Ljubomora je vjerojatno najnezrelija, najviše djetinjasta emocija od svih koje osjećamo. Dok iskustva straha, ljutnje, tuge, srama i slično mogu biti uzrokovana realnim vanjskim okolnostima i njima primjerena – mada se češće radi o mješavini realističnih i dječjih, pretjeranih osjećaja – ljubomora je u potpunosti utemeljena na pogrešnim, dječjim dojmovima o tome da nismo dovoljno dobri, da nema dovoljno ljubavi i pažnje te da naša vrijednost i samopoštovanje ovise o ponašanju drugih osoba.
Bit ljubomore je u strahu da smo manje vrijedni, da nešto s nama nije u redu, da netko drugi (možda potpuno nezasluženo, možda se bojimo da je zasluženo) dobiva ono što mi toliko želimo. Jedan od ključnih elemenata također je osjećaj da je ljubav i pažnja ograničena i da je nema dovoljno, odnosno ako je jedna osoba dobiva, netko drugi je mora izgubiti. Kao obrana od osjećaja manje vrijednosti, stvara se i ljutnja na osobu koja nam „oduzima“ ljubav, a često i na osobu čiju pažnju želimo.
Mnogi će ljudi čiji se partner zaljubio u drugu osobu, tu osobu nemilice okrivljavati i omalovažavati, pogotovo ako se usudila prihvatiti tu ljubav. Česte su patetične izjave poput „uništio mi je život“, „ukrala mi je ono što mi je bilo najvažnije“ , doživljavanje sebe kao žrtve i slične riječi primjerene našoj glazbenoj sceni. U mnogim društvima u povijesti, dok je emocionalna inteligencija bila na niskom stupnju, preljub se kažnjavao smrću, često bolnom i polaganom kao što je kamenovanje. U nekim društvima to je još uvijek praksa. Pomislite koliko snažni, duboki moraju biti dječji osjećaji manje vrijednosti i straha da su cijele civilizacije zbog njih spremne ubiti drugo ljudsko biće jer voli drugu osobu!
No i u razvijenijim društvima, još uvijek pojedinci u većem ili manjem stupnju mogu dramatično reagirati na takvo iskustvo. Neki ga ne žele niti čekati, nego će ga nastojati spriječiti kontroliranjem partnera i njegovom izolacijom od drugih ljudi, obično onih suprotnog spola, ali ponekad i od svih društvenih kontakata. Mogu biti ljubomorni ne samo na osobe u koje bi se partner mogao zaljubiti, nego i njegovu obitelj, prijatelje istog spola, pa čak i vlastitu djecu.
To vodi iznimno neugodnom i povređujućem ponašanju kao što su zabrane, sumnjičenje, ispitivanje partnera, svađe, kritike, omalovažavanje, ucjene, pa čak i fizičko nasilje sve do ubojstva. Umjesto da partnerstvo bude odnos dvoje ljudi svjesnih da su izabrali jedno drugo zbog određenih kvaliteta i zajedničkih vrijednosti, ali da se to s vremenom može mijenjati, kao i da druge osobe mogu biti zanimljive za prijateljske odnose, ono se pretvara u zarobljavanje, posjedničko ponašanje i zlostavljanje.
Osobe koje su imale prilike od ranih nogu izgraditi osjećaj vlastite vrijednosti, dubok podsvjesni dojam da zaslužuju ljubav, bit će utoliko svjesnije da ne ovise o drugima da im to potvrde. Shodno tome, moći će se dobro osjećati u vezi sebe samih i zadržati pozitivna očekivanja od života i drugih ljudi, i u situacijama u kojima njima draga osoba pokazuje pažnju i interes i za druge. Neće imati potrebu da budu „jedini“ i „posebni“ toj osobi (dječje želje od roditelja) i prihvaćat će njezino zanimanje za druge ljude kao normalno ponašanje koje im ne mora nužno nešto oduzeti. Bit će svjesni da različite osobe možemo voljeti različitom ljubavlju. S druge strane, što manji osjećaj vlastite vrijednosti netko osjeća, što više straha od gubitka, praznine i stida, to će biti skloniji posesivnosti i ljubomori.
Ljubomora je proporcionalna i izravno povezana s negativnim dojmom o sebi i svojoj vrijednosti. No, to ne mora biti osviješteno i vidljivo prema vani. Mnogi ljudi nisu svjesni da ne vrednuju dovoljno sebe jer su te osjećaje potisnuli, pa možda i prekrili obrambenom arogancijom i željom za moći. Samopouzdano ponašanje ne znači nužno i samopoštovanje; bolji pokazatelj samopoštovanja je koliko istovremeno poštujemo i druge ljude. Loše mišljenje o sebi ne dopušta nam da imamo dobro mišljenje o drugima; štoviše, od tog osjećaja obično nastojimo pobjeći tako što ćemo omalovažavati druge.
Volimo li i cijenimo sebe, osjećamo li da zaslužujemo ljubav, očekivat ćemo da je prirodno i lako naći ljude koje ćemo voljeti i koji će voljeti nas. Možemo biti sretni i ako smo sami, pa i iskustvo napuštanja nećemo vidjeti kao „smak svijeta“. Također možemo imati više poštovanja, suosjećanja i razumijevanja za drugu osobu te joj biti spremni dati jednaku slobodu kakvu želimo za sebe.
Najčešći okidač obrasca ljubomore je drugo dijete u obitelji. Djeca koja osjećaju da ne dobivaju dovoljno ljubavi i pažnje, najčešće će za to kriviti drugo dijete smatrajući da im ono „oduzima“ pažnju, obično na nepravedan način. Za starije dijete, rođenje mlađega je često snažan šok: ne samo što se odjednom većina pažnje majke i ostalih članova obitelji premješta na prinovu, nego se pred starije dijete istovremeno nerijetko stavljaju dodatne odgovornosti i očekivanja (ti si već velik, moraš se sam brinuti za to / čuvati bracu i sl.). Mlađe dijete može percipirati starije kao ono koje uživa više poštovanja, povjerenja i povlastica, te razviti osjećaj manje vrijednosti pred prednošću u iskustvu i vještinama starijeg djeteta.
Ljubomora je, čini se, posebno izražena među djecom istog spola. Možda je to zato što djeca različitog spola imaju potrebu za različitim oblicima pažnje, te se ne osjećaju toliko ugrožena različitom vrstom pažnje koja se daje drugom djetetu. Drugi razlog može biti što, u periodu razvijanja svijesti o spolnosti, za koji je karakteristična privlačnost i vezanost za roditelja suprotnog spola, ona se vezuju za različitog roditelja što umanjuje osjećaj konkurencije.
Ljubomora koja se javlja kod djece suprotnog spola češće nastaje ako je dobna razlika među djecom mala, a ponekad može biti uzrokovana stvarnom usmjerenošću roditelja na samo jedno od djece. U prošlosti to su u pravilu bila muška djeca, a i danas je to u nekim krajevima uobičajeno, no sve češće se događa i da žensko dijete uživa više ljubavi nego muško. U idealnom slučaju, naravno, roditelji će podjednako voljeti oboje djece, no rijetko koja osoba je idealna i odstupanja su česta.
Naravno, svaka je obitelj različita i mnoga su odstupanja od najbrojnijih obrazaca. Mnogo ovisi o dobnoj razlici djece, kao i o općenitoj sposobnosti roditelja da pružaju pažnju i ljubav. Što je dijete starije i što su roditelji sposobniji da pružaju zdravu toplinu i ljubav, to je osjećaj nedostatka i manje vrijednosti, te posljedična ljubomora, manji.
Moguća je i ljubomora djeteta na jednog od roditelja, obično roditelja istog spola. Ona je obično manje intenzivna, a i manje prepoznata jer su djeca češće inhibirana u njezinom izražavanju. Takva ljubomora češće će izazvati krivnju i sram nego ljutnju, za razliku od ljubomore prema bratu ili sestri. Kod ovog tipa ljubomore dijete je svjesnije da je „uljez“ te će je obično više skrivati.
Ovakvi osjećaji obično se javljaju u dobi od treće do šeste godine kad se razvija svijest o spolnosti. Roditelj suprotnog spola počinje biti posebno privlačan jer dijete u odnosu s njim istražuje vlastitu spolnost. Tada se roditelj istog spola može početi doživljavati kao suparnik. Dijete može maštati o tome da taj roditelj nekako nestane ili mu ustupi mjesto. Djeca znaju izjavljivati nešto kao „Kad budem velika, udat ću se za tatu“ ili „Mama, ti si moja žena!“ Reagiraju li roditelji smireno i s ljubavlju, dijete će lakše proći kroz taj period bez da stvori trajne obrasce osjećaja nedostatnosti i ljubomore.
Ako su odnosi u obitelji nezdravi i nesređeni, veća je vjerojatnost pojavljivanja ovog obrasca. Dijete grčevitije traži ljubav i pažnju, te može razviti nadu da će svojim ponašanjem oraspoložiti ili „spasiti“ roditelja te osvojiti njegovu ljubav. Ako se jedan roditelj doživljava kao žrtva, dijete se može nadati da će mu uspjeti dokazati da je bolje i da će ga više usrećiti od drugog roditelja. To može biti pojačano obrascem emocionalnog incesta.
Bit rada na rješavanju ljubomore je, dakle, rad na izgradnji osjećaja da smo vrijedni i zaslužujemo ljubav. Naravno, to donosi pozitivne pomake i na brojnim drugim područjima života.
© Kosjenka Muk, 2008
bglavac
irida
