U ljubavnom se životu često javlja osjećaj ljubomore, na nju se obično gleda kao na dokaz da postoji ljubav. Jednom me začudilo ponašanje neke djevojke koja je kod svog mladića sistematski izazivala ljubomoru. Zapitao sam je zašto to čini, a ona mi je rekla: «Činim ga ljubomornim da vidim voli li me.»

Ljubomora se ne dovodi bez razloga u vezu s ljubavlju. Čovjek zaista može biti ljubomoran samo na osobu za koju nešto osjeća. No, taj osjećaj ne mora uvijek biti ljubav, bar ne ljubav u punom smislu te riječi. To može biti samo snažna spolna požuda ili pak ljubav nižeg stupnja, koja je još pretežno nagon, a manje težnja i za psihičkim podavanjem. A katkad ona nema nikakve veze s ljubavlju, već je plod mračnih i teško protumačivih zbivanja u poremećenoj ljudskoj psihi.

Ima, dakle, više vrsta spolne ljubomore:

 

1. opravdana ili realna ljubomora,

2. neopravdana ili neurotična ljubomora,

3. psihotična ljubomora.

 

 

Strah od gubitka

 

Koliko god se pojedine vrste ljubomore međusobno razlikovale po svojim uzrocima i motivima, ipak su im zajedničke osnovne karakteristike. Bit je toga osjećaja strah da će se izgubiti voljena ili barem spolno privlačna osoba. Tu se ljubav i seksualna želja miješaju s mržnjom prema istoj ličnosti. Mržnja može biti toliko jaka da se pretvara u grubost, agresivnost i zlostavljanje, sve do ubojstva.

 

Ljubomoran čovjek još voli u osobi na koju je ljubomoran ono što smatra svojim posjedom, a u isto je vrijeme mrzi kao mogućnost ili stvarno vlasništvo drugog čovjeka. On tu, dakle, mrzi svoj gubitak ili pak samo strah pred takvim događajem. U ljubomori se ljubavni osjećaji javljaju u negativnom obliku, «uništavaju ljubav», ako je ona uopće postojala. Ona nije nužno popratna pojava ljubavi, nego bolesna izraslina na njezinu tijelu, koja nagriza ljubav.

 

Opravdanom ljubomorom naziva se i zavist i duševna bol koja se javlja kad čovjek osjeća da ga voljena osoba napušta, odnosno da mu je netko drugi otima. Takva ljubomora ima opravdan razlog jer je posljedica stvarnog gubitka i prirodna je reakcija svakog čovjeka, pa i drugih živih bića. To je čovjeku prirođeno svojstvo, koje se opaža već u djetinjstvu, a često ga ima i kod životinja. Realna ljubomora proizlazi iz ljubavi. Ona će biti to jača što više u ljubavi prevladava sebična komponenta.

 

Ljubomora se može pojaviti uvijek jer se čovjek svoje sebičnosti neće nikad potpuno osloboditi, ali je ipak velika razlika između strastvene i manje strastvene ljubomore, koja je odraz većeg ili manjeg seksualnog egoizma. Ipak je različito ako čovjek kojega muči ljubomora tiho trpi bol, nastojeći da prežali svoj gubitak, nego ako nastoji silom zadržati naklonost ličnosti koja ga napušta, ili zbog toga čak postaje nasilan, osvetljiv i agresivan. Neurotična je ljubomora izraz bojazni da bi se voljenog čovjeka moglo izgubiti, odnosno da bi ga netko drugi mogao osvojiti. Takva je ljubomora znak neurotične, dakle osjećajno nezrele osobe i neprirodnog stava prema vlastitoj spolnosti i drugom spolu. Na neurotičan način ljubomoran čovjek progoni svog partnera mučnim ispitivanjima, pravim istragama o njegovu ponašanju. On zahtijeva od njega opravdanje za svako zakašnjenje, za svako izbivanje od kuće. 

Moglo bi se dogoditi…

Kad bi moglo biti sve onako kako to želi neurotično ljubomorna osoba, njezin partner ne bi smio ni s kim drugim zaplesati, ne bi smio nikad biti u društvu s osobama suprotnog spola, pa ni uljudno ih pozdravljati. Jednom riječi, morao bi s ostalim svijetom prekinuti svaku normalnu emocionalnu vezu i začahuriti se u isključivu pripadnost svom tiranskom seksualnom partneru. Njemu bi morao pripadati ne samo po svojim osjećajima, nego i po svim svojim mislima. Neurotik je ljubomoran i na prošlost svog odabranika, osobito na njegovo ranije spolno iskustvo.

 

Neurotična ljubomora ne zahvaća toliko sadašnjost koliko budućnost; ona se više temelji na onom što bi moglo biti nego na onome što jest.

Jedan je od najčešćih motiva neurotične ljubomore osjećaj nesigurnosti, nepovjerenja u samoga sebe. Neurotična ljubomora nije neka posebna pojava u duševnom životu, nego je samo jedna komponenta neurotične ličnosti. Čovjek nesiguran u sebe često ne vjeruje da će mu poći za rukom da svog partnera trajno veže uza se, da će mu se uvijek sviđati, da će zadržati njegovu ljubav, da će ga moći u spolnom životu potpuno zadovoljiti. On je već ušao u spolni život sa strahom da neće uspjeti pa se, kao svaki neurotik, pokušava unaprijed osigurati od neuspjeha, ne bi li se oslobodio svojih bojazni. Zato nastoji predvidjeti svaku i najmanju opasnost za svoj položaj u spolnoj vezi i za svoj ugled pred partnerom. Neurotik je to više sumnjičav i nepovjerljiv prema drugome što se više boji za sebe. On u svakoj bezazlenoj sitnici vidi zamku, neku spletku protiv sebe, tuđu lukavost i pokušaj prevare.

 

Nepovjerenje u sebe može biti dio opće životne nesigurnosti nekog čovjeka, njegova straha pred životnom stvarnošću, životnog pesimizma i malodušnosti pred zadacima života u ljudskoj zajednici. Neurotičnoj ljubomori naginju i ljudi koji iz raznih uzroka trpe od kompleksa manje vrijednosti. Tako od neopravdane ljubomore često boluju ljudi defektne vanjštine, s raznim tjelesnim nedostacima, a osobito nagluhi ili sasvim gluhi ljudi. Ti posljednji i inače jako naginju sumnjičavosti jer ne mogu na normalan način sudjelovati u socijalnom kontaktu, osjećaju se nekako izdvojeni iz ljudske zajednice i smatraju se ugroženima u emocionalnom smislu. Razni fizički defekti postaju razlog neurotične ljubomore najviše u onom slučaju kad je defektan čovjek ujedno i neurotična ličnost. Tada ljubomora nije toliko posljedica tjelesnog nedostatka koliko je odraz osjećajne nezrelosti. No, upravo fizički defekt može biti razlog da se psihički razvoj nije normalno odvijao, nego je skrenuo u neurotičnost.

Svi su neprijatelji

Osim nepovjerenja u sebe, neurotičnoj je ljubomori često razlog nepovjerenje u druge ljude. Ta se dva karakterna svojstva obično pojavljuju zajedno jer se međusobno uvjetuju. Kad nekoga smatram od sebe jačim, sposobnijim ili u bilo čemu vrednijim, obično se tog čovjeka bojim. Njegova mi nadmoć oduzima samopouzdanje, a ujedno me čini nepovjerljivim prema njemu. Neurotično ljubomoran čovjek u svakom činu svog spolnog partnera vidi neku opasnost za sebe jer u svim ljudima oko sebe gleda potencijalne neprijatelje. U riječima i djelima svog sudionika u ljubavi uvijek vidi mogućnost prevare jer ljude u načelu drži varalicama. Svom partneru ni u čemu ne vjeruje potpuno jer misli da su ljudi po prirodi nepouzdana stvorenja. Takav sumnjičav stav posljedica je dugogodišnjih negativnih iskustva s ljudima koji su toga čovjeka odgajali dok je bio dijete. Ako ih se uvijek morao plašiti i neprestano zauzimati prema njima obrambeni stav, takvo mu je ponašanje postalo navikom: čovjek se teško rješava svoje nepovjerljivosti i uvjerenja da mora uvijek braniti svoju sigurnost i vrijednost svoje ličnosti, bilo pasivno, bilo agresivno, pa i onda kad za to više nema nikakve potrebe.

Žena katkad i namjerno čini muškarca ljubomornim da bi ga vezala uza se. Muškarac to rijetko čini. Ali treba kazati da samo neurotičnoj ženi godi i laska muška ljubomora jer ona u tome vidi svoju vrijednost i privlačnost. Duševno zrelu ženu muškarčeva ljubomora smeta, dosađuje joj ili je vrijeđa. Muškarac je uglavnom ljubomoran na ženinu tjelesnu pripadnost drugom čovjeku. Ženu opet ne smeta toliko muškarčeva fizička nevjera ili samo sumnja na nju, koliko je žalosti ili ljuti da je nekoj drugoj ženi poklonio svoje osjećaje. Za ženu ljubomora znači osobnu nesreću, životno razočarenje i osjećajnu krizu. Za muškarca ona je više povreda prestiža, oštećenje osobnog ugleda i napad na njegovu seksualnu taštinu. U odnosu prema stvarno ili samo umišljeno nevjernom partneru, muškarac je obično agresivniji od žene, koja je češće sentimentalna pa se služi prijekorima, suzama i patetičnim prizorima. No, i žena zna biti u ljubomori napadački raspoložena, i onda je često okrutnija od muškarca.

Mr. sc. George Salebi, dr. med.