Sindrom snaha svekrva tipičan je primjer kombinirane međugeneracijske i međuspolne otuđenosti, koja se može riješiti samo ako između generacija i spolova stvaramo spone zajedništva, a ne kopamo rovove, i ako to shvatimo kao zajednički posao muškaraca i žena. Ako treba nekoga optuživati, onda neka to ne budu svekrve i snahe, roditelji i djeca, muškarci i žene, već odnosi koji su povijesno stvorili takva stanja. Ta misao jedne bake, svekrve i majke doista je jedino rješenje tog zamršenog i sigurno ne samo psihološki, nego i povijesno uvjetovanog međuljudskog problema. Ne optuživanje, nego razumijevanje, ne međusobna, nego zajednička borba, ne neurotsko povlačenje u sebe, nego aktivno angažiranje, ne visoko filozofiranje, nego praktično dogovaranje, to može promijeniti ono što je do takvog stanja u našem životu dovelo.

 

Vezanost muža uz majku

 

Marija: Ja nemam nekih većih problema u odnosu s mužem, ali imam sa svekrvom. Živimo u zajednici (svekar, svekrva, muž, ja i dvoje male djece). Muž je veoma vezan za svoju majku. Imamo sobu pored njihove, moramo živjeti zajedno, a svekrvu ne mogu izmijeniti jer su joj 64 godine. Moj muž ne želi shvatiti da se moji stavovi i stavovi njegove majke moraju razlikovati jer je meni samo 26 godina.

 

Za sve sam ja kriva

 

Darija: - U braku sam dvije godine. Imamo jedno dijete. Živimo s muževim roditeljima. On je jedinac, imamo dosta problema s njegovim roditeljima. Svekar voli popiti, stalno nekoga vrijeđa, u sve se miješa, čak i u kuhanje, a da ne govorim o ostalome. Viče na svekrvu i na mene, na muža manje jer se boji da će ga napasti. Njegovi roditelji okrivljuju mene za sve što se dešava u kući. Prije je galamio na susjede, a sada na mene i svekrvu. Otkada sam došla u kuću, više pije. Ako muž na njega galami, svekar to poslije prigovara meni, tvrdeći da ga ja na to nagovaram. Kada bih se s mužem i djetetom odselika, bilo bi još gore je bih ispala kriva i još bi mi više prigovarali.

Marijin muž je "veoma vezan za svoju majku", a "Darijinom mužu njegov otac sve popušta jer se boji da će ga ovaj napasti". Radi se o vezanosti muževa za svoje roditelje, što remeti njihov sadašnji bračni odnos. Dolazi do sukobljavanja i miješanja odnosa između bračnih partnera te između njih i njihovih roditelja. Ta vezanost, miješanje i međusobno sukobljavanje imaju dva osnovna uzroka: prvi se nalazi u nezrelosti, nesposobnosti pojedinog bračnog partnera (u ovom slučaju muža, što ne znači da to ne može biti i žena) da razgraniči ta dva odnosa, kvalitetno ih razlikuje, te ih, doduše, i dalje održava, ali na različit i odijeljen način.

U pozadini se nalazi neuspjelo odvajanje od roditelja u tijeku adolescencije, nerazvijen vlastiti identitet, nedovršena adolescentna faza životnoga razvoja pojedinca, što onemogućuje prijelaz u višu razvojnu fazu braka i zrelih odnosa u njemu. Kao što je teško ili gotovo nemoguće studirati na fakultetu ako se nakon osnovne škole ne završi uspješno i srednja škola, tako je gotovo jednako nemoguće zrelo ponašanje unutar bračnih odnosa bez uspješnog psihološkog odvajanja od roditelja i zaokruženog razvoja vlastite ličnosti u mladenačko doba.

Sve postaje još kompliciranije ako tako nezreo i nespreman bračni partner postane roditeljem vlastite djece. On je tada opterećen trima različitim odnosima:  prema vlastitim roditeljima, prema bračnom partneru, prema vlastitoj djeci. To je za njega previše i on se ne snalazi te ne može istovremeno međusobno pomiriti svoje tri uloge: kao odraslo dijete, nezreo bračni partner i nespreman roditelj. Drugi se uzrok nalazi u roditeljima toga bračnog partnera, zapravo u njihovoj potrebi da ga i dalje zadrže kao isključivo svoje dijete, a razlog je u nezadovoljstvu vlastitim brakom i životom jer je upravo to dijete, a sadašnji bračni partner, imalo ulogu održavanja braka, nadomještanja i jedinog izvora barem nekakvih zadovoljstava.

 

Snaha mora biti poslušna (nepravedna uopćavanja)

 

Snaha: Svekrva je glava u kući, s njom se ne može ništa dogovoriti jer je to njena kuća. Ja sam prije svega snaha, i to u onom starinskom smislu riječi, snaha od koje se očekuje da bude poslušna, da sve radi, svima ugađa, da bude pristojna, da nema svoje volje. Sve to, međutim, nije u njenoj prirodi. Zato u njoj grmi: "Želim stvarati, želim živjeti" (a to su krivi "mamini sinovi"). Problem odnosa snaha, svekrva doista je klasičan problem, na bezbroj načina obrađivan u lijepoj književnosti i stručnoj literaturi. U narodu kola bezbroj viceva na račun svekrva, koje se uspoređuju sa suncem što se ne može dugo gledati, s puricom koja je bolja hladna nego topla, sa zmajem kojeg se može gurnuti kroz prozor s petog kata jer "vjerojatno zna letjeti", itd., itd.

Mislim da je takvo gledanje jednostrano, nepravedno, neistinito. Problem nije samo u svekrvi. On je obostran. Snahe i svekrve kao da su si međusobno potrebne takve kakve jesu. Mnoge od tih snaha nastavljaju svoju još uvijek nedovršenu borbu za odvajanje od vlastitih majku, a mnoge od tih svekrva samo koriste snahu kao opravdanje za nastavak svog grčevitog i nužno frustrirajućeg osvajanja i prisvajanja sina, koji im izmiče iz ruku. Često je to sve nesvjesno i nijedna od njih ne želi to sebi priznati. I opet imamo na jednoj strani nezrelu i nesigurnu snahu, a na drugoj nezadovoljnu i razočaranu svekrvu. Nastaje rat velikih razmjera, dugog trajanja i teških posljedica. Energija se troši na krivom mjestu. Umjesto da snaha produbljuje i učvršćuje odnos s mužem, ona se iscrpljuje u ratu sa svekrvom. Umjesto da svekrva shvati kako joj je sin odrastao, oženio se i sada treba prvenstveno ženu, a ne majku, ona troši sve svoje snage na to da ga zadrži za sebe, i to onakvim kakav joj više ne pripada.

 

Prva bi se morala boriti za muža, a ne protiv svoje svekrve, a druga bi se trebala vratiti svom mužu, ako ga je emocionalno napustila, ili tražiti druge oblike životnih zadovoljstava na svojoj razini i među svojim vršnjacima, a ne trošiti preostalu životnu energiju na razbijanje braka svoga djeteta.

 

Međugeneracijsko manipuliranje

 

Feministice bi rekle da su lukavi muškarci gurnuli snahama i svekrvama, kao predstavnicama tog drugog, nepotpunog i sporednog spola, djecu u ruke, da se preko njih glođu, svađaju i tuku, kako bi oni mogli mirno vladati onim važnijim područjima života. Međutim, to nije rezultat svjesnog, racionalnog i lukavog muškog manevra, niti odrasle i agresivne međuženske netrpeljivosti, nego posljedica neodgovornog i nezrelog odnosnog sustava, kojega su glavni dijelovi, s jedne strane, infatilni i patrijarhalno hendikepirani "mamin sinčić", a s druge strane, na mamu ljuta, na svekrvu agresivna, a osobno nesigurna, kronološki odrasla, formalno udana,

a u stvari za majčinstvo i brak nespremna "tatina kćerka", dok je na trećoj strani vlastitim brakom nezadovoljna, životno frustrirana "mamica", koja se za sina grčevito drži kao za utopljeničku slamku.Dijete ili unuče koje ulazi u taj sustav direktna je posljedica, a kasnije i žrtva nezrelosti onih koji bi trebali biti zreli, infantilnosti onih koji bi trebali biti odrasli, odraslih koji, na žalost, nisu prestali biti djecom.

 

Ne optuživanje, nego razumijevanje

 

Našem braku nisu potrebna samo znanstvena istraživanja, nego i svakodnevna praktična pomoć. Mislim da je vrijeme da se razmišlja o tome! Brak i obitelj preozbiljne su društvene institucije da bi bile prepuštene spontanom snalaženju bračnih partnera i njihove djece, a još manje nekolicini stručnih entuzijasta čije je djelovanje samo kap u moru teških problema na koje nailaze naši bračni partneri i njihove obitelji.

 

"Brak je kemijski pokus u kome od dva neopasna elementa, kad se spoje, može nastati otrov."

 

    

 Mr. sc. George Salebi, dr. med.