima zgodnu djevojku najradije bi bio na njegovom mjestu, što znači da bi prijatelja na neki način (u psihološkom smislu) rado smaknuo. Korijen zavisti je u rivalstvu: ja sam bolji/bolja od tebe i to ću dokazati.
Osim te agresivne poruke, prema rivalu je u startu usmjerena i poruka obožavanja: "Bolji si od mene", što je zapravo mučna spoznaja koja potiče na borbu. Malo je onih koji su u stanju jasno sagledati svoja djelovanja pokrenuta zavišću, jer se uz zavist često veže sram (netko drugi je bolji, dakle ja nisam dovoljno dobar/dobra).
Cilj (zgodnija djevojka, veća kuća, ljepši vrt, brži auto, viša titula) zapravo je manje-više nebitan. Jednom kad se dođe do cilja, cilj više ne postoji. Cilj privlačno svjetluca sve dok izmiče. Svjetlucanje je u distanci, a ne u ostvarenju. Jednom kada se cilj (lansiran motivima zavisti) realizira, on potamni. Zgodna djevojka počinje biti naporna, velika kuća nije na idealnoj poziciji i oko nje stalno ima nekog posla, o vrtu se nema tko brinuti, brzi auto puno troši.
| Nastupa frustracija iz koje se žeđa za novim izazovom, za novim svjetlucavim ciljem. Na taj način, zavist donosi i ushit i gorčinu. Glupo bi bilo reći da je to nešto krivo, nešto što u život unosi samo nemir i nezadovoljstvo. Zavist ljude motivira i na pozitivne promjene. Vidjevši nekog kako mu je u životu dobro, čovjek poželi da i njemu bude tako, pa pokušava smisliti načine kako da do toga dođe. Problem je u tome što zavist često vuče za sobom i želju da se sreća drugoga umanji, kako bi cilj bio dostižniji. S druge strane, tu je divljenje – suprotnost zavisti. Čovjek bez kapaciteta za divljenje, bez sposobnosti da se nekim ili nečim fascinira osjeća se kao da je prazan, kao da život prolazi mimo njega, ništa ga ne dira. Divljenje je skromna otvorenost, priznanje da je netko u nečemu 'iznad'. A, realno gledano, uvijek je netko u nečemu bolji, sposobniji, vještiji, ljepši, interesantniji od nas. Kada tom nekom tko je 'iznad' pristupimo iz pozicije iskrenog divljenja, onda prestaje pozicioniranje i dolazi do svojevrsne podjele iskustva. Na primjer, ako ste zadivljeni nečijom vještinom letenja zmajem, slušajući o njegovim/njezinim iskustvima možete podijeliti tu fascinaciju koju vam osoba kroz razgovor prenosi. Poželite li nakon toga i sami letjeti zmajem, ta će želja biti puno čišća. Zasnivat će se na želji za iskustvom, a ne za samodokazivanjem ili postavljanjem na nečije mjesto. Divljenje je pozicija djeteta – ono upija svijet, sve mu je novo i fascinantno. Ono što ljude čini da se osjećaju starima nisu godine, već zanemarivanje njihovog unutrašnjeg djeteta koje treba osjećaj zadivljenosti i čuđenja. Istražujući svijet iz pozicije "ne znam, želim te upoznati" hranimo svoje unutarnje dijete novim doživljajima. Problem je u tome što je mnogima, s godinama, sve teže reći "ne znam". A što više toga ne znamo, to je više onog što možemo upoznati, doživjeti, onog čemu se možemo diviti. Tomica Šćavina www.poticaj.net |
| www.Net.hr/psihos |
bglavac
irida
edin.kecanovic
