Tko rano rani, il’ je pekar il’ budala

Neki su ljudi ranoranioci. Dižu se u cik zore, otrče krug po kvartu, kupuju kruh iz prve svježe ispečene ture u obližnjoj pekari. Dođu kući, otuširaju se, nadoručkuju i uživaju čitajući novine. Obave nekoliko telefonskih poziva, prosurfaju Internetom, pa lagano krenu na posao i dođu 20 minuta ranije.

Ja definitivno ne spadam među te ljude. Mislim da mi je budilica - taj Damoklov mač koji svakodnevno visi nad mojim dragocjenim snom, stvarno najomraženija stvar koju posjedujem. Zanimljiva je to sprava s kojom se družim još iz osnovnoškolskih dana koja nikako da krepa unatoč “slučajnim” rušenjima s police sada već najmanje nekoliko tisuća puta (ne pretjerujem). Ne da se ona i ne da, već svako jutro iritantno i uporno piskuta redovito svakih pet minuta, pa tako onda pola sata, jer je meni onaj “snooze” gumb dio obaveznog jutarnjeg rituala koji već godinama para živce svim ukućanima.

Nakon pola sata oglašava se i mobitel navijen do daske. Svira Jamiroquai i njegov “Runaway” – „I just want to runaway, Got people around running me down, I cant stay, I just want to get away, Get them off my back today... “ Nekako mi se to čini prigodno jer bi svakog jutra najradije pobjegla natrag u zemlju snova ... Pjesma je skoro prigodna kao i ona kad je u srednjoj školi nekih sedam tjedana prvo mjesto na ljestvici zauzimao “Join me” benda “Him”. Kako je hit dana išao točno u sedam sati, a sestrina budilica malo kasnila, redovito se uključivala na onaj dio “This life ain’t worth living”. Nema ti bolje inspiracije prije škole od tih stihova ...  

Skrenuh malo s teme. Uglavnom, svakog jutra (a za nas novinare su subote, a često i nedjelje, radne od ranog jutra) neizbježno je to da moram napustiti svoj topli, udobni krevet i zamijeniti ga stvarnošću. Otići na posao i probuditi se nekih pola sata nakon što tamo stignem.

Definitivno nisam jutarnja osoba, ali zato mogu ostati budna do koliko god hoćete i redovito idem spavati u sitne noćne sate (za neke čak ranojutarnje sate). Ima nečeg terapeutski opuštajućeg u tišini koja obavije grad nakon ponoći. Onda kreativnost nama noćnim pticama proradi. Po glavi se komešaju svakakve lude ideje, svakakva pitanja. Primjerice, zašto je Tarzan, ako živi u divljini, u svim filmovima uvijek svježe obrijan? Ili zašto postoji toliko viceva o svekrvama, a gotovo ni jedan o svekrima? Zašto uvijek kad usisavamo i naiđemo na nešto što ne možemo usisati to podignemo, proučimo i, umjesto da bacimo u smeće, bacimo na pod i ponovo pokušamo usisati... i tako razmišljanja u nedogled.

Ali dizanje ujutro ... Nema gorega ... Zato svi vi ranoranioci nemojte tražiti od nas “noćnih ptica” da se dižemo ranije ujutro. Da, i pet minuta nam puno znači. Pokušajte shvatiti da naša tijela nisu stvorena za ranojutarnje aktivnosti. Trčanje ujutro (ili samo rastezanje s Vesnom Mimicom uz “Dobro jutro, Hrvatska”) moglo bi nas dotući ... Obavljanje bilo kakvih poslova financijske naravi ujutro za nas je siguran put k bankrotu, a bilo kakvi ozbiljniji razgovori mogu završiti samo loše ...

Pa onda, ako ste jutarnja osoba, imajte razumijevanja za svog zijevajućeg kolegu ili kolegicu. Nisu oni ni lijeni ni ludi. Samo su u krivoj vremenskoj zoni ...

Bez zamjere,
Vaša Diva iz Međimurja

www.žena.hr