Možda nam se učini da s naslovom nešto nije u redu jer valjda se podrazumijeva da smo sa svojim najbližima bliski. No, ako se malo temeljitije zamislimo, otkrit ćemo da bismo s tim najbližima možda željeli biti bliski, što još ne znači da u tome i uspijevamo.

 

Pod najbližima ne mislimo na one fizički bliske osobe, koje igrom slučaja ili lošeg odabira dijele našu kancelariju, žive vrata do vrata ili smo s njima u krvnom srodstvu, a ne znače nam previše. Najbliži su oni s kojima smo izgradili posebne emocionalne relacije, koji su nam prirasli srcu i smatramo ih nekako svojima. Za njih često kažemo: "MOJ ...". Važni su nam. Prema njima primjenjujemo drugačija mjerila nego prema ostalima. Po tome se i razlikuju od njih.

Uz svoje najbliže opustimo se, znamo da će nas voljeti i kad malo pretjeramo, i kad malo podbacimo, pa si dopustimo više nego što bismo si dopustili u komunikaciji s nekim nama važnim strancem. Nekad se bojimo da za njih nismo dovoljno dobri, pa izigravamo ono što bismo željeli biti. Nekad smatramo da se ponašaju ispod svojih mogućnosti, pa ih tjeramo da se mijenjaju, da budu bolji po našim kriterijima. Važno nam je kako nas reprezentiraju pred drugima, pa ih dovodimo u red ne samo zbog njih, nego i zbog sebe. Nekad smo bolećivi prema njima, pretolerantni, pretjerujemo s neprimjerenim pažnjama. Nekad smo jako strogi da se ne pokvare. Nekad pristajemo na previše toga, samo da nas ne ostave.

Upravo zato što prema njima imamo posebne kriterije, želje i očekivanja, ne uspijevamo biti posve iskreni i realni. Iskreni smo kad im kažemo ono što stvarno mislimo i osjećamo, a realni smo kad se naše poruke temelje na provjerenim činjenicama, a ne na pretpostavkama i predrasudama.

Kad smo istinski bliski s nekim, možemo se otvoriti, stvarno reći što mislimo i osjećamo, bez straha da će zbog toga naš sugovornik o nama pomisliti nešto ružno, da nas neće razumjeti, da će nas sasjeći svojim komentarom ili osramotiti pred drugima. U bliskosti smijemo i želimo biti iskreni i realni, jer teatar i prenavljanja nisu potrebni.

Pod BLISKOŠĆU, dakle, podrazumijevamo sposobnost otvaranja i iskrenog razmjenjivanja svojih misli i osjećaja s odabranim osobama. U toj razmjeni nemamo potrebu koristiti strategije obrane, izbjegavanja, obmane i manipulacije, pa zbog toga BLISKOST smatramo najkvalitetnijim oblikom komunikacije.

Predrasude o bliskosti

Neki se ljudi izuzetno boje BLISKOSTI. Taj strah počiva na VJEROVANJIMA koja su formirali prema osobnom iskustvu, registriranim primjerima iz okoline i direktnim porukama svojih autoriteta. Iako ih usvojena vjerovanja limitiraju, najčešće ih ne žele ponovo testirati, već traže potvrde za njihovo održavanje.

Za neke je bliskost siguran način da nam drugi ugroze slobodu i osobni intimni svijet. Tako obično misle oni odrasli uz kontrolore, koji njima ili drugim članovima obitelji nisu ostavljali njihov, osobni prostor, koji su sve morali znati i koji su se miješali i u njihove najintimnije sfere življenja. Izbjegavanje bliskosti način je kako se štite od sličnog iskustva.

Drugi u bliskosti vide put prema osjetljivosti i ranjivosti. Kažu da bi postali nedovoljno jaki za surovost života kad bi si dopustili bliskost i suosjećanje. I tako sami sebe izoliraju od njegove nježnije strane.

Neki bliskost smatraju čistim gubitkom vremena. Toliko toga treba smisliti, ostvariti konkretne ciljeve, zaraditi, imati, pokazati, postići slavu, moć, prestići druge. Bliskost je potpuno izvan tog filma.

Bliskost minira omiljenu životnu priču i onima koji se stalno moraju mučiti i žrtvovati zbog nečega. Ona isključuje potrebu za žrtvovanjem jer traži poštivanje i vlastitih i tuđih granica.

Bliskost ne odgovara niti dežurnim progoniteljima. Ona potiče na razumijevanje i prevladavanje problema, a progonitelji cijeli život traže tuđe greške i trijumfiraju nad njima.

Pa čak ni veliki spasioci ne ljube bliskost. Bliskost nas potiče da razvijemo osobne resurse i sami preuzmemo odgovornost za svoj život, pa nam "štake" u obliku raznih spasilaca više nisu potrebne. I zato je ni oni ne vole.

Cijeli niz ljudi koji su putujuće kazalište, kod kojih se neprestano događa nešto grandiozno i moraju biti u centru pažnje, bliskost smatraju prozaičnom, običnom, dosadnom. Njima je puno zanimljiviji teatar izvan teatra koji tako vješto stvaraju.

Niti ubrzanima bliskost nije primamljiva. Za nju je potreban unutarnji mir, predanost, strpljivost. Kroz bliskost se može doći do svojih potisnutih svjetova i boli, a to im nije ni najmanje zanimljivo.

I tako različita vjerovanja formiraju različite modele i tipove obrane od bliskosti. Čini nam se da nas štite od mogućih ozljeda, a zapravo nas štite od kontakta sa samim sobom i od kvalitetnih ljudskih odnosa.

Drugu grupu čine ljudi koji nisu osjetili što znači biti prihvaćen, poštivan, voljen, podržan, iskren i autentičan. Oni nisu imali model bliskih odnosa, pa sposobnost otvaranja i iskrene razmjene misli i osjećaja naprosto nisu razvili. Djeca koja u najranijoj dobi nisu bila željena i bezuvjetno prihvaćena, teško mogu povjerovati da su moguće otvoreni odnosi jer ih duboko usađeni strah od odbacivanja i napuštanja neprestano tjera na razne obrane.

Problemi nastaju i ako su kao djeca bili prezaštićivani i kontrolirani na način da su im autoriteti neprestano govorili što i kako trebaju misliti i osjećati. Kao odrasli, oni ni sami nisu sigurni što zapravo misle i osjećaju. I dalje nastavljaju kao papagaji ponavljati tuđe zaključke i slijediti tuđe procjene. No, kad upoznaju osobu koja se usudi biti autentična, oni kroz njena ponašanja dobivaju dozvolu i poticaj da i sami pokušaju. U prvo će vrijeme nagađati kako nešto za njih, provjeravati i otkrivati, dok ne formiraju osobne kriterije i pronađu put do svojih emocija i želja.

Znati što o nečemu mislimo i osijećamo pretpostavka je razmjene poruka o svom svijetu. Kako je nešto za nas, ne mogu nam reći drugi. Ipak, mnogi ljudi nisu smjeli izražavati neke emocije ili ih čak nisu smjeli ni osijećati, pa ih danas ne mogu prepoznati u svom repertoaru. Djevojčice kojima su govorili da je ružno ako se ljuti, ili dječaci kojima su se rugali ako bi se nečeg uplašili ili bili tužni, mogu transformirati svoje stvarne osjećaje u neke dopuštenije. Tako će, umjesto da se ljute, djevojčice češće biti tužne, a dječaci će svoje tuge i strahove pretvarati u ljutnju.

Emocije koje nismo smjeli izražavati, mogli smo i zatomiti ili potisnuti u sebe do te mjere da ih kroz neko vrijeme više nećemo biti svjesni. Skupljat ćemo ih i kada nam se, kako kažu ljudi, "prelije čaša", prasnut ćemo i izraziti potisnutu emociju u posve neočekivanom intenzitetu.

Zato što nismo iskreni sa samima sobom, ponekad nećemo primijetiti da emocionalno nabijeno reagiramo prema ljudima koji s našim emocijama nemaju nikakve veze. Npr. razljutimo se na šefa, a izgalamimo se na dijete jer ga nismo dobro razumjeli. 

Ako nismo u kontaktu sa svojim mislima, događat će nam se da iznuđujemo potvrde svojih vjerovanja, bez prave svijesti o tome. To radimo kroz tzv. "psihološke igre". Netko se, na primjer, požali, a mi se odmah "upecamo" i počnemo nuditi rješenja kao da je taj drugi nesposoban brinuti o sebi. Kad mu ponudimo i petu, šestu varijantu, a on i opet nađe razlog da je odbaci, obično prasnemo i kažemo osobi ono što u dubini duše stvarno mislimo o njoj, iako joj to bez ljutnje nikad ne bismo rekli ili toga i nismo bili svjesni. To bude: "Pa ti si stvarno kompliciran, teška osoba i sl.", a druga osoba britko odgovori: "Ne, nego mi ti nisi sposoban pomoći!" i otkrije da zapravo uopće ne cijeni svog spasioca. Tako se igramo sami sa sobom i drugim ljudima samo zato što nismo iskreni sami prema sebi i zapravo ne znamo što o nečemu mislimo i osjećamo.

Dakle, prvi je korak prema bliskosti s drugima bliskost sa samim sobom. Kako je postići, kako otkriti što zapravo osjećamo i koja su vjerovanja ili razmišljanja u podlozi naših postupaka?... Jedan je od načina popričati s osobom kojoj je to posao, koja zna procesirati i koja će nas voditi kroz osobnu šumu misli i osjećaja. No, ako je nema pri ruci, postoji nešto što možemo sami za sebe učiniti - PISATI. Doslovno treba uzeti papir i olovku, postavljati samima sebi pitanja i pisati odgovore. Dok pišemo, uzao u našoj glavi i duši pomalo će se razvezivati i povesti nas prema početku. Često ćemo sami sebe iznenaditi onim što otkrijemo. Tada ćemo imati materijala za iskrenu razmjenu.

Uz ljude koji se boje bliskosti i sami ne poznaju svoje misli i osjećaje, postoje i oni koji odlaze u drugu krajnost. Ta je: htjeti biti blizak sa svakim i pod svaku cijenu. Jedva da poznaju čovjeka, a već mu pričaju o svom šefu, ljubavnim jadima i operaciji žučnih kamenaca, očekujući da će im sugovornik uzvratiti istom prisnošću. A sugovornici se obično čudom čude i ne pada im na pamet da podijele išta više od priče o vremenu. 

Zamka je bliskosti i dijeliti s bliskom osobom baš sve. Što na umu, to na drumu. Ili pak svaku rečenicu ili reakciju produbljavati i secirati da bi otkrili što se to krije iza nje, što je sugovornik zapravo na tren osjetio i kakvu je to primisao imao. Takva kvazi bliskost iscrpljujuća je i pogubna po odnos. Kao što svoje vrijeme ne treba apsolutno dijeliti s bliskim osobama, tako će uvijek postojati i dijelovi našeg intimnog svijeta u koje ćemo samo mi imati pristup.

   

Slušanje - put do povjerenja

 Sjetite se neke vama važne osobe, koju cijenite iako ne spada u vaš prvi krug. Neka to bude neki vama važan stranac. A onda se upitajte kako SLUŠATE takve važne strance kad vam govore. Vjerujem pažljivo, koncentrirano, strpljivo, prisutno, ne prekidamo ih, ne ulijećemo u rečenice, ne završavamo njihove rečenice, ne skačemo s teme na temu. A kad su u pitanju naši najbliži? Očekujemo bliskost, ali zato što su naši najbliži i neće nam zamjeriti, dopustimo si ono što si s važnim strancima ne bismo. A tko više od naših najbližih zaslužuje pažnju, prisutnost, strpljenje?

Kako znate da vas netko stvarno sluša? Daje vam znakove svoje prisutnosti, izražava čuđenje ili zanimanje, smije se ili kima glavom, ali dopušta da svoju misao do kraja oblikujete. Kako se osjećate kad vas netko pažljivo sluša? Kao da iz kaosa misli i osjećaja stvaramo određene strukture. I zato je potrebno uložiti energiju i vježbati slušanje.

U mnogim napetim i konfliktnim situacijama osoba koju iskreno slušate sama i ukaže na problem, i elaborira ga, iznađe rješenje. Samo ako joj to pažljivim slušanjem dopustite, sve će sama učiniti. Žene su puno više od muškaraca sklone prepričavanjem razriješiti svoju napetost. I zato pružimo svojim najbližim ono što im stvarno treba: SASLUŠAJMO ih s iskrenim zanimanjem, bez prekidanja. Tako razvijamo POVJERENJE.

Koliko se stvarno razumijemo

 No, pažljivo slušati još ne znači i RAZUMJETI. Kad su nama važni stranci u pitanju, imamo potrebu provjeriti jesmo li ih dobro razumjeli. Kako to radimo? Najčešće parafraziramo ono što su nam rekli. Kažemo: “Ako sam dobro razumio” ... i ponovimo osnovne informacije. Sugovornik će ih tada potvrditi, možda dopuniti ili demantirati, ali ćemo pouzdano znati da li smo se razumjeli. Ili pitamo ono što nam nije jasno.

A kad su naši najbliži u pitanju, pretpostavljamo da znamo što misle i osjećaju jer ih “dobro poznajemo”. E to dobro “poznavanje” velika je zamka. Vidjeli smo da ni sami sebe baš tako dobro ne poznajemo. Reći za nekog da ga “dobro poznajemo” znači konzervirati čovjeka i ne dopustiti mu promjenu.Uvijek se sjetim jedne priče: sreli se dvojica školskih kolega i raspituju se za ostale iz razreda. I za jednog se jedan od njih sjetio da je postao guverner banke, a drugi s nevjericom izusti: “Ma daj, pa on je imao kolac iz razlomaka”. U mnogim odraslim ljudima mi danas vidimo klince koje smo nekad poznavali ili osobe od prije deset ili pet godina. To nije realno.

Osim toga, naša pažnja neprestano skače s predmeta na predmet. možda će nas jedna sugovornikova riječ asocirati na nešto posve drugo, možda će nam pažnju odvući neki vanjski podražaj ili osobna emocija. Tada više nećemo primati informacije iako ćemo fizički biti uz sugovornika. A onda nastupa naš um. Podatke koji mu nedostaju on će izvući iz arhive. Premostit će rupe u percepciji ranijim zananjima i iskustvima. Rekonstriurat će cjelinu. Mi najčešće nismo svjesni da je ono što smo doživjeli mješavina stvarnih opažaja i naših pretpostavki. To se događa svakome od nas. Kada to znamo, teško ćemo staviti ruku u vatru i tvrditi da smo sve informacije precizno percipirali. Ako tome dodamo još i slabosti samih osjetila, naš slab vid, loš sluh, otupjela osjetila, tko može tvrditi da je nešto bilo baš tako kako se nama učinilo?Zato na sudu različiti svedoci različito opisuju isti događaj. 

Zapamtimo, naši doživljaji posve su SUBJEKTIVNI. Umjesto da trošimo vrijeme u dokazivanju tko je što točno čuo i vidio, dopustimo da su moguće razlike i da je naš doživljaj samo jedan od mogućih.

A kad bismo i posve točno percipirali, svi primljeni podaci prolaze kroz osobne, vrlo specifične filtre vjerovanja, očekivanja, znanja, predrasuda, strahova, htijenja. U skladu s njima DEŠIFRIRAMO primljene poruke. Ono što ne prepoznamo, često ćemo posve propustiti ili proglasiti nevažnim, čak i glupim. Ono što se uklapa u našu sliku o nama samima, drugima i svijetu, podcrtat ćemo, markirati i istaknuti. To će biti naša SUBJEKTIVNA ISTINA. Nekad to što smo mi razumjeli, nakon svih naših obrada, nije ni na tragu onog što je sugovornik htio reći.

Kada su naši najbliži u pitanju, puno ćemo češće bez provjere proglasiti svoju istinu apsolutnom. Umjesto da parafraziranjem provjerimo jesmo li dobro razumjeli, mi puno češće uvjeravamo svog sugovornika da je mislio baš ono što smo mi iskonstruirali. Npr. čovjek kaže: “Umoran sam, želim se malo odmoriti”, a mi čujemo: “Ne želi biti sa mnom!” ili “Ne želi učiniti nešto za mene!” Ili sugovornik kaže:”Nisam raspoložen”, a mi čujemo:”Ljuti se na mene!”.

RAZUMJEVANJE je siguran korak prema bliskosti. Osigurat ćemo ga ako pažljivo slušamosvog sugovornika i provjeravamo da li smo njegovu poruku točno dešifrirali.