Jedan od takvih je NAPAD NA RIVALA, odnosno osobu koju smo proglasili izvorom opasnosti. Cilj je zastrašiti je, otjerati ili poniziti i tako ponovo zadobiti ekskluzivnu poziciju. Na taj jednostavan način reagiraju životinje, djeca i pripadnici tradicionalnih društava. Osim direktne borbe za dominaciju, moguće su i različite simboličke borbe u kojima se protivnika nastoji prikazati inferiornijim.

 

Druga je varijanta NAPAD NA VOLJENU OSOBU kako bi je se prisililo na promjenu ponašanja. Pretpostavka je da je voljena osoba uzrok i krivac, odnosno da je svojim ponašanjem privukla pažnju druge osobe, pa jedino ona, promjenom svog ponašanja, može razriješiti problem. Takvo je vjerovanje velika zamka. Ljubomorna osoba ne mora ništa učiniti za kvalitetu odnosa, već progoni svog partnera i postavlja sve veći broj zahtjeva za promjenom. Obično nikad nije zadovoljna, pa si uzima pravo na bijesne napade. Ako ostanu zajedno, oba partnera postaju zarobljenici straha: jedan od grubih reakcija ljubomornog partnera, a drugi od gubitka partnera koji pristaje sve to podnositi.

 

U životu je čest slučaj VRAĆANJA ISTOM MJEROM, kako bi se kod nevjernog partnera izazvala još jača ljubomora. Ljubomorni se partner osjeća obezvrijeđen, pa taj osjećaj pokušava kompenzirati vlastitom nevjerom. To je igra moći: "Evo vidiš da sam i ja nekome privlačan, da i ja mogu tako." Nakon revanša, partner koji je u većem strahu tada obično nudi pomirenje i prekid natjecanja. Ako do toga ne dođe, uporno igranje te igre u potpunosti će upropastiti ljubavni odnos.

 

Moguće je i PROGLAŠAVANJE voljene osobe i/ili rivala NEPRIJATELJIMA koji su uništili ljubav i zato njih treba UNIŠTITI. Nekada to znači emocionalno, nekada njihov socijalni status, a nekada i fizički. Prema nađenim podacima, čak je trećina ubojstava motivirana osjećajem ljubomore. Žrtva je češće partner nego rival.

Jednako je nekonstruktivno i zatvaranje u sebe uz POTIŠTENOST. Njome dajemo do znanja svom partneru da PATIMO zbog njega i očekujemo da on prestane s neprihvatljivim ponašanjem ako nas voli. Cilj je izazvati osjećaj KRIVNJE.

 

Autodestruktivna ponašanja mogu ići do samoubojstva uz poruku: "Ako me voliš, zaustavi me!" To je tipična pasivna pozicija, u kojoj ocjenjujemo samouništenjem. Da li je itko vrijedan da mi zbog njega sebe uništimo? Što ćemo imati od zajednice u koju se netko morao vratiti zbog ucjene? Da li će nas ta osoba voljeti ako je prisilimo da nam se vrati? Sami ćemo sebe zarobiti u zajednicu predbacivanja, a često i mržnje.

 

Druga je varijanta UGAĐANJE i zadovoljavanje partnerovih potreba pod svaku cijenu, kako bi on shvatio da smo prava osoba za njega i kako bi osvijestio što će sve s nama izgubiti. Ne činimo ono što stvarno želimo i volimo, već kupujemo ljubav pod cijenu ŽRTVOVANJA. Sasvim je drukčije kad ugađamo svom partneru jer nas to veseli i ispunjava užitkom. Da bi bilo moguće, potrebno je znati što partner voli, provjeriti kako je to za nas i činiti ako to stvarno želimo. Za to će nam ponovo trebati iskreni razgovori o stanju odnosa. Ljubomoru možemo izraziti i čestim JADANJEM, bez potrebe da se bilo što promijeni jer bi nam promjena oduzela materijal za "omiljeni sport".

 

Ljubomora nam uistinu svjedoči o postojanju ljubavi, no to ne znači da intenzitet ljubomore govori o intenzitetu ljubavi. Ljudi koji vjeruju da intenzitet ljubomore pokazuje intenzitet ljubavi traže ljubomorne partnere jer im je njihova ljubomora najprezentniji znak da su voljeni. Iako ih partnerova intenzivna ljubomora sputava, pa čak im donosi i patnju, oni osjećaju i dozu PONOSA što je njihovom partneru toliko stalo do njih i što se toliko boji da će biti napušten. Zbog tog "ekstra dobitka" oni ne žele promjenu. Kukajući i dijeleći s drugima svoje jade, oni zapravo dokazuju koliko vrijede. Bilo kakav savjet ili pomoć takvim osobama završit će odbijanjem jer one imaju potrebu da ih drugi razumiju i tješe, a ne da riješe svoj problem.

 

 

Izazivanje partnerove ljubomore

 

Ljudi koji izjednačavaju intenzitet ljubomore s intenzitetom ljubavi, znaju provjeravati partnerovu ljubav izazivanjem ljubomore. Ako partner odreagira na izazov, znači da ih "voli", a ako ne, znači da mu je svejedno. Nekad to čine svjesno, pa možemo govoriti o manipulaciji, a nekad nesvjesno. Tada je riječ o tzv. "psihološkoj igri" koju započinju da bi potkrijepili već postojeće vjerovanje.

Partnerove reakcije na izazvanu ljubomoru mogu biti vrlo intenzivne. "Psihološke igre" tog tipa često su prave burne predstave. Započinju vikom i fizičkim okršajem, nastavljaju se obratom: suzama i kajanjem partnera koji je izazvao ljubomoru. Rasplet često prati strasno vođenje ljubavi, kao izraz moći jednog partnera i osjećaj voljenosti drugog.

 

U tim "igrama" najnezahvalniju ulogu ima treća osoba koja je iskorištena kao mamac za predstavu. Njena uloga zanimljive, atraktivne osobe koju se osvaja naglo prestaje čim započne ljubomorna reakcija izazvanog partnera. Ponekad čak zna postati objekt agresije i jednog i drugog "suigrača". Nekad za istu svrhu mogu poslužiti i priče o izmišljenim udvaračima i suparnicima kako bi se izazvala ljubomora partnera, a time i interes za osobu koja izaziva.

Čak i ljudi koji sebi i drugima zabranjuju ljubomoru i smatraju da je pojava ljubomore, pa i malog intenziteta, znak neljubavi, znaju je izazvati kod svojih partnera. Ako je partner pokaže, oni je interpretiraju kao partnerovu posesivnost i želju za sputavanjem. To im je dovoljan razlog da napuste takvog partnera.

No, postoje i primjeri u kojima osoba sama izaziva svoju ljubomoru jer je ona uzbuđuje i budi iz učmalosti. Želeći to postići, odvodi svog partnera u društvo svog spola, muškarca u žensko ili ženu u muško. Promatrajući kako je druge osobe gledaju, zabavljaju i šarmiraju, ona mu postaje ponovo zanimljiva, rasplamsava mu se strast. Tada je obično pomalo teatralno odvodi iz društva, pokazujući da je njegova ili njezin.

 

I zato valja zapamtiti: ljubomora nije znak ljubavi. Ona je znak straha od gubitka voljene osobe znog nekog trećeg. Što je ljubomora intenzivnija, partneri će svoj odnos doživljavati lošijim.