Čovjek se najbolje osjeća kada je u pokretu, kada aktivno mijenja sebe i svijet oko sebe znajući što želi, a istovremeno ostavljajući mogućnost da se planovi kroz sam proces realizacije transformiraju. Gotovo je svatko barem jednom u životu osjetio kako je to biti entuzijastičan, kako je to imati onaj dobar osjećaj iznutra koji govori: "sve je ok, ideš u dobrom pravcu, samo nastavi". Dvije osnovne psiho-duhovne vještine koje podržavaju taj životni entuzijazam su mekoća i personalnost.

Mekoća se odnosi na unutarnji centar, a personalnost na druge ljude – na vanjske centre. Kada je unutarnji centar iz kojeg djelujemo pun doživljaja, kada je mek, fleksibilan, otvoren za primanje i davanje, ali i za izbjegavanje onog za što osjećamo da nam "ne treba" ili da "nije za nas", onda imamo hrabrosti za siguran put dalje i pronicljivosti za izbjegavanje stranputica.

Uobičajeno je mišljenje da, kako bismo se osjećali samopouzdano i kako bismo "nešto u životu postigli" moramo biti čvrsti, probitačni i prije svega - racionalni. Takvim djelovanjem zaista mnogi i postižu nešto, ali to nešto nema puno veze s unutarnjim zadovoljstvom, sa srećom. Racijo je poput preciznog instrumenta kojim možemo odrediti smjer svog puta, ali ako taj put ne izvire iz doživljaja svijeta koji je mek, emotivan i intuitivan, naša postignuća ostat će isprazna.

Kada smo iznutra meki, onda smo i dovoljno senzibilni da detektiramo ono s čim želimo i s čim ne želimo (u bilo kom području života) imati posla. Osluškujući vlastitu mekoću unutar prsiju, u stanju smo primijetiti kod drugih ne samo ono što iskazuju riječima, već i gestama licem, zračenjem, pokretima tijela. Što je finiji naš vlastiti doživljaj sebe, to nam je lakši i bliskiji doživljaj vanjskog svijeta i drugih ljudi.

Za unutarnju mekoću možemo reći da je centar životnog entuzijazma. Ako smo taj entuzijazam u stanju podijeliti s drugima, znači da radimo na njegovu održavanju – kako za sebe, tako i za druge. To je energija koja je cirkulirajuća, koja ne presušuje nakon davanja već se održava, obnavlja i kreira kroz kvalitetan kontakt s drugima. Kako bi entuzijazam postao osnovna pokretačka energija našeg osobnog univerzuma, od temeljne je važnosti biti personalan.

Kada smo personalni, to znači da smo motivirani posvetiti pažnju drugoj osobi neovisno o tome čime se bavi, koje je dobi, kako izgleda ili može li nam biti od kakve koristi. Personalnost se zasniva na sposobnosti diferencijacije, na mogućnosti uočavanja jedinstvene biti druge osobe koja je ispod površine i zato letimičnom pogledu okupiranom kategoriziranjem ili vlastitom slikom izmiče. To naravno ne znači da sa svakim moramo biti dobri niti da ćemo svakome posvetiti jednako vremena. Upravo suprotno – na temelju unutarnje senzibilnosti možemo osjetiti što s kim imamo/nemamo za podijeliti i, ako imamo, koji je najbolji način za to.

Entuzijazam koji se stvara i održava kroz mekoću (podizanje kvalitete doživljaja sebe) i kroz personalnost (podizanje kvalitete doživljaja drugih) je energija koja je istodobno i ljudska i božanska. Ljudska jer se razvija kroz kontakt i povezivanje ljudima, a božanska zato što je usmjerena ka doticanju same biti ljudskog postojanja.

Tomica Šćavina

www.poticaj.net