Ljutnja je prirodna emocija koja nas potiče da se zauzmemo za sebe. No, kada je intenzivna i kronična, tada može doprinijeti ozbiljnim zdravstvenim problemima poput bolesti srca, različitih oblika raka, te općenito narušiti imunitet.

Muškarci koji su skloni „trpjeti dok ne puknu“ i pri tom postanu agresivni, imaju dva puta veću vjerojatnost doživjeti srčani udar.

S druge strane, žene koje učestalo izražavaju svoju ljutnju i agresivnost, imaju višu razinu kolesterola. Ljudi koji su često nekontrolirano ljuti, donose lošije odluke, te lakše ulaze u riskantne situacije poput nekontroliranog unošenja alkohola ili drugih supstanci.

Sve to dovodi do lošije socijalne podrške te ljutnja, kao niti jedna druga emocija, utječe negativno na međuljudske odnose. Iako se najčešće ljutnju povezuje s agresivnosti, ponekad ispod nje mogu ležati duboki osjećaji tuge i straha.

Razumijevanje ljutnje

Često se ljutnju navodi kao negativnu emociju te kao takvu nepoželjnu. Međutim, ljutnja nije niti pozitivna niti negativna već eventualno neugodna. Osim što tada nismo u svojoj uobičajenoj ravnoteži, naša ljutnja može izazvati ljutnju druge osobe. Ako vjerujemo da se u takvoj situaciji nećemo znati snaći, tada možemo početi vjerovati da je ljutnja loša za nas i kao takva negativna.

No, bez obzira na naša vjerovanja o ljutnji, to je emocija koja nas prirodno pokreće da se zauzmemo za sebe, da kažemo što nas smeta ili što nas je povrijedilo.

Kao takva, jedna je od najsnažnijih alata koje imamo kao ljudska bića te je iznimno važna za preživljavanje svakog od nas kao individue, a onda i same zajednice.

Život pod maskama: može li pretvaranje donijeti išta dobro?

Zamislite situaciju da se upravo planirate uparkirati s autom na jedno jedino preostalo mjesto na parkiralištu. Odjednom, dolazi drugi auto i dok se niste ni snašli, vozač tog drugog auta se uparkirava u „Vaše“ mjesto. Dodajmo k tome da Vam se još i žuri. Što osjećate? Ljutnju, zbunjenost, frustriranost? Žurba i neočekivano ponašanje druge osobe, može izazvati ljutnju u nama. Kako i ne bi – netko Vam je upravo učinio nešto što je protiv svih naših društvenih pravila. I zamislimo da izlazite iz auta, prilazite osobi koja se upravo sparkirala na „Vaše“ mjesto i govorite joj ozbiljnim glasom – „Uletjeli ste na mjesto u koje sam se planirala sparkirati. Znam da nema mjesta, i ja sam jedva našla ovo mjesto, no molim Vas da se maknete.“

U ovoj opisanoj situaciji - ljutnja je konstruktivna. Netko nam je učinio nešto što bi većinu zasmetalo, što nije u skladu s onim što smatramo korektnim ponašanjem od strane drugih, naljutili smo se. Ljutnja nas je motivirala da izađemo iz svog auta i zahtijevamo od druge osobe da se preparkira. Osjećaj ljutnje je bio korišten kao signal da nam nešto ne odgovara u našoj okolini, da nešto nije kako treba. Ljutnja nam usmjerava našu pozornost na određenu situaciju te nas motivira da se zauzmemo za sebe. Tada se smatra da je ljutnja OK za nas i ne šteti našem zdravlju.

Mora li u vezi uvijek biti kompromisa?

Kada nastaje problem s ljutnjom

Ljutnja postaje disfunkcionalna kada način na koji se nosimo s njom i način na koji je izražavamo kontinuirano uzrokuje značajne teškoće u životu. Neki ljudi doživljavaju ljutnju izrazito snažno i učestalo te negativno utječe na njihovo razmišljanje, osjećaje i ponašanje. Sve to može dovesti do agresivnog ponašanje prema drugih te kada se isto puno puta ponovi, do vrlo loših odnosa s drugima.

Prema teoriji psihoterapijske škole transakcijske analize, postoje četiri načina na koji se možemo pasivno ponašati, umjesto aktivno rješavati problem.

• Ne činjenje ništa

Vratimo li se u prethodno opisanoj situaciji na parkiralištu – zamislimo da umjesto da smo izašli i ozbiljnim glasom tražili drugu osobu da se preparkira, da ne učinimo ništa. Prije nego što smo išta pokušali poduzeti, zaključili smo da bi svaki naš pokušaj propao i čemu se uopće truditi. No dodajmo tome da unatoč tome što smo zaključili da nema smisla da išta poduzmemo, i dalje ostajemo ljuti. Kada dođemo na posao, dogodi se nova situacija koja nas je naljutila, ali i tada zaključimo da nema smisla reagirati. Nekoliko takvih „sitnica“ se skupi kroz dan i onda, kada se vratimo kući, osjećamo se nervozno i u prvoj sljedećoj situaciji - planemo.

• Pretjerana adaptacija

Zaključujemo kako je toj osobi sigurno važnije imati to parkirališno mjesto nego nama. Sjetimo se da je, pet minuta udaljeno, drugo parkiralište i da, iako se nama sada žuri, toj drugoj osobi će sigurno više značiti da stane ovdje nego nama. Puni razumijevanja za nepoznatu osobu, kružimo narednih 15 minuta kako bi našli novo mjesto i iako naizgled pomireni sa situacijom, paralelno s tim može se javiti izraženija potreba za hranom, točnije za prejedanje, i do kraja dana popušimo više cigareta nego inače i razmišljamo o idućoj kupovini koja će nas „smiriti“.

• Agitacija

U ovom slučaju, ljuti smo, govorimo sami sebi što mislimo o toj osobi, psujemo, ali ništa drugo ne poduzimamo. U razgovoru s drugim osobama toga dana, uzrujano prepričavamo događaj koji nam se dogodio na parkiralištu, govorimo o razini bezobrazluka i frustracije koju nam je taj događaj napravio tog dana. Do kraja dana, možemo razviti glavobolju ili neku drugu psihosomatsku tegobu.

• Agresivno ponašanje

Iako se ljutnja često brka s agresijom, važno je znati da postoji razlika. Ljutnja je emocija, energija koju osjećamo u tijelu, dok je agresija ponašanje, dakle odnosi se na postupke koje se čini kada smo ljuti. Ipak, instinktivno reagiranje kada smo ljuti je agresivno ponašanje. Ako opažamo malo dijete koje još nema dovoljno razvijen govor, ako mu se primjerice nešto oduzme, prva reakcija će najčešće biti udaranje, čupanje, vrištanje, griženje ili neko drugo ponašanje koje ima elemente agresivnosti u sebi. Djeca u dobi do druge, odnosno treće godine, nemaju druge mehanizme zauzimanja za sebe. Baš zato se ne smatra da su djeca u toj dobi agresivna već da instiktivno reagiraju i bore se za sebe na jedini način koji su se u tom trenutku sami dosjetili. Međutim, kako se razvija govor, starija djeca, uz adekvatnu podršku, mogu učiti drugačije mehanizme zauzimanja za sebe. Drugim riječima, odrasli mogu vladati drugim vještinama ponašanja, umjesto agresije.

U opisanoj situaciji na parkiralištu, osoba koja se agresivno ponaša, mogla bi izaći iz auta te početi vikati na osobu koja se sparkirala na "njezino" mjesto ili pak, u najozbiljnijim slučajevima – fizički nasrnuti na osobu.  

Znakovi koji mogu ukazivati na probleme s ljutnjom:

• kontinuiran osjećaj frustracije u odnosu prema sebi ili drugima
• nemogućnost uživanja u životu ili u društvu s drugima
• lagana zapaljivost, tendencija vikanja i svađanja s drugima
• fizički znakovi poput glavobolje, ubrzanog disanja, lupanja srca

Foto: Shutterstock

ordinacija.vecernji.hr