Ovih dana se vrte polemike i diskusije, ovdje na  Magicusu. Sve to bi zapravo trebalo na kraju krajeva, biti ipak konstruktivno, i voditi k nečem boljem, ako ništa, posvijestiti nam kakvi jesmo, i možda, kakvi ne bi trebali biti..

Jučer je Biby spomenula, tko od nas nije bio/ili je još možda bolan, tko za trenutak nije postao nemušt, kad je trebalo govoriti, pa se izgubio u vlastitoj nijemosti, progutavši sam svoju mogućnost izričaja..

Svašta jedni drugima znamo izreći, pa se povući, ali mislim, da je od svega ovdje, pa i svugdje, bitna ipak, iskrenost prema samima sebi..

Zašto nas bodu neki komentari, gotovo hipnotički vuku, da na njih odgovaramo, u situacijama, kad ne bi trebali?

Zašto se toliko želimo dokazati drugima, a neki ne pokušavaju ni to, jer su uvjereni da su najbolji, glavne face, bogom dana stvorenja, pred kojima su svi niža vrsta??

Ja mislim da se svi ljudi vrte između te dvije krajnosti.. I ne postoji nitko,tko je baš potpuno i uvijek siguran, postojan, neovisan o mišljenu drugih, a da to ne pretvara u superiornost..

Ovaj portal je mjesto, na kojem se pronalazimo, u situacijama, gdje se možda ne bi nikad pronašli, i zato mislim, da je Magicus i jedan od dijelova naših puteva ka sebi..

Koliko god ga ponekad sa gađenjem gledali, u smislu: "vidi, sve su to bolesnici, puknuti ljudi, kvazi duhovnjaci, ja idem odavdje...", koliko god to pomišljali, ipak, ostajemo.

Zašto?

Ako smo toliko sigurni, bez kompleksa, zašto smo tu?

Opet, ne znači da su samo kompleksaši ovdje..

Neki su tu, da ponekad, nekim malenim svjetlom rasvjetle možebitno trenutno sljepilo onih koji se ne mogu vidjeti, jer nisu objektivni.

Ponekad netko raspiri vatru i sažeže sve one taloge, koji sprečavaju da uđemo u najdublje sfere naše podsvijesti..

Ovo je mjesto na kojem smo odabrali da budemo. Dok odlučimo da nam je potrebno.

Ovo je mjesto-apsurdno će zvučati, ali i ljekovito.. Sve ono što ponekad smeta, da razvijemo kompaktan i zdrav odnos sa drugima, možemo otkriti ovdje..

Ne zamjerite mi, potrudila sam se da nešto pronađem, čisto sa znanstvene strane, baš o tim kompleksima, pa će dio ovoga članka biti copy..ali..mislim da je vrlo dobro i jasno napisano..

Kada se počnemo preispitivati, doći ćemo i do zaključaka.

I pomaknut će se vrata na stijeni..Ući ćemo do skrivenog blaga, one istinske ljepote i jednostavnosti u nama, koja će ljude gledati na potpuno drugačiji način: kao duše, od kojih svaka zaslužuje jednako voljenje im poštovanje, bez razlike..

"

Kao djeca smo krhki. Nezaštićeni. Izloženi raznim prijetnjama. Koliko smo fizički u opasnosti, toliko se i naša psiha optereti tijekom prvih godina života. Komplekse koji nam se usade tada muče nas cijeli život. Potrebno je mnogo truda i rada na sebi, kako bi se oslobodili tereta koje nosimo iz djetinjstva.

Većina kompleksa i trauma dolazi od vlastitih roditelja. Način na koji su nas odgajali, kako su se nosili s problemima i kako su se prije svega nosili s nama, oblikuje nas u osobu koja smo danas.

Kompleksi nastaju vrlo rano, tijekom razvojnog perioda djeteta (u prvih pet godina za koje se obično kaže da su kritične za razvoj cjelokupne ličnosti čovjeka) i ovisno od kompleksa mogu se prepoznati tijekom različitih faza života.

Termin kompleks je nastao u teoriji Carla Junga, kao vrlo bliskog Freudovog suradnika. U originalu on predstavlja  nebrojeno mnogo osjećanja i ideja, poput čvora u podsvijesti, koji se na teško razumljiv način povezuju sa nečijim ponašanjem.

Kompleksi su poput smetnji u ljudima koje ih vode ka nejasnim odlukama ili ponašanjima, oni predstavljaju vrlo ozbiljan problem. Liječenje nije uvijek moguće i jedini uspješan pristup je psihoterapijski – dakle, otkrivati komplekse i razvojni trenutak u kome su nastali, pa pokušaj reintegracije ličnosti i ‘popravljanje’ onoga što je propušteno  ili što nedostaje tijekom razvoja.

Ako se uzrok krije u prvih pet godina života, koliko je moguće jamčiti da postoje oni koji nigdje nisu popustili, da li to znači da je čitava civilizacija podlegla? U toj životnoj dobi se javlja više kompleksa koji su naziv dobili po likovima iz mitologije; oni nisu po pravilu problem, ali vrlo lako mogu postati više nego ozbiljni ukoliko se ne shvate kao problem i ne izliječe na vrijeme.

Za naše društvo najznačajniji i najzanimljiviji su kompleks više i niže vrednosti

Kompleks više vrijednosti ili ideja precijenjene veličine su vrlo ozbiljna bolesna stanja: „Vjerovanje da je neko bolji nego što je, jači, sposobniji, nepobjediv, Bogom dan u odnosu na druge, vredniji nego što ga vrednuju…

Ova dva kompleksa su suprotstavljena jedan drugom jer upravo osobe sa kompleksom niže vrijednosti pokušavaju sebe predstaviti u najboljem mogućem svjetlu drugima, dok osobe sa kompleksom više vrijednosti ne troše puno vremena da se dokažu jer su, po sebi, već najbolji.

Kod oba kompleksa nije manifestacija ili ponašanje problem – koliko je pogrešna slika o sebi samom. Upravo zbog toga oba kompleksa se često pogrešno postavljaju kao dijagnoza jednoj individui.

Mjesto na kome se najviše prepoznaju su interesna, poslovna okruženja. Borba za uspjehom i novcem privlači ljude svih kalupa i svi moraju biti pobjednici. Osobe koje se trude ostaviti najbolje utiske na sve iz radnog okruženja često pate od obje vrste.

Postaviti sebi cilj da pobjeđujete i budete omiljeni je često uzrokovano osjećanjem nepripadnosti i niskim samopouzdanjem, što je kompleks niže vrijednosti, dok je sam stav koji zauzimaju (postavljaju sebi prevelike ciljeve, odaju sliku svemoćnog suradnika i neprobojnu fasadu kada se nađu u konfliktu, drzak stav i netolerancija na kritiku), zapravo manifestacija precjenjene ideje veličine.

Krajnji konflikt se kod ovih osoba događa upravo u njima, fenomen kognitivne disonance. Ova pojava je rezultat dva kognitivna (spoznajna) sadržaja koji su psihološki suprotstavljeni. Ovakvo stanje stvara stres i nelagodnost u ovisnosti o važnosti stavova koji se ne slažu i tjera na promjene. Međutim, ponašanje se ne može u nekim godinama iz korjena promijeniti pa se mijenjaju stavovi da bi smanjio pritisak i osjećaj nelagodonosti. To je poznato kao „jedno misli, drugo govori, treće radi“.

Prepoznavanje kompleksa odnosno manifestacije nekog od njih je ponekad vrlo jednostavno ali nije lako nositi se sa njima ni ako su vaši ni ako ste u blizini nekoga tko od njih pati. „Lijepiti etikete“ je vrlo surovo jer ne znate uzroke, niti stanja onih kojih moraju s tim živjeti. U ovakvim stanjima, osobi je vrlo teško prihvatiti istinu o sebi, budući da već ima iskrivljenu sliku.

Kako su razlozi duboko i (ponekad) nisu vidljivi, opreznost u odnosu sa oboljelima je ključna. Osobe koje su živjele u sebi nepoznajući sebe imaju čitav jedan život da nadoknade. Vrijeme koje im je potrebno da se iznova uopznaju i steknu pravu istinu o svom biću može biti predugo, a neke osobe ga možda i nemaju dovoljno.

Kako bi uspjeli nadići komplekse, moramo ih isprva osvijestiti. Pokušajte povezati vaše nesigurnosti s djetinjstvom. Vjerujete da imate veliki nos, a kada se bolje sjetite vaš vlastiti otac vam se ismijavao na taj račun? Tada se trebamo zapitati koliko su kompleksi uistinu naši, a koliko samo usađen negativan osjećaj kojeg vučemo od roditelja. Trebate se zapitati je li vama uistinu nos odbojan, ili ga ipak smatrate privlačnim?

Boriti se protiv kompleksa je životni rad. No, i maleni koraci nas vode dalje. Vode nas prema sigurnijim osobama. Osobama koje su svjesni svojih loših, ali prije svega i dobrih strana."

http://www.alfa-portal.com/zdravlje-2/kad-kompleksi-zavladaju