Svaka odluka može biti kriva ili prava. Ispravno možemo odlučiti ako istinito vidimo situaciju. No, percepcija okolnosti u kojima moramo donijeti odluku određena je "lećom" kroz koju gledamo. U nekim područjima našeg života "leća" je iskrivljena strahovima, i tada ne možemo ispravno odlučiti. "Leća" su kriva rješenja iz djetinjstva, odnosno način kako je dijete pokušalo negirati bolna iskustva. Maske su takve "leće". Lažna rješenja su način borbe protiv svjetla, bola i onoga što se želi izbjeći.

Kada je lažno rješenje povlačenje od osjećaja, voljenja i življenja, maska izoliranosti, to je obrana da ne budemo povrijeđeni. Samo nakon rada na sebi uviđamo kako je to kratkovidan "lijek". To će nam dati snagu da se mijenjamo i da radije osjetimo i bol, nego da ništa ne osjećamo, ili da osjećamo samo malo. Nakon neprekidnog rada na sebi, i nakon što hrabro prođemo kroz privremene periode obeshrabrenja i otpora, doći će prijelomni trenutak kad iznutra više nećemo biti mrtvi. Ali prva reakcija neće biti ugodna. Ona to ne može biti, jer će doći oni bolni osjećaji koje smo do sada izbjegavali i plaćali za to cijenu koja se ne isplati, ali toga nismo bili svjesni.

Kada je lažno rješenje pokornost, slabost, bespomoćnost i ovisnost kao sredstvo da druge natjeramo da se brinu za nas, ili da nas vole kao da smo mala djeca, i to ne nužno materijalno nego emocionalno, to je rješenje koje samo dovodi do više bola. Prepoznat ćete masku ljubavi u tom rješenju. Stalna ovisnost o drugima stvara strah i bespomoćnost. Ona oslabljuje vjeru u nas same. Kako nas rješenje povlačenjem čini osjećajno mrtvima i lišava nas smislenosti života, tako nas pokorno rješenje lišava neovisnosti i snage i ne stvara ništa manju izolaciju od onog prvog, iako to čini kroz drugačiji unutarnji način. U djetinjstvu smo nastojali izbjeći bol tako da smo htjeli imati jaku osobu da se brine za nas. U odraslom dobu na taj način samo pojačavamo bol, jer nikada ne možemo naći takvu osobu. Ta osoba moramo biti mi sami.

Jer čineći sebe smišljeno slabijima, mi upotrebljavamo tiraniju najgore vrste prema drugima. Ne postoji jača tiranija od one koju slaba osoba upotrebljava na onu jaču, ili na čitavu svoju okolinu. To je kao da ona stalno govori: "Ja sam toliko slab. Morate mi pomoći. Ja sam toliko bespomoćan. Vi ste odgovorni za mene. Greške koje činim se ne računaju, zato jer ja ne znam bolje. Ne mogu si pomoći. Vi mi stalno morate udovoljavati i opravdati sve moje greške. Ne možete očekivati da preuzmem odgovornost za svoja djela, ili da ne činim ono što bih trebao. Ja ne mogu uspjeti, jer sam slab. Vi ste jaki, pa stoga morate sve razumijeti. Vi ne možete imati neuspjehe, jer ja to ne mogu podnijeti." Tako takva slaba osoba kroz samoudovoljavanje, lijenost i samosažaljenje postavlja nemoguće zahtjeve za svršenosti prema drugima. Da bi se shvatio takav emocionalni stav u sebi, treba te emocije i očekivanje prevesti u jasne i sažete misli.

Pogrešno je misliti da je slaba osoba bezopasna i da manje povređuje druge ljude od otvoreno dominirajuće i agresivne osobe. Sva lažna rješenja, maske, donose neizmjerni bol nama samima kao i drugim ljudima. Povlačenjem se odbacuju drugi ljudi, i tako im se ne daje ljubav koju žele. Pokoravanjem mi ne volimo, već samo očekujemo da vole nas. Ne vidimo da također i drugi imaju svoje ranljivosti, slabosti i potrebe. Tada mi odbacujemo sve one djelove njihove ličnosti koji nisu savršeni i tako ih povređujemo. Agresivnim rješenjem, mi guramo druge ljude od sebe i otvoreno ih povređujemo s lažnom nadmoćnošću. U svakom lažno rješenju mi povređujemo druge, ali i same sebe. Zato što je odluka za bol, iako nije svjesna jer je obrana, mora imati svoje bolne posljedice.

Već smo ovdje rekli da jedini način da donesemo ispravnu odluku je da pogledamo u svoje osjećaje. To znači pogledati ispod maske, ili vanjske dobre volje, u negatini dio ličnosti. Sama vježba promatranja nezrelih emocija i reakcija oslabljuje njihov utjecaj i automatski počinje proces njihovog razrješavanja. Što duže odgađamo taj proces, to on mora biti bolniji.

Kad se susretnemo s tim bolom, da li je to samo onaj bol iz djetinjstva? Nije samo, nego je to mnogo više sadašnji bol od neispunjenja zbog lažnih rješenja. Što sve činimo da ne bismo osjetili usamljenost, bespomoćnost, prazninu i druge osjećaje koji nam nisu ugodni. Ali, ako se prvo susretnemo sa strahom, ispod njega ćemo naći sve te osjećaje i shvatiti da ih stvaraju naše trenutno neispunjene potrebe.

Prije nego što razotkrijemo razna rješenja, mi ne možemo biti svjesni naših stvarnih potreba. Jedino kada se odlučimo osjetiti bol, odnosno sve neugodne osjećaje, samo tada možemo postati svjesni naših stvarnih potreba. Kako budemo išli kroz proces u kojem postajemo svjesni naših potreba i frustriranosti zbog njihovog neispunjenja, prvo ćemo pronaći potrebu da budemo voljeni - jednako kao što i dijete treba dobivati ljubav i pažnju.

Međutim, ne može se reći da je potreba da se bude voljen djetinjasta i nezrela. Ona je jedino takva kad odrasla osoba odbija dati ljubav, tako da potreba za ljubavi ostaje neispunjena. Zbog lažnih rješenja mi guramo potrebu da budemo voljeni u nesvjesno. Zato naša sposobnost da pružamo ljubav ne može rasti. Često smo rekli da je sposobnost za ljubav pitanje stupnja.
Kako se susrećemo s bolom, ono što se događa u nama je ogroman pritisak potrebe za ljubavlju. Ali sve dok ne naučimo davati ljubav, mi ne možemo zadovoljiti svoju potrebu da budemo voljeni. To stvara duplu frustraciju, a to uzrokuje silan pritisak koji je tako bolan. Taj bol mora biti u cijelosti doživljen.

Moramo postati svjesni koje su točno naše potrebe - da pružamo i dobivamo; frustracije zbog tog pritiska i želje da od svega toga pobjegnemo. Ali osjećajući sve te osjećaje, mi jačamo i ozdravljujemo, više ne bježimo od rizika života i samih sebe, i tad će se pojaviti nove mogućnosti koje će polako ispunjavati naše potrebe u mjeri u kojoj se odričemo lažnih rješenja. Ali kroz taj privremeni tunel moramo proći.

To je prije svega osjetiti strah od donošenja odluke jer se bojimo napraviti pogrešku, a pogreška znači bol kojeg se bojimo. Strah od bola nestaje kada prihvaćamo bol u našem životu kada se on pojavi. Drugi razlog je nespremnost da se plati cijena ili posljedica pogrešne odluke, a to je opet razočaranje i bol. Dijete u nama želi siguran "ključ" za sve probleme, čarobni štapić, čarobnu tehniku. Nesvjesno želimo "slobodu" da činimo što želimo, bilo da je to dobro za nas i druge. Ne želimo nikakvu frustraciju ili potrebnu disciplinu. Kad to ne funkcionira, a nikad ne funkcionira, tada krivimo druge, okolnosti ili Boga. Krivimo što postoje ograničenja stvarnosti ili životnih zakona.