Unutarnji mir stanje je opuštenosti, prisutnosti u trenutku, stanje u kojem smo svjesni sebe, svojih misli, osjećaja, želja, potreba i svog vrijednosnog sistema. Znamo što je nama važno, a što nije. Razumijemo zbivanja koja nas okružuju, ali im se ne predajemo slijepo. Razlikujemo područja na koja možemo djelovati od onih koja su izvan našega dosega. Bavimo se onim za što smo odgovorni. Znamo zašto činimo to što činimo, a zašto nešto nije potrebno činiti.

 

Ja sam samo ono što vidiš

 

Kada osjećamo unutarnji mir, znamo razlikovati svoj životni put od tuđih. Druge ljude možemo razumjeti i podržati u osobnim traženjima, ali im se ne miješamo u život niti im namećemo svoja pravila. Čujemo ih i bodrimo, ali ne činimo za njih. Ako nam nešto nije pravo, pregovaramo i pronalazimo rješenja koja su prihvatljiva za obje strane.

 

SLOBODNI smo od unutarnjih prisila, a ne od odgovornosti. MOČNI smo nad svojim nekonstruktivnim obrascima ponašanja i mišljenja, a ne nad drugim ljudima. UžIVAMO u osobnoj kreativnosti, učenju i mudrosti, a ne u dokazivanju pred drugima. Znamo prepoznati razloge za RADOST na svakom koraku. živimo punoću SVOGA SADA.

 

Unutarnji nam mir daje osjećaj distanciranosti od našeg imena, podrijetla, titula, rase, nacije, statusa, tijela, odjeće, imetka, ponašanja i postignuća. Mi nismo sve to. To su samo sredstva koja koristimo prolazeći kroz životna iskustva. O njima ne ovisi naša vrijednost. O njima ne ovisi naša sreća. Istog trena kada nestane ta distanciranost, kada je zaboravimo u vrtlogu nemira i napetosti, postat ćemo njihove žrtve i robovi. Oni će imati nas, umjesto da mi imamo njih.

 

Osjećat ćemo se loše ili dobro zbog svog imena jer smo se poistovjetili s njim. Dokazivat ćemo da smo bolji od svojih predaka ili dostojni nasljednici loze. Stidjet ćemo se što smo doselili sa sela, što su nam preci seljaci i kompenzirati tu činjenicu na razne načine ili s omalovažavanjem gledati na ljude manje plemenita roda. Borit ćemo se za titulu ili dokazivati kako ona nije važna jer je nismo uspjeli dobiti.

 

Crnce ćemo možda proglasiti ipak nešto manje inteligentnima, a žutu rasu "krdom" jer bijelac, to sam JA. Nacija će nam postati "voljena mati" zbog koje ćemo smjeti ponižavati druge. Status će postati simbol za vrijednost. Od tijela ćemo napraviti izlog, a od odjeće znak da smo u trendu. Postignuća će postati naša cijena, a ponašanja odraz dobro oblikovane propagande. Gubeći distancu, postajemo "tijesto" koje oblikuju vanjski kriteriji.

  

Nisam odgovoran za svoje ponašanje

 

No, nemir donosi i neke dobiti. Kad nas obuzme, mi prestajemo biti odgovorni za svoje ponašanje. Tada nitko od nas i ne očekuje da mislimo, budemo razboriti i mudri. Reći će: "Pusti ga. Vidiš da je uznemiren!"

 

Tada sami sebi ne postavljamo teška pitanja poput: "Zašto ovako živim? Koji je smisao mog života? Jesu li moja vjerovanja ispravna? Izbjegavam li preuzeti odgovornost za svoj život?" Tada živimo automatski, prema davno naučenim obrascima mišljenja, osjećanja i ponašanja. Dobivamo potvrde za svoja vjerovanja i, što je najvažnije: "Ne moramo se mijenjati niti učiti".

 

Dakle, nemir osigurava život u poznatim granicama. Daje nam nove i nove razloge za već formiranu životnu poziciju (ja sam OK, a drugi nisu; ili ja nisam OK, a drugi jesu; ili nitko nije OK). On hrani naša vjerovanja (život je težak, ne vjeruj nikome, vrijediš ako radiš ili trpiš...). Zbog nemira ne propitujemo davno prihvaćene zabrane (nemoj biti uspješan, nemoj pripadati ili biti blizak, nemoj voljeti sebe jer je to egoistično...), kao ni strahove pred novim, drukčijim ili onim što izmiče kontroli.

 

U njemu ćemo uvijek naći razloge da se ne mijenjamo. Nećemo morati preuzeti odgovornost za svoja stanja, postignuća i sreću, već će nam uvijek biti krivi drugi ljudi ili okolnosti. On nam ne dopušta da dođemo u kontakt sa svojim željama i potrebama,

 

sa samim sobom. Stvara stalnu "buku u kanalu", pa ne možemo čuti niti sebe, niti druge ljude. Zbog njega živimo u izmišljenome svijetu, s nametnutim potrebama i naučenim razlozima. Činit će nam se da smo vrijedni jer smo požrtvovni, brižni, jaki, samozatajni, pametni, organizirani, radoholičari, zabavni, centar pažnje ili brzi, a zapravo ćemo svojim ponašanjem kompenzirati osjećaj bezvrijednosti i besmisla.

 

Obično nismo zadovoljni takvim stanjem, no ono je poznato i time sigurno. Nema iznenađenja. I upravo zato mi nesvjesno NJEGUJEMO svoj nemir.

 

Bijeg u obveze

 

Jedan je od uobičajenih načina njegovanja svog nemira - prihvaćanje previše obveza.

 

Jureći s posla na posao, ili iz jedne aktivnosti u drugu, dobro ćemo se zaštititi i izbjeći odnose i situacije koji nas straše. To mogu biti: susret sa sobom i potisnutim emocionalnim ozljedama, razmjena emocija s partnerom, seks, bavljenje djecom, zanovijetanje roditelja, polaganje računa pred financijerom, pitanja o smislu svojih postupaka. Radeći, nemamo vremena osvijestiti svoje stanje, niti bilo što mijenjati. Ipak, prezapošljavanje je samo privremena odgoda susreta sa samim sobom i svojim nelagodama. Do njega obično dolazi odlaskom u mirovinu. Mnogi ljudi tada osjete simptome depresije.

 

Preuzimanje tuđih obveza radi "mira u kući" također će samo privremeno zaokupiti pažnju i nadići problematične odnose. Prividni mir, koji počiva na nečijem "žrtvovanju", obično traje dok je "žrtva" spremna ili sposobna činiti za druge. Kada se razboli ili najavi preraspodjelu obveza, svi stari potisnuti neriješeni problemi dolaze na površinu još većim intenzitetom.

Unutrašnje nezadovoljstvo može nas pokrenuti na akcije kojima pokušavamo "zaraditi" pažnju i ljubav.

 

Činimo ono što priželjkujemo da nama drugi čine, ili pretpostavljamo da bi to netko volio, bez provjere da li je to stvarno tako. Mislimo za druge, odlučujemo za druge, "čitamo misli". No, nesvjesni pokušaji tog tipa uglavnom nas udaljavaju od cilja, jer se ljubav ne može zaraditi. Sami sebe degradiramo na osobu koja vrijedi samo po svojim postignućima. A kako se mi odnosimo prema sebi, odnosit će se i drugi. Mi smo im MODEL.

 

Zato radimo ono što stvarno volimo i želimo. Plodovi takvoga rada znatno su kvalitetniji, a užitak stvaranja nadmašuje tuđu pažnju i priznanja. žrtvovanje donosi gorčinu i onima koji ga podnose, i onima za koje je učinjeno.

 

Razlog za prihvaćanje prevelikog broja obveza može biti i osjećaj manje vrijednosti. Velikim angažmanom čovjek samome sebi neprestano dokazuje da je dobar, požrtvovan, marljiv, a time i vrijedan. Tako si olakšava teret svog unutarnjeg stanja. Ako to i drugi primijete, bit će još lakše. Zato će svoju angažiranost neprestano morati isticati, pokazivati se, natjecati se, uspoređivati i pobjeđivati. Unutarnji nemir bit će stalni izvor adrenalina i energije, ali i prepreka za izlazak iz tog stanja.

  

Poremećeni prioriteti

 Osjećaj manje vrijednosti može se kompenzirati i izigravanjem superiornosti: nitko nije tako dobar kao ja, nitko to ne može učiniti tako dobro kao ja i zato MORAM SVE SAM. To je pozicija kontrolora. Usmjeravajući svoju pozornost na tuđe greške, dobivamo osjećaj da smo bolji od drugih, a time valjda i vrijedni. Preuzimat ćemo sva moguća zaduženja, dok se potpuno ne iscrpimo i ne razbolimo. Istovremeno, nesvjesno invalidiramo sve oko sebe, uvjeravajući ih da su nesposobni. Ne dopuštamo drugima da se osamostale, kako bi nas trebali. Stalan nemir i žurba da to sve stignemo, ne dopuštaju nam da sagledamo uzroke svoga stanja i bilo što promijenimo.

 

Izlaz iz te nadmoćne, a ipak bijedne pozicije, kao i iz mučnoga stanja inferiornosti, jest u propitivanju vrijednosnog sistema. Što je to MENI zaista važno? Uspostavljanjem nove hijerarhije važnosti i formiranjem osobnih unutarnjih kriterija, neki zanemareni segmenti života mogu zauzeti novu poziciju. Istovremeno će se stvoriti i motivacija za promjenu.

 

Kada nam mir postane važniji, lakše ćemo odustati od perfekcionizma i natjecanja. Kada preuzmemo odgovornost za svoju radost, nećemo svoju pozornost toliko vezati za tuđe greške i propuste. Odlučimo li da nam je važno rješavati probleme, neće nas toliko zanimati okrivljavanje i opisivanje problema, niti će nam biti važno čiji je prijedlog konstruktivan. Učenje i promjena postat će naše prirodno stanje.

 

Mir treba dnevno njegovati

 

I zato, kad nas poslovi stisnu, upitajmo se što nam je zaista važno. Postavimo li UNUTARNJI MIR na više mjesto u osobnoj hijerarhiji važnosti, počet ćemo mijenjati svoja uobičajena ponašanja. Pojednostavnit ćemo mnogo toga, manje ćemo očekivati i od sebe i od drugih, zatražit ćemo pomoć, poštivati i svoje i tuđe potrebe, lakše postaviti granice i reći: ne, napraviti dovoljno kratkih odmora i pauza u danu, sami brinuti o svojoj opuštenosti i dobrom raspoloženju.

 

MIR koji postignemo u sebi povratno će nam omogućiti i više koncentracije, i bolji kontakt s ljudima, i veću efikasnost, i više uspjeha. On ne traži da se zavučemo u pećinu, već da ga ugradimo u svoje aktivnosti.

 

Tome miru teže, kod nas sve prisutniji, programi opuštanja, joge i meditacije. Oni će nam pomoći da naučimo razlikovati stanje opuštenosti od stanja napetosti. Prisilit će nas da planiramo neko vrijeme samo za sebe i približiti nas unutarnjim svjetovima. Stvorit će u nama naviku njegovanja UNUTARNJEG MIRA.

 

Za početak, bit će dovoljno da udobno sjednete u neki naslonjač, udahnete duboko i s izdahom nekoliko puta izgovorite: MIR... MIR... MIR...

I možete zamisliti kako lelujate poput lista na toplom povjetarcu, ponavljajući u sebi: MIR... MIR... MIR...

 

A onda zamislite kako mirno i prisebno radite baš ono što slijedi nakon te pauze. Dopustite sebi užitak u toj opuštenosti. Iznenadit ćete se koliko će to zamišljanje izmijeniti vaš doživljaj kada se stvarno budete bavili zamišljenom aktivnošću.

 

    

Vesna Špalj, prof.