Veoma je loša praksa pojedinih roditelja da dijete stalno opominju, ucjenjuju, prijete mu ćuškama, šibom, remenom, batinom, zastrašuju ga silom, represijom, kaznom. To obično čine u naletu bijesa i ljutnje koji naglo izbiju, ali, jednako tako, brzo i splasnu. Da se samo malo mogu suzdržati, do toga ne bi dolazilo. I najzločestije dijete u takvim situacijama vrlo vješto "mijenja ploču", umiri se, ali samo nakratko, dok traje "opasnost", a zatim nastavi po staromu. Tako se stvara "začarani krug": roditelji prijete, a djeca se smire pa kasnije nastavljaju s aktivnostima zbog kojih su im prijetili otac ili majka. Takve metode i "odgoj" ne vode ničemu niti imaju ikakvu pedagošku vrijednost. Naprotiv, donose štetu.

 

Ima roditelja, posebno očeva (majke to obično čine spontano, po kratku postupku, viknu, "prilijepe" ćušku-dvije ili "ispraše tur"), koji posve mirno i hladnokrvno pozovu malog "grešnika" na "raport", ali ga ne istuku, već ga pošalju po šibu, upozoravajući ga da će njome dobiti batine. Prestrašeno dijete (poglavito ako je već ranije iskusilo očeve batine) odlazi po šibu, sa strahom i strepnjom iščekuje izvršenje kazne. Koliko tu ima straha, srama, poniženja, boli... Vrijeme pronalaženja šibe, čekanja i strahovanja udesetostručuju kaznu, čini je drastičnom, teškom... Više boli čekanje nego same batine. Te "kazne sa zadrškom" (odgođena kazna) kako ih nazivamo, s odgojnog su stajališta nedopustive, drastične svirepe, šokantne, opasne i ničime se ne mogu opravdati. One su mnogo bliže zlostavljanju djeteta i odmazdi neko korekciji njegova ponašanja. Duboko ponižavaju i vrijeđaju dijete, narušavaju njegovo dostojanstvo, guše u njemu svaku inicijativu, mladenački polet, slobodu, stvaralački zanos i kreativnost, stvaraju od njega "beskičmenjaka", strašljivca koji pokorno sluša i kao automat izvršava ono što mu se zapovjedi i naredi.

 

Narušeni mostovi suradnje

 

Primjenom "kazne sa zadrškom", ucjenom, zastrašivanjem u djetetu i mladoj osobi akumuliraju se srdžba, bijes, neprijateljsko raspoloženje, mržnja, stvaraju se intenzivan otpor, jak bunt i drugi negativni emocionalni naboji.

 

Između takva roditelja i njegova djeteta porušeni su svi mostovi suradnje, pa kako se onda može očekivati njegov jači odgojni utjecaj na dijete? Kod djeteta u akciju stupaju obrambeni mehanizmi, prkos, inat, javlja se želja za osvetom i bijegom iz te paklene obiteljske atmosfere. Da bi se osvetilo i napakostilo roditeljima, nerijetko pobjegne od kuće, napusti školu, skiće, besposličari, krade, uživa alkohol, snifa (udiše pare ljepila), zlorabi droge, bavi se prostitucijom, asocijalno, antisocijalno, delinkventno, siledžijski, prijestupnički, pa i kriminalno se ponaša, čini upravo sve ono što je u suprotnosti s njegovim stvarnim nazorima, uvjerenjima i moralnim normama, ono čega se ranije sramilo.

 

Ako takvo dijete, mladić ili djevojčica, dospije u društvo odraslih prijestupnika i kriminalaca, onda ga očekuje još crnja i neizvjesnija budućnost, sukobi sa zakonom, policijom, odvjetništvom, sudovima za maloljetnike, odgojno-popravnim domovima i svekolikim drugim mjerama kojima se društvo štiti od takvih osoba. Na sreću broj takvih maloljetnih osoba je malen, ali ipak dostatan za upozorenje na potrebu preventivnih aktivnosti, odgojnog rada s njima i njihovim roditeljima te sprečavanja te opasne socijalno-patološke pojave još u samom začetku.

 

Posljedice za čitav život

 

Takva djeca će, kad odrastu, biti loši bračni partneri, slabi djelatnici i suradnici s kolegama na poslu, strahovat će i plašiti se svega i svačega, poglavito autoriteta i svojih nadređenih, unaprijed će prema njima zauzimati odbojan i neprijateljski stav, a slabije od sebe i svoje potčinjene progonit će, omalovažavati, vrijeđati, prema njima će biti nekooperativni i nasilni. Zasigurno će to biti loši roditelji, a prema djeci će rabiti slične metode, odnositi se i postupati onako kao što su to njihovi roditelji činili prema njemu.

 

Ma koliko su zbog takvih nepedagoških, neljudskih i nehumanih postupaka i odnosa svojih roditelja bili gnjevni, ma koliko su ih osuđivali i prisezali da nikad neće tako postupati s vlastitom djecom, oni upravo slijepo slijede njihove primjere, postupke, načine i metode. I još k tomu nalaze opravdanje za njih i pridaju im značajnu odgojnu moć: "Da mene nisu tukli moji roditelji, danas bih bio propalica, a ovako sam..." Jesu li oni zaboravili one batine, poniženja, omalovažavanje, tjelesne kazne i "kazne sa zadrškom" te datu prisegu ili su se pak navikli i usvojili takav postupak i odnos prema djeci - teško je reći. Vjerojatno su stekli takva uvjerenja i teško ih je razuvjeriti. Ipak, nasilan odgoj formirao je nasilnike. Nešto drugo bilo je teško i očekivati. Bar u to nas uvjerava praksa. Ne može se reći da su oni neprijatelji svoje djece ili da ih ne vole. Naprotiv, oni to čine upravo zbog njih, u nadi i želji da će ona postati uzorni, marljivi, vrijedni i pošteni ljudi.

 

Njihov poljubac i batina dva su oblika iste ljubavi. Oni ne znaju drukčije, ispravnije, odgojno vrjednije i bolje postupati pa im je potrebno pomoći, uvjeriti ih u pogrešnost njihovih postupaka i odnosa spram djece. Valja ih poučiti, posavjetovati i osposobiti za učinkovit odgoj vlastite djece.

 

Pravilna primjena kazne

 

Odgoj djece u obitelji složen je, delikatan i odgovoran posao, koji zahtijeva određeno znanje, stvaralački pristup, dosljedan i istrajan rad, a iznad svega neizmjernu ljubav prema djeci. Odgojni problemi ne mogu se rješavati batinom, ćuškom, silom i kažnjavanjem, kako se to u nekim obiteljima pokušava i čini. Bez ikakve dvojbe, dijete za nerad, nedisciplinu, prijestupe i kršenje društvenih normi treba kazniti.

 

Ono mora osjetiti posljedice svojega nerada i nediscipline jer, ako tako ne bi bilo, ono ne bi korigiralo svoje negativno i društveno neprihvatljivo ponašanje, niti bi se trudilo biti bolje, vrjednije, discipliniranije, pristojnije... Ako bi se roditelji s djetetovom grubošću, nasiljem, neradom i nedisciplinom mirili i "gledali mu kroz prste", činili bi golemu pogrešku, izložili bi ga opasnosti da u kasnijem životu ima ozbiljnijih problema s drugim osobama koje to neće tolerirati.

 

Nikada se ne smije dječji odgoj prepuštati stihiji, biti bolećiv i stalno mu povlađivati, imati prenaglašen permisivan pristup. Treba biti načelan, dosljedan, tolerantan, fleksibilan, strpljiv i uporan. Ono mora uvidjeti našu dobru volju, namjeru i želju da mu pomognemo, ali i čvrstu riješenost i odlučnost da u svojim zahtjevima i nastojanjima istrajemo. Makarenko je govorio: "Što više zahtjeva prema čovjeku, to više poštovanja njegove osobnosti."

 

U odgoju nema sitnica pa se ne smije prelaziti preko manjih prijestupa jer će oni, ne poduzmu li se pravovremene, adekvatne i učinkovite pedagoške, preventivne i popravne mjere, postupno prerasti u pravu nedisciplinu, poprimiti složene oblike poremećena ponašanja, što će zahtijevati složenije i dugotrajnije korektivne postupke, a u težim slučajevima primjenu socijalno-pedagoškog i terapeutskog tretmana, ponekad i smještaj u odgojnu ili specijaliziranu ustanovu za rehabilitaciju i resocijalizaciju.

Stara narodna mudrost kaže: "Tko iskreno i mnogo voli, taj i kažnjava", jer pedagoški vrijedna kazna, pod uvjetom da je zaslužena, pravilno odmjerena, ispravno primijenjena, od djetata shvaćena i prihvaćena, može biti djelotvorna i korisna. Ona mora biti dobro argumentirana, obrazložena, a dijete valja poučiti kako u sličnoj situaciji treba postupiti da ne učini pogrešku.

 

Pedagozi, psiholozi, defektolozi i drugi stručnjaci koji se bave izobrazbom djece, njihovim odgojem, zaštitom zdravlja suglasni su s kažnjavanjem, ali su protiv "kazni sa zadrškom", psihičkog maltretiranja, fizičkog zlostavljanja, uporabe šibe, remena, batine, ćuške i drugih nepedagoških mjera.

 

Djeca i mladež discipliniraju se u obitelji i svakodnevnom životu upravljanjem, savjetovanjem, ukazivanjem, razumijevanjem, navikavanjem, uvjeravanjem, uvažavanjem, štovanjem, ispravnim odnosom, humanim ophođenjem, osobnim primjerom i uzorom, iskrenošću, dosljednošću, istrajnošću, poticajnim mjerama, u krajnjem slučaju i kažnjavanjem, kada poduzete odgojne mjere i postupci nisu polučili željene rezultate.

Ne odgaja sila, već ljubav, povjerenje i razumijevanje.

 

Što više ljubavi, suradnje, kompromisa, dogovora, međusobnog razumijevanja, uvažavanja, štovanja, iskrenih razgovora, ravnopravna dijaloga i suradnje, to više obostranih radosti, zadovoljstva, sreće i uspješnosti. U obiteljima u kojima se tako postupa i odnosi prema djeci, svaki oblik kažnjavanja, primjene sile, represije, ucjene i zastrašivanja stran je i nepotreban. To potvrđuju brojna znanstvena istraživanja, praksa i iskustva mnogih stručnjaka i roditelja.

 

Mr. sc. Ivica Stanić