Nakon što prestanemo potiskivati naše osjećaje, ne samo da ćemo pronaći negativne osjećaje kao što su to neprijateljstvo, ogorčenje, ljubomoru, zavist, agresivnost itd., već ćemo pronaći određene emocionalne stavove koji prevladavaju u psihi. Važno je prepoznati te emocionalne stavove, što oni znače s aspekta zrelosti, te kako oni proizvode negativne osjećaje zbog kojih se svjesno ili nesvjesno osjećamo toliko krivima.

Prvi emocionalni stav je sklonost moraliziranju - sa samima sobom, pa stoga i s drugima. Često se takvo moraliziranje ne pokazuje drugima, ali iznutra postoji do nekog stupnja u svakom ljudskom biću. Već smo govorili o maskama zbog kojih imamo pretjerane zahtjeve i očekivanja prema samima sebi, pa stoga i prema drugima, kao i o krutim standardima prema kojima bismo trebali živjeti. A ako očekujemo od sebe da budemo savršeni, posljedica toga će biti moraliziranje. Moraliziranje je negiranje istine prema kojoj težimo, ono nas čini nesnošljivima i arogantnima, moraliziranje nas sprječava da budemo ponizni i da prihvatimo sebe onakvima kakvi jesmo u ovom trenutku našeg razvoja, pa zbog toga i da volimo sami sebe. A bez toga nije moguće da poštujemo sami sebe.
Važno je da u radu na sebi pronađemo sve te osjećaje i da ih doživimo. Moraliziranje može postojati u vrlo suptilnim oblicima, čak i kod onih ljudi koji se otvoreno bune protiv moraliziranja. Što je loše u moraliziranju?

Naravno, da su nam pravila i zakoni potrebni jer čovječanstvo još uvijek nije toliko razvijeno da bi moglo živjeti bez takvih vanjskih zakona. Zato su zakoni na ovom stupnju razvoja zaštita i nužnost. Ali, druga suprotnost je da očekujemo da budemo potpuno bez negativnih impulsa i osjećaja i da odbacujemo sebe zato što oni u nama postoje, zato jer nismo savršeni. To neprihvaćanje nas samih onakvima kakvi smo u ovom trenutku razvoja, potiče nas da skrivamo ono što ne odobravamo od nas samih kao i od drugih. Kad god kriza iznese na vidjelo negativnost u nama, mi moraliziramo i tako odbacujemo dio sebe, ili ranjeno dijete.

Potrebno je da budemo svjesni negativnog dijela sebe, ali je štetno i nepotrebno da tada sebi zabranimo da osjećamo ono što trenutno osjećamo jer vidimo negativnost, a onda ne volimo sebe u cijelosti - kao što je čest slučaj -čak i ako mi toga ne moramo biti svjesni.
Tako dugo dok se ispravno ponašamo zato jer se bojimo posljedica neispravnog ponašanja, naša dobrota i ispravnost proizlaze iz moraliziranja i stoga nisu istinske. Mi varamo, i stoga ne možemo uvjeriti ni druge, a ni sebe. Mi prisiljavamo sebe da budemo dobri, jer se bojimo da nismo savršeni, pa se bojimo loših posljedica. Dobrota i ispravnost trebale bi proizlaziti iz unutarnjeg rasta i uvjerenja, a ne krutom primjenom pravila, što je moraliziranje.
Kada smo dobri zbog straha, mi postajemo nesigurni. Radije se držimo pravila, nego da istinu potražimo u sebi. A to nas onda čini još nesigurnijima. To stvara začarani krug.

Drugim riječima, ako ne vjerujemo vlastitim procjenama, tada se bojimo svoje vlastite negativnosti koju pokušavamo obuzdati krutim pravilima. Rješenje nije u iživljavanju negativnosti, kao ni u drugom ekstremu, u obuzdavanju negativnosti krutim pravilima, nego uočavanju negativnosti. Trebamo samo promatrati svoju negativnost - pogrešne, djetinjaste, neistinite i iskrivljene reakcije i pristupe. Što ih više promatramo, bit ćemo sposobniji naučiti zašto oni nisu u skladu sa stvarnošću i istinom. Treba shvatiti na koji način su oni pogrešni, neprimjereni, destruktivni, nekorisni i nestvarni.

Tada usporedimo pogrešne reakcije s onima ispravnim, bez da se pokušavamo prisiliti da tako osjećamo. Samo ih treba usporediti i shvatiti zašto su pogrešne neproduktivne, a ispravne produktivne. U potpunosti trebamo prihvatiti da još nismo sposobni osjećati i reagirati na željeni način, i bez krivnje i ikakve prisile, u potpunosti trebamo prihvatiti sami sebe kakvi jesmo, ali sa znanjem o našoj nezrelosti. Ako to napravimo, bez da budemo ljuti i nestrpljivi sa sobom, polako će se naši osjećaji započeti mijenjati.

Dakle. postupak se sastoji u tome da jednostavno dozvolimo osjećajima da se pokažu, bez da ih pokušamo promijeniti. Znamo da snagom volje ne možemo mijenjati naše osjećaje. Ne možemo sebi zabraniti da osjećamo kako osjećamo. Jednostavno trebamo prepoznati te osjećaje. Dok to činimo, učimo prihvatiti sebe s negativnim osjećajima. To će više napraviti za poštovanje nas samih, nego sve prisilne težnje za savršenstvom, koje ne možemo odmah postići. Samim promatranjem djetinjastih reakcija, snaga tih reakcija će se smanjiti. Postat ćemo sposobni da promatramo takve osjećaje bez da odbacimo sami sebe, pa stoga i bez moraliziranja. Sumnje u nas same će se smanjivati i konačno nestati, jer počinjemo prihvaćati sebe.

Vidimo negativnost u sebi, bez da pretjerujemo u ocrnjivanju samih sebe. Tako neće jedna nesavršenost imati moć da sebe emocionalno potpuno odbacimo. To nije i intelektualno znanje, nego emocionalno osjećanje katastrofe zbog neke naše greške. Upravo zbog te emocionalne reakcije, mi se pretjerano bojimo svojih negativnih osjećaja. A što ih se više bojimo, to ćemo više moralizirati. Što su zahtjevnije norme savršenstva naše Idealizirane slike ili maske, to ćemo više moralizirati, a to nije naša Istinska ličnost. Posljedica je sve veće otuđenje od nas samih zbog krutosti, straha, nesnošljivosti i nesigurnosti. A onda to često projiciramo na druge.

Gdje god smo nezreli i emocionalno uznemireni, tu ćemo pronaći taj dio nas koji se kruto drži pravila i zbog toga moralizira. Tu značajku naše ličnosti nam često nije lako uočiti. Ona se može pokazati samo u određenim područjima našeg života, i može se očitovati na vrlo neizravne načine. To jedino možemo pronaći tako da prevodimo svoje emocije u jasne misli. Tada ćemo uočiti kako odbacujemo sebe što nismo savršeni, kako ne prihvaćamo sebe samo zato što postoje i negativne emocije u nama. Umjesto da pokušavamo brzo odgurnuti takve osjećaje, trebamo naučiti da prihvatimo sami sebe usprkos tih negativnih osjećaja. Trebamo naučiti vidjeti svoje istinske vrijednosti, kao i naše mane.

To je jedini način. Ako pokušamo negirati te negativne osjećaje, to dovodi do potiskivanja, pa lažna slika o nama samima samo raste. To ne dovodi samo do toga da varamo sami sebe, nego i do toga da se otuđujemo od svoje Istinske ličnosti ili stvarnog Ja. A to sve proizvodi moraliziranje, kao i svu krutost koja je povezana s moraliziranjem.

Tako da mi više vjerujemo u pravila, nego sami sebi. A ta nesigurnost onda dovodi do toga da i pravila pogrešno primijenimo. To onda samo povećava našu zbunjenost i nesigurnost. Budući da ne možemo prihvatiti da smo pogrešiva ljudska bića, koja često ne znaju odmah sve odgovore, mi se sramimo da ne znamo sve odgovore i osjećamo se nevrijedno. Stoga, prvo što moramo naučiti na putu upoznavanja samih sebe je da shvatimo da je nemoguće živjeti bez grešaka i da često ne znamo odgovore. Ako to naučimo, a pored toga možemo voljeti sami sebe, tada će se postupno početi mijenjati naši osjećaji, naše reakcije će se promijeniti, a slijedit će i zdravo povjerenje u naše spontane reakcije. Postat ćemo puno blaži sa sobom i više nećemo trebati savršenstvo da bismo mogli sebe poštovati.

Ova tema zahtijeva intenzivan rad na sebi. Većina ljudi osjeća se nesretno kada ne može riješiti problem, kada ne možemo primijeniti svoja poznata pravila i zakone na situaciju koja nas muči. Prvo moramo otkriti što nas muči. To sama po sebi, nije toliko neugodna situacija, već je to uloga koju mi u tome igramo - kad ne ispunimo naša idealizirana očekivanja o nama samima, a ona pretpostavljaju da mi uvijek savršeno reagiramo i da trenutno znamo sve odgovore. Kad se to pokaže nemogućim, ispod naše gorčine i samosažaljenja, mi sebi ne opraštamo nesavršenost. Mi moraliziramo sami sa sobom. Mi osjećamo da smo u cijelosti loši, iako to ne moramo to svjesno misliti. Trebamo uočiti kada moraliziramo sami sa sobom jer ne opraštamo sebi da nismo savršeni. Možda će prvi korak biti u tome da postanemo svjesni unutarnje krutosti i nesnošljivosti sa sobom i drugima. Mnoge depresije i očaj temelje se na neispunjenim očekivanjima koje ne možemo postići.

Uz moraliziranje uvijek ide i pretjerivanje, što se može, ali i ne mora, očitovati kao dramatiziranje. Kako ćemo postajati svjesni svojih osjećaja, ne samo da ćemo pronaći negativne osjećaje, nego i moralizatorski stav u nama, a otkrit ćemo i kako pretjerano reagiramo u odnosu na stvarnost. To se odnosi kako na negativne, tako i na pozitivne situacije. To je posljedica emocionalne nezrelosti, ili djetinjeg stava ili/ili. Ili je crno, ili je bijelo. Ta neistinita procjena stvara emocionalnu uznemirenost, nezrelost i loše zdravlje, moralizatorski stav, kao i nesrazmjerne emocionalne reakcije.

Primjerice, mali kompliment, koji je sam po sebi nevažan, može nam uljepšati dan. Prolazno odobravanje može utjecati na naše raspoloženje. Po istom principu, svaka mala kritika ili neodobravanje može u potpunosti pokvariti naše raspoloženje. Ono prvo nesrazmjerno podiže naše raspoloženje, a ovo zadnje ga nesrazmjerno smanjuje. U oba slučaja, mi se dižemo ili padamo samo zbog jedne značajke - bilo točne ili netočne - ovisno kako neka druga osoba razmišlja o nama. Ili ćemo se vezati na to hoće li nacionalna momčad dobiti utakmicu ili će izgubiti. U prvom slučaju, emocionalno mislimo kako smo divni i krasni, voljeni i bez greške, a u drugom slučaju se osjećamo da smo zbog male kritike potpuno loši. To je teško uočiti, jer mi intelektualno znamo da je to besmisleno, pa kad god se pojavi takva emocionalna reakcija, mi je potisnemo. Tada pripisujemo te osjećaje nekim drugim faktorima koji nisu niti upola toliko odgovorni, ili jednostavno zanemarujemo razlog zašto smo tako emocionalno reagirali. Mi potiskujemo naše osjećaje i ono što ih je izazvalo, i tako se udaljavamo od stvarnosti. Više ne vidimo sebe u odnosu na svijet u istini. Jedna mana iskrivljuje našu percepciju, pa smo mi ili svijet, ili bijeli ili crni. Tako se ne možemo nositi s kritikom na konstruktivni način. Umjesto da potražimo u sebi da li je kritika, pa makar i 1%, osnovana, mi idemo u obranu kao da nam je život u pitanju, samo zato jer moramo biti savršeni.

Jedan znak zrelosti je da se nosimo s kritikom i frustracijom na konstruktivni način. Zrela osoba je to u stanju napraviti jer ona živi u stvarnosti. Ona ne očekuje od sebe da bude svršena, ona prihvaća sebe u cijelosti. Stoga, ona zna da je kritika ne čini skroz lošom ili skroz pogrešnom. Drugim riječima, kada naiđemo na kritiku ili smo frustrirani, jer nešto ne možemo odmah postići, zbog naših vlastitih neuspjeha, ili neuspjeha drugih ljudi, mi ćemo to moći prihvatiti. Znat ćemo da s tom jedno značajkom nije u pitanju naše cjelokupno postojanje, da je to samo jedna naša značajka. Tada ćemo počet vjerovati u sebe i u to da smo sposobni da to prihvatimo, te da smo sposobni učiti iz takvih iskustava. Tako nas kritika ili nepovoljan događaj neće zgaziti, već će nam dati nove spoznaje i shvaćanja o nama samima i drugim ljudima. Dakle, nećemo se više bojati kritike, frustracije, ili neuspjeha, kao katastrofe od koje se neprestano moramo braniti. Takve su obrane, kada nema potrebe za njih, štetne i za nas, kao i za druge ljude. Stvaraju povrede, umjesto da učimo iz njih.

Bez tih obrana, naše će srce biti otvoreno i opušteno, i uvijek ćemo biti otvoreni na nova iskustva stvarnosti. S tako postavljenim temeljima, kao rezultat se mora pojaviti poštovanje i pouzdanje. Pravilnim odnosom prema našoj ljudskosti, sa svim njenim neuspjesima i uspjesima, mi gradimo na kamenu.