Mnoga nas učenja, filozofska kao i religiozna, uče da se patnja zaustavlja znanjem. Ova tvrdnja koju želimo barem donekle razumjeti vodi nas postavljanju nekih pitanja: koja znanja mogu ublažiti bol?

Koje su granice ovih znanja?

Očigledno je da svako znanje ne služi tome da donese ljudima sreću. Također je očigledno da ukoliko znanje ima granice i bol bi trebala biti ograničena...

Unatoč tome, život nam stalno pokazuje da bol nema kraja, i kad nam neko znanje donese olakšanje, odmah se pojavi nova bol koja nadmašuje prethodnu i traži drugi tip znanja koje će je stišati.

Tako je na naše pitanje koja znanja zaista pomažu u pobjeđivanju ljudske tjeskobe, odgovor jedino: samo ona koja uklanjaju nutarnje neznanje i unose neprolazno svjetlo, izvršavaju svoju pravu ulogu.

Nije dovoljno puniti glavu podacima koje zovemo “znanje”, već je potrebno da ovi podaci budu odgovor na naša pitanja i nemire.

Znanja se također mogu mjeriti prema njihovom većem ili manjem trajanju, a filozofi svih epoha kažu da su ona koja najduže traju znanja koja su najbliža Istini.

U tom slučaju trajanje je ekvivalentno postojanosti, nepromjenjivosti, savršenoj stabilnosti.

Odatle proizlazi i stav Nove Akropole da je potrebno tragati za onim stalnim idejama koje su se uvijek ponavljale tijekom povijesti, na ovom ili onom jeziku, jer su ekvivalent istine po sebi, odjevene u različitu odjeću.

A koje su granice ovih znanja? Granice su određene samom ljudskom evolucijom. Obzor ima visinu očiju koje ga promatraju: što čovjek više raste, obzor postaje širi, a što mu se čovjek više približava, obzor se sve više udaljava poprimajući beskrajnu i nepoznatu širinu.

Međutim, suprotno tome, pred čovjekom koji puže i prepušta se poteškoćama, obzor je tek crta bez nade i bez svjetla. Ono što je danas misterij, sutra može biti znanje; ono što je danas tama, sutra može biti svjetlo; ono što je danas crta na obzoru, sutra može biti prostran put pun perspektive.

Ali, potrebni su hrabri ljudi, oni koji se mogu boriti na nogama, a ne posustati na putu bez obzira koliko je mnogo trnja koje im ranjava noge.

Samo pred takvim ljudima Misterij otvara svoja vrata i rađa se znanje. Samo za takve ljude znanje je dovoljno široko da bi poništilo svu patnju, svo neznanje, svo nerazumijevanje kako bi, konačno, u ruže pretvorilo ono što je u početku bilo trnje.

GASITI VATRU VATROM?

Nelogični stavovi pojavljuju se svakodnevno i množe se do nevjerojatnih granica. Danas se susrećemo s mišljenjem da treba vikati kako bi se zaustavilo vikanje; treba biti nasilan kako bi se zaustavilo nasilje; trebamo koristiti grube riječi kako bi ono što govorimo razumjeli oni koji poznaju samo najgore riječi uličnog žargona...

Sigurno je da se jedna sila zaustavlja drugom silom istog tipa, ali suprotnog smjera. Upravo je u tome problem: koriste se iste sile, ali ne suprotnog smjera. Zbog toga se ne postižu željeni rezultati.

Dekadencija običaja postala je toliko snažna da je današnji čovjek koji misli suprotno od “mode” gotovo smiješan i sramoti se u očima drugih.

Ako svi viču, ako svi napadaju, ako se svi tuku i ako svi prihvaćaju ovakvu situaciju, što možemo učiniti da bismo promijenili ovakvo stanje stvari?

Kao što smo ranije rekli, istom silom ali suprotnog smjera.

Analizirat ćemo sljedeće koncepcije:

Sila je snaga i uvjerenje. Kako bismo se oduprli onome što nam se ne sviđa, ne samo ne sviđa nego nas i odbija, onome što nam se čini suprotno od najosnovnijih normi suživota, potrebno je da duboko osjetimo realnost vlastite ideje.

Potrebno je da je znamo braniti, da je znamo izložiti i osobno je provesti u praksi, makar time izašli iz okvira prihvaćene mode.

Zbog prirodnog zakona, sve ono što se radi sa stvarnom snagom uvjerenja izaziva poštovanje, čak i kod onih koji razmišljaju, govore i rade potpuno suprotno od nas. U našem stavu treba postojati ista snaga kao i u onima koji povređuju, viču, napadaju.

Ista snaga, ali suprotnog smjera.

Ako padamo s onima koji padaju, ako plačemo s onima koji plaču, ne činimo ništa drugo osim što pridružujemo snagu u istom smjeru.

Suprotno tome, radi se o inteligentnom suprotstavljanju energija. One koji padnu treba podići istom snagom kojom su pali, ali u vertikalnom smjeru, suprotnom od pada.

One koji plaču treba utješiti, ali novom i snažnom vizijom života, kako sutra ne bi ponovno plakali.

Uobičajeno je čuti gorke pritužbe o vremenu u kojem živimo: o tome kako je sve dekadentno, nepravedno, nema suživota, vlada zloba, bratoubilački sukobi... A snaga ove potištenosti je toliko jaka da i najhrabriji padaju u očajanje.

Ali nije vrijeme za očajanje; to je nekoristan gubitak energije.

Vrijeme je da upotrijebimo snagu suprotnog smjera.

Vrijeme je za suradnju u civilizacijskom oživljavanju koje će se suprotstaviti dekadenciji.

Vrijeme je za prakticiranje pravednosti prema sebi i drugima.

Vrijeme je da omogućimo razumijevanje i toleranciju. Došao je trenutak za kreiranje, ne za destrukciju. Već je dovoljno uništeno, a posebno ako nitko ne može obnoviti srušene temelje. Zazvonio je trenutak za novog i boljeg čovjeka.

Delia Steinberg Guzmán
Iz: časopisa Nova Akropola broj 60