U dječjim su pričama još neki junaci slično prolazili. Obično ih je netko "začarao", ušli bi u njih "bjesovi", obavili bi ih "tamni oblaci tuge" ili bi "dah hladnoće utisnuo strah u njihovo srce". Bili su bespomoćni pred najezdom emocija.

 

Iako više ne vjeruju u bajke, u mnogim odraslim ljudima još uvijek živi vjerovanje da su emocije stanja koja nas obuzmu i na koja ne možemo utjecati. Zaokupe nas tako da smo pred njima nemoćni.

Je li to stvarno tako? Jesmo li stvarno nemoćni pred navalom emocija? Kako one nastaju?

 

Emocije su doživljaji koje pokreće neka vanjska ili unutarnja promjena ili podražaj. Vanjske promjene mogu biti npr. nestanak struke, izlazak sunca, padanje kiše, nečiji dolazak ili odlazak, nečiji dodir, izgovorena riječ, pokazana slika i sl. Unutarnji su podražaji sjećanja, očekivanja, nemogućnost da se izrazimo ili učinimo nešto, različite tjelesne senzacije, kao bol, glad, umor i sl.

 

Nesvjesni događaja oko nas

 

No, ljudi i sada, ovog trenutka, prolaze ispred naših kuća, možda dopiru glasovi iz susjednih prostorija, možda povremeno žmirne svjetlo. Kako to da neke od tih promjena registriramo, a nekih nismo svjesni? Razlog je u USMJERAVANJU POZORNOSTI. Samo ono na što usmjerimo svoju pozornost percipirat ćemo. Usmjeravanjem pozornosti prema nečemu, mi "otvaramo vrata" svoje svijesti za tu pojavu i dopuštamo unos podataka o njoj u svoj sustav. Čim se preusmjerimo na nešto drugo, za prvi izvor podataka postajemo nedostupni.

 

Dakle, postojanje promjene, usmjeravanje naše pozornosti prema toj promjeni i njeno registriranje prvi su korak prema emocionalnom doživljaju. Podatke o promjeni dobivamo preko svojih osjetila. Oni se slijevaju u jedan jedinstveni doživljaj koji tada naš "unutarnji kompjutor" uspoređuje s prethodnim znanjima i iskustvima te mu određuje značenje. Tek nakon procesa DEŠIFRIRANJA I DEFINIRANJA registriranih podataka, mi postajemo svjesni o čemu se radi. Tako dobivamo elemente za dalju obradu: analizu, sintezu, uspoređivanje, zaključivanje, pretpostavljanje. Npr. primijetili smo tamne oblake i sijevanje u daljini. Naš je "unutarnji kompjutor" te podatke usporedio sa svojim ranijim znanjima i iskustvima, kao i sa svježe primljenim podacima prognoze vremena i zaključio da će skoro kiša.

 

Nevažno ne zamjećujemo

 

U toj fazi još uvijek ne osjećamo emociju, ali smo joj se sada već prilično približili. Nastat će u sljedećem koraku, tijekom vrijednosne obrade i interpretacije dešifriranih podataka. Ovisno o unutarnjim kriterijima našeg vrijednosnog sustava, zaključak "skoro će kiša" bit će procijenjen kao jako važan, osrednje važan ili nevažan. Ako je jako važan, automatski će pokrenuti "kemijske pogone u našem tijelu". Žlijezde s unutarnjim izlučivanjem proizvest će tvari koje mobiliziraju cijeli sustav. Ako je informacija procijenjena kao manje važna, proces će se dogoditi manje intenzivno, a ako nam je nevažna, do reakcije uopće neće doći. 

 

 Npr. čovjek konstatira: "Skoro će kiša" i uđe u kuću u kojoj mu pozornost zaokupi nešto drugo. Kako mu kiša nije važna, dalja obrada te informacije nije potrebna. Samo ono što nam je važno bit će interpretirano. A upravo o interpretaciji prema osobnim kriterijima ovisit će vrsta emocije. Informaciju da počinje padati kiša različit će ljudi različito doživjeti. Netko će zaplesati od ushićenja, jer će kiša biti spas za raspucalu zemlju i usjeve.

 

Domaćica će, možda, reći: "Ta grozna kiša. Sad će mi pošpricati tek oprane prozore!" Zbog toga će osjetiti ljutnju. Dijete će, možda, uzeti novi kišobran i pojuriti radosno u dvorište. Bolesnik će, možda, promatrati kako kiša odnosi posljednje listove s breze ispred prozora i osjetiti tugu. Netko, tko trči sav znojan, možemo pomisliti: "Kako je hladna ova kiša. Samo bi mi trebalo da dobijem upalu pluća." Zbog takve će misli osjetiti strepnju.

 

Dakle, intenzitet emocionalnog doživljaja ovisi o našoj procjeni važnosti, a vrsta emocije o našoj interpretaciji. Što nam je nešto važnije, to će intenzitet emocionalnog doživljaja biti veći. Ne zaboravimo: mi smo ti koji registriramo promjene, mi ih dešifriramo i definiramo. Mi ih procjenjujemo i interpretiramo. O našim individualnim kriterijima ovisi i vrsta i intenzitet emocionalnog doživljaja. Upravo će zato različiti ljudi jednu te istu informaciju različito doživjeti.

 

Sve to nadalje znači da naši emocionalni doživljaji nisu neke zadanosti koje nas zadese, već mi svojim svjesnim i nesvjesnim odabirima sudjelujemo u svim fazama njihova nastanka.

  

Onemogućimo unos stresnih informacija

 

Sljedeće je pitanje: kako možemo svjesno i namjerno pobuđivati ugodne, a kako minimalizirati ili neutralizirati neugodne emocionalne doživljaje?

 

Krenimo od samog stimulansa, okidača emocionalnog doživljaja. To je određena promjena. Svatko od nas primijetit će da postoji određen broj promjena koje nas učestalo uznemiruju. Koliko nas svakog jutra juri po kući spremajući se, kasni na posao, zaboravlja kupiti namirnice ili se nekome javiti, pobrka datume ili obveze; sluša istu priču svojih suradnika, traži stvari, svadljiv je jer je gladan, nekoncentriran je zbog umora, kasno odlazi spavati i sl.!

 

Rješenje tih učestalih problema krije se u odgovoru na pitanje: kako to mogu preduhitriti? Ako učestalo reagiramo na sličan poticaj, to znači da uporno ignoriramo neku postojeću činjenicu, svoju ili tuđu potrebu, ne želimo prihvatiti neku zadatost, nesvjesno pokušavamo dobiti potvrdu za svoja vjerovanja, samokažnjavanja sa neugodnim emocijama ili njima pokušavamo kazniti druge i sl.

Preuzimajući odgovornost za te probleme i tražeći načine da ih preduhitrimo, postupno ćemo razrješavati, nekad duboko potisnute, razloge za destruktivno ponašanje.

 

Drugo je područje našeg svjesnog djelovanja percepcija. Ako u našu svijest mogu ući samo informacije na koje usmjerimo pozornost, tada smo mi ti koji možemo svjesno i namjerno onemogućiti unos stresnih i destruktivnih informacija na koje ne možemo djelovati. Umjesto njih možemo birati i usmjeravati pozornost na nešto nama lijepo, što već postoji u okruženju, prisjetiti se starih ugodnih doživljaja ili ih konstruirati u svom umu, ili npr. vježbati vježbe opuštanja vežući pozornost za procese u svom tijelu dok se oko vas prepričavaju "strašno, strašno" priče.

 

Mi imamo pravo birati svoja okruženja, izaći iz kina, promijeniti kanal na TV ili zamoliti sugovornika da promijeni temu jer ne volimo o tome pričati. Ne moramo biti "kanta za smeće". Da nam netko ponudi pokvarenu hranu, bez puno razmišljanja bismo je odbili jer znamo da će nam od nje biti zlo. Isto je i s informacijama. Od njih nam zna biti jednako tako zlo. Zato ih imamo pravo

selektirati.

 

Prepoznajmo vrstu informacija

 

Treće je područje na koje možemo djelovati dešifriranje i definiranje informacija. Da bi taj proces mogao biti objektivan i točno obavljen, potrebno nam je dovoljno činjenica. Činjenice su podaci koji odgovaraju stvarnosti. Ako ih nemamo dovoljno, automatski ćemo koristiti ranija znanja ili iskustva i njima popunjavati praznine. Tako ćemo činjenicama olako proglasiti svoje predrasude i želje, iako toga uopće nećemo biti svjesni.

 

Kako se zaštititi od te zamke? Najprije valja provjeriti stanje svojih osjetila. Čujemo li mi dobro ili nam se samo čini; vidimo li ili naslućujemo; možemo li se pouzdati u svoj njuh, razlikovati tekove, osjećati dodire i toplinu. Bez dobrog funkcioniranja osjetila, podaci koje primamo bit će u startu pogrešni.

 

Druga je zamka površno prikupljanje podataka. Koliko smo puta nekoncentrirani, zamislimo se i načas isključimo iz okruženja, pa napola čujemo, vidimo ili zahvatimo cjelinu. I sami davatelji informacija imaju ista iskušenja. Ako nam ih jednostrano prezentiraju, formirat ćemo iskrivljenu sliku stvarnosti. Stoga, kad je god moguće, prikupimo dovoljan broj informacija iz različitih nezavisnih izvora i provjerimo njihovu točnost.

 

A onda slijedi obrada podataka. Samo ono što znamo, moći ćemo prepoznati. Sve ostalo proglasit ćemo nesuvislim, glupim, greškom, nemogućim. Ipak, prije nego što to učinimo, zapitajmo se: mogu li se ove informacije i drukčije shvatiti? Mogu li značiti i nešto drugo? Čuvajmo se prebrzih zaključaka.

 

Osobni vrijednosni kriteriji

 

Četvrto je područje našeg utjecaja na pojavu emocija proces interpretiranja informacija. Što nam je važno, a što nevažno, što je dobro, a što loše, što je lijepo, a što ružno, što smatramo opasnim, a što obećavajućim, ugodnim ili neugodnim, dobitkom ili gubitkom, zanimljivim ili dosadnim, ovisi o individualnim vrijednosnim kriterijima. Vrijednosni smo sustav naučili i preuzeli od roditelja i autoriteta. Svakodnevno nas mediji bombardiraju, nastojeći nam nametnuti nove kriterije. Tako nastaju moda i statusni simboli.

 

Naučili su nas koju boju trebamo nositi ove sezone, koji parfem koristiti, imati široku kravatu i tanke potpetice, pojaviti se na određenim mjestima.

 

U toj buci i navali vanjskih kriterija, često zaboravimo da smo ipak mi ti koji biramo. Možda nas bolest ili osobno nezadovoljstvo podsjete da postoji nešto važnije od onog što nam nude ili zbog čega se borimo. Možda je vrijeme da neke druge vrijednosti proglasimo najvažnijima. Razmislite. Odaberite. Kad znamo što nam je jako važno, ostalo postaje manje važno, a time i manje vrijedno uznemiravanja. Ako nam je sve podjednako važno, neprestano ćemo imati razloge za stres.

 

Interpretacija informacija također je produkt naših kriterija. Ako razmislimo o svojim i tuđim očekivanjima, namjerama, razlozima i potrebama, možda će nam one izgledati drukčije. Mijenjajući kut gledanja, mijenjamo i svoje viđenje odnosa među činjenicama.

I, da zaključimo, svojom fleksibilnošću i mudrošću mi možemo mijenjati i vrstu, i intenzitet emocionalnih doživljaja. Rezultat je više unutarnjeg mira, radosti i zadovoljstva.

 

Vesna Špalj, prof.