Jedana od najvećih spoznaja dvadesetog stoljeća jest to da cjelina može biti veća od zbira njezinih dijelova.Cjelina ima punoću,perspektivu,dimenzionalnost koja nedostaje sastavnim dijelovima.Stoga cjelina nije samo kvantitativno veća,nego ima i dodatne kvalitete.

  U tom smislu nam je znanost pomogla razumjeti duhovno.Onako kako se koristi u ovoj knjizi,pojam doživjeti "duhovno" znači biti u dodiru s većim,dubljom,bogatijom cjelinom koja našu trenutačnu ograničenu situaciju miješa u novu perspektivu.To znači imati osjećaj da postoji "nešto s onu stranu","nešto više" što našem sadašnjem položaju pridodaje značenje i vrijednost.To "nešto više" u duhovnom smislu može biti dublji društveni angažman ili mreža smislrnih društvenih odnosa.Može biti svijest o mitološkoj,arhetipskoj ili religijskoj dimenziji naše situacije,zbog čega se osjećamo uskladjeni s njom.Može biti prepoznavanje neke dublje razine istine i ljepote.I/ili to može biti osjećaj pripadnosti većoj,kozmičkoj cjelini,osjećaj da su naši postupci dio šireg,svemirskog procesa.

  Ma kakav naš osobni doživljaj duhovnog,bez njega je naša vizija zamagljena,imamo osjećaj da nam je život prazan,a naša svrha zastrašujuće ograničena.Prema riječima pjesnika Williama Blakea:"kad bi se dveri spoznaje očistile,sve bismo vidjeli onakvo kakvo jeste-neograničeno".

  Kao što kaže Viktor Frankl,potraga za smislom osnovna je motivacija našeg života.Upravo ta potraga čini nas duhovnim bićima.Kad ne uspijemo zadovoljiti tu duboku potrebu za smislom,život nam se počinje činiti isprazan i i šupalj.Danas je mnogi od nas nisu uspjeli zadovoljiti i zato se može reći da je temeljna kriza našeg vremena duhovna kriza.

  Nedavno sam primila e-mail u kojem me jedan uspješni švedski biznismen moli da mu hitno odgovorim i da se nadjem s njim čim budem dolazila u Stockholm.Napisao je da mora donijeti važnu odluku koja će utjecati na njegov budući život,pa se nada da bismo mogli to zajedno raspraviti.Kad smo se konačno našli,bio je uznemiren i napet i htio smjesta preći na stvar.

  Anders,kako ću ga zvati,mi je rekao da je na pragu tridesete."Ovdje u Švedskoj vodim veliku,uspješnu tvrtku,zdrav sam,imam divnu obitelj,položaj u društvu.Moglo bi se reći da posjedujem ono što se zove "moć".Pa ipak,nisam uvjeren da znam kamo ide moj život.Nisam siguran da sam radeći ovaj posao na pravom putu."Nastavio mi je pričati o tome kako je jako zabrinut zbog situacije u svijetu,osobito zbog globalnog zagadjenja i gubljenja društvenih spona,i dodao kako ima osjećaj da ljudi ne žele sagledati svu ozbiljnost problema kojima su okruženi.Držao je da su za to osobito odgovorne velike tvrtke poput njegove."Htio bih poduzeti nešto u vezi s tim" nastavio je"želio bih,ako baš hoićete,staviti svoj život u službu,ali ne znam kako.Znam samo to da želim pridonijeti rješenju,a ne uzrocima".

  Anders je svoj nemir opisapo kao "duhovni problem" i držao kako prolazi kroz "duhovnu krizu".Ona je danas vrlo česta kod osjetljivih mladih ljudi.Kad sam sutradan Andersovu priču ispričala skupini biznismena kojima sam držala predavanje,jedan za drugim prišla su mi četvorica i upitala:"Kako ste saznali za moj problem?"Kasnije toga dana,nekoliko švedskih srednjoškolaca koji su me intervjuirali postavilo je slično pitanje o svojoj budućnosti."Želimo služiti.Želimo promijeniti svijet.Ne želimo ponoviti sranje koje nam je vaša generacija natovarila na vrat.Šta da radimo?Da se priključimo sustavu,ili da ostanemo izvan njega?"To nema nikakve veze s vjerovanjem ili sa religijom,ovi mladi ljudi svoj problem opisuju kao duhovni jer se pitaju kako živjeti smisleno.Žele živjeti unutar šireg konteksta smisla i vrijednosti.Osjećaju ono što Viktor Frankl naziva voljom za značenjem,ali u današnjem svijetu ne mogu joj udovoljiti.

  Potraga za smislom očita je u mnogim vidovima života.Za što živim?Koja je svrha posla kojim se bavim?Koji je smisao ove tvrtke koju sam osnovala ili za koju radim?Koji je smisao ove veze?Zašto želim tu diplomu za koju učim?Tko sam ja?Koji je smiso toga što ću jednoga dana umrijeti?Zašto da se posvetim ovome ili onome,jednoj ili drugoj osobi-bilo čemu?Dva od dvadeset najčešćih uzroka smrti u zapadnom svijetu,samoubojstvo i alkoholizam,nerijetko su vezani za krizu smisla.

  Našim pradjedovima takva pitanja nisu bila ni na kraj pameti.Njihov je život bio ukotvljen u okvirima odredjene kulture.Oni su imali stalno prisutnu tradiciju,Žive bogove,čvrste zajednice,djelotvorna moralna pravila,prepoznatljive probleme i zadane ciljeve.Mi danas,medjutim,kako to kažu neki filozofi,izgubili smo sposobnost da uzmemo život kao nešto što se samo po sebi razumije.Odjednom smo suočeni sa egzistencijalnim i duhovnim problemima i s potrebom da poradimo na onoj vrsti inteligencije kojaće nam pomoći da ih riješimo.Sam IQ ili racionalna inteligencija,nije dovoljna.Ljudi ne žive iz racionalnih razloga,a ni isključivo iz emocionalnih.Čovjek se ne zadovoljava time da pronadje sreću unutar postojećih okvira.On dovodi u pitanje i same okvire,pita se je li način na koji žiovi vrijedan življenja i spreman je tražiti nove vrijednosti,ono nedokučivo "više".Već samim time što postavlja pitanja čovjek iskazuje potrebu za korištenjem svoje duhovne inteligencije.

  Što je to "više" za kojim ljudi tragaju,i zašto nam je potrebna duhovna inteligencija da bismo ga dosegli?Zašto kažemo da je smisao temeljno pitanje našeg doba?Jesu li se vremena promijenila ili su ljudske potrebe veće?Ili je pak sama inteligencija ušla u novi stadij evolucije?To su samo neka od pitanja koja uporno traže odgovor.

  Za mene je traženje smisla oduvijek bilo goruće pitanje jer smisao nije nikad bilo nešto očito,unaprijed dano.Moji su roditelji prestali živjeti zajedno prije nego što sam navršila tri godine,a rastali su se kada sam imala pet.Nikad nisam upoznala svog oca ni njegovu obitelj poljskih emigranata,mahom radnika.Odrasla sam uz baku i djeda čiji je život bio zadan bezvremenom poljodjelskom kulturom i tradicionalnom religijom koja je za moju majku i njezine suvremenike bila tek besmislena forma "susjeda radi".Majka me učila pravilima koja sama nije slijedila i dala mi razloge u koje ona nije vjerovala.Odrasla sam u Americi koja je prošla kroz razdoblje McCartyzma i srljala put Vijetnama.Vodje kojima sam se divila,a koje su govorile o idealima i vrijednostima ubijene su:JFK;Martin Luther King i Bobby Kennedy.

  Bili smo dobrostojeća obitelj srednje klase,ali moj je očuh mijenjao poslove i ljubavnice dok je moja vrlo inteligentna majka gutala tablete "da previše ne razmišlja".Kasnije je počinila samoubojstvo,tako da uopće ne mora misliti.Kad sam poodrasla jedva da smo uopće više imali kontakt s rodjacima.Većina ih se preselila u druge gradove ili države,a susjedi su se selili isto tako često kao i mi.Promijenila sam šest škola.Pokušala sam naći korijene prvo u religiji svog djeda i bake,a zatim u drugim vjerama,ali,ma koliko tražila nijedna me nije zadovoljavala.Kao i Anders,cijelog svog odraslog života tražila sam smisao,neki način življenja ili viziju koja bi moje postupke,moje roditeljstvo i moj rad smjestila u širi kontekst.

  Moja priča nije rijetkost.Naše je doba obilježeno raspadom obitelji,zajednice,tradicionalnih religija,gubitkom ili nedostatkom junaka, i mladih ljudi koji u svemu tome tapkaju za smislom.Živimo u dobu u kojem nema jasnih putokaza,nema jasnih pravila ni jasnih vrijednosti,nema jasnog puta odrastanja ni jasne vizije odgovornosti.

  Našem životu nedostaje sveobuhvatni kontekst,prirodno strujanje smisla kojemu bismo jednostavno pripadali.Za tu duhovnu pustoš velikim je dijelom zaslužan upravo naš visoki IQ.Intelektualiziranje nas je odalečilo od prirode i od drugih,udaljilo od religije.U velikom tehnološkom skoku naprijed ostavili smo za sobom tradicionalnu kulturu i njezine vrijednosti..Naš IQ je smanjio rad,povećao bogatstvo i dugovječnost i izumio bezbrojne igračkice od kojih neke prijete i nama i našem okolišu.Ali nismo pronašli način da u svemu tome otkrijemo vrijednost.

  Suvremena je kultura duhovno zaostala,ne samo ona na zapadu,nego sve više i u azijskim zemljama koje su pod utjecajem Zapada.Kad kažem "duhovno zaostala" mislim na to da smo izgubili osjećaj za temeljne vrijednosti-one vezane za zemlju i godišnja doba,za dan i protok sati,za orudja kojima se služimo i za svakodnevne rituale,za tijelo i njegove mijene,za sex,za rad i njegove plodove,za životne faze i za smrt kao prirodan završetak.Mi primjećujemo,koristimo i doživljavamo samo ono neposredno,vidljivo,uporabljivo.Slijepi smo za dublje razine simbolike i smisla,koji predmete kojima se služimo,naše postupke i nas same stavljaju u širi egzistencijski okvir.Mi nismo slijepi za boje,slijepi smo za smisao.Kako je došlo do toga?

  nastavak slijedi