Kako početi taj proces promjene naših osjećaja? Ne možemo ništa mijenjati dok ne vidimo što je stvarno u nama. Najveći problem u razvoju je to što ljudi sami sebe varaju tko su u stvarnosti. Ovdje ne govorimo o nesvjesnom djelu ličnost, nego o jednom kojeg možemo nazvati predsvjesnim i koji bismo mogli opaziti kad bismo to htjeli pokušati. Obično mislimo da ako nešto ne vidimo da to onda niti ne postoji. Možda to i nije jasna misao, ali se tu radi o osjećaju koji nije jasno spoznat, i to ukazuje na masku. Svi mi znamo da je pogrešno činiti, misliti ili osjećati negativno. No ispod maske nalaze se još uvijek takvi osjećaji, ali mi ih negiramo i to je najveća pogreška jer stvara mnoge probleme u životu, više nego bilo što radimo svjesno.
Da bi to promijenili treba sebe vidjeti onakvima kakvi jesmo u ovom trenutku našeg razvoja, sa svim našim pogreškama, ali i onim djelom koji je već u istini. To je osnovni uvjet razvoja.
Problem je što želimo biti savršeni tako da ne vidimo greške u nama ili negativni dio ličnosti.

Istinsko ja u nama i negativni dio ličnosti žele iste stvari, ali su im motivi različiti. Na pr. negativni dio želi pomoći dugoj osobi zato da bi se mu se drugi divili, a Istinsko ja želi pomoći zbog dobrobiti drugog čovjeka (dajemo bezuvjetnu ljubav). Da bismo se razvijali treba stalno provjeravati naše motive da bismo ih pročišćavali. Trebamo također znati da negativni dio u nama upravo to ne želi raditi. To je zbog toga što vidjeti u sebi nešto negativno je neugodno i bolno, a drugi razlog je što je taj dio naše ličnosti lijen i nikada ne želi raditi. Savršeniji možemo postati samo tako da prvo vidimo naše nesavršenosti i počnemo ih mijenjati. To je prvi korak.

Drugi problem je kad već riješimo neki problem naše očekivanje da će se naš život brzo promijeniti i biti bez problema. Da bi se naš život značajno promijenio treba vremena i puno rada na sebi, tj. poznavanja sebe. Poznavati sebe znači potpuno upoznati negativnost u nama, što još uvijek ne znači da smo je i prevladali. Upoznati negativnost u nama možemo samo krajne poštenim promatranjem samih sebe. To znači biti svjestan svojih misli i osjećaja, pa razlikovati iz kojeg dijela naše ličnosti potječu. Na pr. glas negativnosti može govoriti: "ja ne vjerujem ljudima", "nemam vremena promatrati sebe" itd. Kad smo svjesni tih misli i osjećaja tada oni nemaju moć nad nama jer možemo birati da ne činimo po njima. Postajemo jači od naše negativnosti. Isto je tako važno da nejasne osjećaje prevedemo u jasne misli. Ključ je u tome da si postavimo primjerena pitanja. Prvo je pitanje: Što je ovdje istina? Želim znati cijelu istinu. Drugo pitanje je: Da li želim znati istinu o određenoj situaciji? Ako doista budemo istinski željeli vidjeti istinu, čak i ako dio nas to još ne želi zbog straha, pa još napada druge, okrivljava ih i optužuje, naći ćemo istinu. Istinsko ja će tada sa svojim dobrim osjećajima postajati sve jače.

Da bismo ostvarili sreću, harmoniju, ljubav i unutarnju sigurnost trebamo se odreći: samosažaljenja, varanja samih sebe, arogancije, a trebamo postati uporni, strpljivi, hrabri i dati si vremena. Tu nema čarobnog štapića ili brzopoteznih metoda - to je rad na sebi barem dvije godine da bi se pokazali značajniji rezultati - promjena osjećaja, iako se pozitivni efekti počinju odmah pokazivati u smanjenju napetosti i drugim čimbenicima boljeg života i okolnosti.

Za početak napravimo popis naših mana. Ako se možete sjetiti samo dvije ili tri, tada imate dokaz da ne poznate sami sebe. Tada, da bismo ubrzali naš razvoj možemo zamoliti nama bliske osobe da nam kažu naše mane. To nas uči poniznosti, jer ako nam je to teško učiniti, onda je to jasan znak da nam je to potrebno. Tako osvještavamo onaj dio koji ne vidimo sami. Tad možemo vizualizirati suprotnost tih mana i zamoliti Boga da nam pomogne da se promijenimo. Za to će nam biti potrebna snaga volje i samo disciplina da bismo se borili protiv svojih mana, što se ne može dogoditi ako ih gurnemo u nesvjesno. Rekli smo da ono čega nismo svjesni ima moć nad nama. Proces se sastoji u tome da promatramo sebe onakvi kakvi jesmo u trenutku.

Bez taštine, bez želje da budemo bolji nego što jesmo. Prihvatite ovu sadašnju stvarnost iz dva razloga:
1. prije nego se možemo promijeniti, prvo moramo vidjeti što to moramo mijenjati. Za to nam je potrebna nova navika objektivnog promatranja sebe bez uljepšavanja.
2. to će nas naučiti istinskoj poniznosti koja nas vodi u istinsku neovisnost. Jer kad vidimo sebe objektivno, više nema potrebe ovisiti o tuđem mišljenju - znamo tko smo i poštujemo sami sebe. Naši nedostaci u očima drugih više nisu važni. Više nam nije važno poniženje, postali smo neovisni.
3. pogledajmo što ja nama najteže. Ako je za vas najteže pokazati slabost, onda vam je to najpotrebnije da biste postali slobodni. Ili, ako vam je teško odreći se svoje taštine, ili svoje sebičnosti, tad je to upravo ono u što biste se trebali upustiti; slobodno po svom izboru, a ne zato što vas kriza prisiljava da to učinite, jer tada je to puno bolnije.

Treba promatrati svaki dan koji je prošao i razmisliti što vam je najteže učiniti. Nekima će najteže biti reći istinu, drugima to može biti pokazati se bez svojih maski, bez da pokušaju ostaviti dojam na druge, ili da budu skromni ostajući u pozadini itd. Svi imaju različite poteškoće i svi ih mogu relativno lako upoznati, samo ako to istinski pokušaju. Nakon određenog vježbanja počet ćete promatrati svoje reakcije na sasvim drugačiji način - vidjet ćete svoje osjećaje kojih do sada uopće niste bili svjesni i vidjet ćete iznenada povezanost vanjskih problema s unutarnjim reakcijama.

Ono što najviše demotivira je to što većina ljudi ne vidi razlog za ono što im se događa. No, na putu upoznavanja sebe sve se više uočava uzrok i posljedica i to nam daje sve veću snagu u životu, a početne teškoće se sve više smanjuju. Kako sve više budemo usklađivali naš život s načelima, sve više zadovoljstva ćemo osjećati. Postignuće će se pokazivati u sve većoj moći nad našom negativnošću koja će se polako smanjivati.