Piše: Tanja Tolić
Do 16. stoljeća žena nije smjela držati kist u ruci ako je ispred nje bilo golo tijelo. Bilo joj je zabranjeno slikati. Sve do kraja 19. stoljeća nije imala pravo glasa. Do 60-ih godina prošloga stoljeća većina žena radila je u kući. Dok je kuhala ručak, za pregaču su ju držala djeca, a kad bi suprug došao kući, ona bi marljivo poslužila ručak i šutjela, da ga ne uznemiruje.
Danas žene ne nose više pregače, nego hlače, smiju slikati, smiju glasati na izborima, rade u uredima iako im se djeca vrlo često i dalje drže za skute dok na večer pripremaju ručak za sutra. Uz poneku činjenicu, sve su ovo, više-manje, stereotipi u kojima smo odrastali (osobito mi žene) zbog čega je feminizam neizbježna stepenica odrastanja svake iole buntovne tinejdžerice.
Jaz se produbljuje
No borba protiv muškaraca nije nas odvela daleko. Kao što ni njihovo “dopuštenje” da uđemo u muški svijet, ravnopravno radimo, zarađujemo i odgajamo djecu nije urodila osobitim plodom.Tužno, ali istinito: umjesto da nas jednakost spoji, ona nas je razdvojila. Svijet je danas više nego ikad podijeljen na dvije polutke - mušku i žensku, a granica je prilično jasna. Tamo gdje prestaje tradicionalno društvo, a počinje liberalizam, počinje i jaz između muškaraca i žena.
I to u psihološkim osobinama koje određuju spol. Mislili smo da je u pitanju predrasuda, ali nije: žene su u prosjeku i dalje spremnije na suradnju, brižnije su, opreznije i emocionalno odgovornije. Muškarci su skloniji natjecanju, dokazivanju, neodgovorni su i emocionalno pomalo “zaostali”. Očito je, spolne razlike definirane su još u ranom djetinjstvu i zapravo nikada ne nestaju.
No, ono što čudi današnje psihologe jest porijeklo tih razlika. Evolucijski psiholozi smatraju da smo te spolne osobine naslijedili od naših predaka - muškaraca koji su bili lovci i žena koje su bile skupljačice plodova. S druge strane, društveni psiholozi kažu da su naše spolne osobine uvjetovale tradicionalne društvene uloge te da će spolne razlike nestati kako žene budu sve više vremena provodile u uredu, a manje brinući o djeci.
Hrvati među ispitanicima
Psiholog sa Sveučilišta Bradley u Illinoisu i direktor International Sexuality Description Projecta, David P. Schmitt, ispitao je uz pomoć suradnika iz cijeloga svijeta čak 40 tisuća muškaraca i žena kako bi saznao koji je od ova dva psihološka tabora u pravu. U nedavno objavljenom istraživanju, u kojem je sudjelovao i 331 Hrvat i Hrvatica, Schmitt je došao do iznenađujućeg otkrića: evolucijski psiholozi nisu u pravu jer osobine ličnosti muškaraca i žena variraju među kulturama. Nisu u pravu ni društveni psiholozi jer te razlike idu u krivom smjeru.
U Indiji ili Zimbabveu muškarci i žene, suprotno očekivanjima, manje upadaju u stereotipne uloge i bolje se razumiju. Drugim riječima, muškarac iz Indije i njegova supruga koja ne radi mnogo su više ljudi koji se razumiju i vole, a mnogo manje Mars i Venera na suprotstavljenim stranama, nego par iz Danske, Francuske, pa i Hrvatske.
Najveće promjene u osobinama ličnosti, zanimljivo, dogodile su se muškarcima. Oni u siromašnijim zemljama ili pak društvima koja se tradicionalno bave poljoprivredom postali su oprezniji i tjeskobniji, manje skloni dokazivanju i zapravo prilično nezainteresirani za natjecanje. Muškarci u Europi i Americi uglavnom su ostali isti. Doktor Schmitt i njegovi suradnici uvjereni su kako su muškarci postali mekši zbog težih životnih uvjeta. Zna se, naime, da stres iz okoline najviše i najčešće pogađa jači spol.
“U društvima u kojima je život pojedinca ugrožen zbog loših zdravstvenih uvjeta, gdje tek malen broj ljudi ima priliku za obrazovanje i u kojima ljudi nemaju dovoljno novca, razvoj naslijeđenih osobina ličnosti je ograničen.
Ljubav ne ide kroz želudac
U takvim je društvima vjerojatnije da će jedna osoba zapravo po osobinama nalikovati svim drugim članovima zajednice. U tradicionalnim društvima i slabije razvijenim zemljama prosječan muškarac je zapravo nalik prosječnoj ženi, ne toliko u kontekstu društvene uloge, koliko u osnovnim osobinama njegova karatera - da osjeća i misli”, kaže Schmitt. Zapadna društva sasvim su sigurno naprednija, sigurnija i bolja za život, no želimo li muško/žensko razumijevanje, trebali bismo se uputiti tamo gdje nismo sigurni hoćemo li imati što večerati. Ljubav, čini se, ipak ne ide kroz želudac.
Danas žene ne nose više pregače, nego hlače, smiju slikati, smiju glasati na izborima, rade u uredima iako im se djeca vrlo često i dalje drže za skute dok na večer pripremaju ručak za sutra. Uz poneku činjenicu, sve su ovo, više-manje, stereotipi u kojima smo odrastali (osobito mi žene) zbog čega je feminizam neizbježna stepenica odrastanja svake iole buntovne tinejdžerice.
Jaz se produbljuje
No borba protiv muškaraca nije nas odvela daleko. Kao što ni njihovo “dopuštenje” da uđemo u muški svijet, ravnopravno radimo, zarađujemo i odgajamo djecu nije urodila osobitim plodom.Tužno, ali istinito: umjesto da nas jednakost spoji, ona nas je razdvojila. Svijet je danas više nego ikad podijeljen na dvije polutke - mušku i žensku, a granica je prilično jasna. Tamo gdje prestaje tradicionalno društvo, a počinje liberalizam, počinje i jaz između muškaraca i žena.
I to u psihološkim osobinama koje određuju spol. Mislili smo da je u pitanju predrasuda, ali nije: žene su u prosjeku i dalje spremnije na suradnju, brižnije su, opreznije i emocionalno odgovornije. Muškarci su skloniji natjecanju, dokazivanju, neodgovorni su i emocionalno pomalo “zaostali”. Očito je, spolne razlike definirane su još u ranom djetinjstvu i zapravo nikada ne nestaju.No, ono što čudi današnje psihologe jest porijeklo tih razlika. Evolucijski psiholozi smatraju da smo te spolne osobine naslijedili od naših predaka - muškaraca koji su bili lovci i žena koje su bile skupljačice plodova. S druge strane, društveni psiholozi kažu da su naše spolne osobine uvjetovale tradicionalne društvene uloge te da će spolne razlike nestati kako žene budu sve više vremena provodile u uredu, a manje brinući o djeci.
Hrvati među ispitanicima
Psiholog sa Sveučilišta Bradley u Illinoisu i direktor International Sexuality Description Projecta, David P. Schmitt, ispitao je uz pomoć suradnika iz cijeloga svijeta čak 40 tisuća muškaraca i žena kako bi saznao koji je od ova dva psihološka tabora u pravu. U nedavno objavljenom istraživanju, u kojem je sudjelovao i 331 Hrvat i Hrvatica, Schmitt je došao do iznenađujućeg otkrića: evolucijski psiholozi nisu u pravu jer osobine ličnosti muškaraca i žena variraju među kulturama. Nisu u pravu ni društveni psiholozi jer te razlike idu u krivom smjeru.
U Indiji ili Zimbabveu muškarci i žene, suprotno očekivanjima, manje upadaju u stereotipne uloge i bolje se razumiju. Drugim riječima, muškarac iz Indije i njegova supruga koja ne radi mnogo su više ljudi koji se razumiju i vole, a mnogo manje Mars i Venera na suprotstavljenim stranama, nego par iz Danske, Francuske, pa i Hrvatske.
Najveće promjene u osobinama ličnosti, zanimljivo, dogodile su se muškarcima. Oni u siromašnijim zemljama ili pak društvima koja se tradicionalno bave poljoprivredom postali su oprezniji i tjeskobniji, manje skloni dokazivanju i zapravo prilično nezainteresirani za natjecanje. Muškarci u Europi i Americi uglavnom su ostali isti. Doktor Schmitt i njegovi suradnici uvjereni su kako su muškarci postali mekši zbog težih životnih uvjeta. Zna se, naime, da stres iz okoline najviše i najčešće pogađa jači spol.“U društvima u kojima je život pojedinca ugrožen zbog loših zdravstvenih uvjeta, gdje tek malen broj ljudi ima priliku za obrazovanje i u kojima ljudi nemaju dovoljno novca, razvoj naslijeđenih osobina ličnosti je ograničen.
Ljubav ne ide kroz želudac
U takvim je društvima vjerojatnije da će jedna osoba zapravo po osobinama nalikovati svim drugim članovima zajednice. U tradicionalnim društvima i slabije razvijenim zemljama prosječan muškarac je zapravo nalik prosječnoj ženi, ne toliko u kontekstu društvene uloge, koliko u osnovnim osobinama njegova karatera - da osjeća i misli”, kaže Schmitt. Zapadna društva sasvim su sigurno naprednija, sigurnija i bolja za život, no želimo li muško/žensko razumijevanje, trebali bismo se uputiti tamo gdje nismo sigurni hoćemo li imati što večerati. Ljubav, čini se, ipak ne ide kroz želudac.
Vrhunac seksualne moći u 30-imaU sklopu svog projekta istraživanja seksualnosti, David P. Schmitt također je potvrdio i kontroverznu tezu Alfreda Kinseyja kako žene vrhunac seksualnosti dožive u ranim 30-ima, za razliku od muškaraca koji ga doživljavaju oko 18. godine života. Schmitt tvrdi da su žene seksualno najaktivnije između 30. i 35. godine, te da je to ujedno period kada su najsklonije varanju svojih stalnih partnera. Razlog? Nakon 35. godine ženi se smanjuje plodnost, a povećava rizik da rodi bolesno dijete. Iako je sve više žena koje i poslije 35. rađaju zdravu djecu, čini se da evolucija žene tjera na veću seksualnu aktivnost kako ne bi “propustile vlak”. Kod nekih žena će se to manifestirati pojačanim libidom, a kod žena koje su same neumornom potragom za “onim pravim”. |
irida
bglavac
