Čitav je problem svjesnosti neopisivo veliki dvorac sa nebrojeno mnogo dvorana i još više zrcala. To bi isto tako mogao biti problem jedne jedine bobice. Ali, da bi to saznali, da bi saznali kako, moramo se osvrnuti na mačiji rod i zaviriti u knjigovodstvo...

Svaki stari iskusni mačak, samo je stari iskusni mačak, a čovjek je, kada mu se stari iskusni mačak pridoda, iskusni čovjeko-stari-mačak, vrlo individualan i dobro zabijen u vlastito iskustvo.

Svaki je račun stres. Izbrojimo li “račune” koje smo u životu dali i dobili, dobiti ćemo poprilično visoku brojku čiji zbroj u konačnici čini težinu koju nosimo sa sobom i koja pritišće. A nositi težinu, to nije lako.

Dijete kada se rodi tih računa nema... Tek ponešto korica u koju će kasnije račune umetati. Kako je nositi vreću cementa teško, tako je teško i nosati svijetom vlastite račune. Razlike nema... Jedno i drugo iscrpljuje. Radi se o računovodstvu života... Težak je to posao. Ulazni računi, izlazni računi, salda-konti.... I cijela arhiva na plećima. Kako da ne posustaneš pod tim teretom?

Dijete, čim se rodi, ono zaplače. Ne zaplače li, zviznu ga. Mora zaplakati. Mora zaplakati zato jer je nužno da osvijesti problem. Čim se rodi, odmah problem i onda cijeli život plače, jer cijeli je život problem.

Pitate li liječnike zašto dijete plače, reći će vam da plače da bi ulovilo zrak. Da bi prodisalo. A pitate li liječnike bi li dijete prodisalo kada bi po porodu prasnulo u smijeh, reći će vam da vjerojatno bi. Ali ne... ne jer onda problema ne bi bilo. I tako...

Mora se odmah osvijestiti da problema ima. Od samog rođenja, pa kroz cijeli život... Plakanja do boli...

Dijete od rođenja gradi svoj sustav informacija. Sakuplja bobice. Sakupljati informacije i sakupljati bobice, to je isto. Te bobice postaju ono što se pretvara u svijet kakvog dijete vidi. A kako je taj svijet samo njegov, jer samo ga ono vidi takvog.... može sa njim što god hoće.... I naravno, to i radi... Neke bobice pohranjuje, druge pak pljucka naokolo, treće zgnječi pa nagnječi... Neke bobice njeguje pa izrastu u stablo sa kojeg opet bere bobice. Kada mu dosadi, posiječe stablo. Neki zarastu u šumu stabala jer su lijeni baviti se šumarstvom. I sječom. Od toga se mogu zadisati i oznojiti a to većina neće.

Dijete raste ali obrazac u njegovom svijetu ostaje isti. Plače od problema i pljucka. Do starosti. I najčešće ništa ne vidi od šume. A sve je počelo kod one prve bobice.

I tako... šume postaju prašume, gubi se kontrola nad gospodarenjem šumovitim prostranstvima. To beskrajno zeleno prostranstvo se polako pretvara u organizam koji opstaje sam po sebi dok smo mi u njemu zagubljeni da zagubljeniji ne možemo biti. Samo to ne znamo pa stoga ni ne boli. A kada ne boli, tko ga šljivi... I eto ti svjesnosti... Šta to? Da, to! Kažeš da ne.... Majmune jedan, pa nisi ti ubrao onu prvu bobicu... Ja sam to učinio i ja znam najbolje.