Koncept narcizma prvi je postulirao Sigmund Freud. Otkrićem narcizma on je povukao razliku između libida usmjernog na Ja ili „narcističkog libida“ i libida usmjerenog na druge ili „objektnog libida“. Također, Freud razlikuje primarni i sekundarni narcizam. Dok je primarni narcizam zdrava faza razvoja kroz koju prolazi svako dijete (ona faza u kojoj se djetetu čini da se cijeli svijet okreće oko njega), sekundarni je narcizam više patološke prirode, smatrao je Freud- on se obično javlja u odrasloj dobi i predstavlja regresiju u narcističku oralnu fazu libidinalnog razvoja.
Do otkrića narcizma Freud je došao proučavanjem melankolije i otkrićem da se u melankoliji libido umjesto zaposjedanju objekata okreće zaposjedanju samog „Ja“. Stoga, u melankoliji (obično izazvanoj nekim gubitkom) osobi se čini da ne gubi samo drugoga, već i dio sebe. Stoga, pod pojmom narcizma ne smatra se samo ono što se naziva narcističkim poremaćajima, već je narcizam u korijenu mnogih modernih problema poput depresije, tjeskobe, anskioznosti i usamljenosti.
Kasniji psihoanalitički teoretičari poput Kernberga ili drugih post-kleinijanskih tradicija ustanovili su kako narcizam ne mora nužno biti patološki. Otto Kernberg smatra da je zdravi narcizam preduvjet normalnog funkcioniranja sebstva - kao izvor mogućnosti samoostvarenja i zdravog samopouzdanja. On razlikuje tri vrste narcizma: normalni odrasli narcizam, normalni infantilni narcizam i patološki narcizam. Patološki narcizam on definira, slijedeći donekle Freudovu teoriju, kao inevsticiju libida u patološku strukturu sebstva. Kernbergove su teorije doprinijele razumijevanju narcističkih i graničnih poremećaja ličnosti.
Zašto je narcizam tako značajan za današnje doba?
Američki psihoanalitički teoretičar Joel Kovel također smatra da narcizam u nromalnim uvjetima osigurava normalno psihičko funkcioniranje, dok u pretjeranima postaje patološki - postaje poremećaj ličnosti čija je posljedica otuđenje od samog sebe i drugih ljudi.
On razloge sve veće narcističke orijentacije vidi u modernim društvenim uvjetima (uglavnom kapitalističkim) koji onemogućavaju i otežavaju internalizaciju objekata (najčešće već i roditeljskih figura) koja je prijeko potrebna kako bi se mogli uspostaviti značajni objektni odnosi (odnosi s drugima). Radi toga je moderno sebstvo pod stalnom prijetnjom fragmentacije, a kao obrana od te prijetnje javlja se primarna omnipotencija.
U takvom stanju drugi mu ljudi služe samo kao sredstva zadovoljenja primarnih narcističkih potreba (odobravanja, obožavanja) dok mu je stvarne objektne odnose s drugima kao sa cjelovitim bićima teško uspostaviti. Narcistička kontinuirana potraga za odobravanjem zapravo je obrana od osjećaja fragmentacije sebstva.
Ovakvo stanje Kovel najviše pripisuje kapitalističkom načinu života koje ljude kvanitificira i reificira te tako „ruši“ društvene veze. Moglo bi se reći da je simptomatika ovog stanja konstantna opsjednutost vanjskim dojmom, površnim odnosima i idealima „ljepote“ prisutna u modernoj kulturi.
by Iva
20.09.2008.
bglavac
edin.kecanovic
