U stručnoj literaturi se izbjegavajući poremećaj ličnosti opisuje kao pervazivni obrazac socijalne inhibicije, osjećaj neadekvatnosti, preosjetljivosti i sukladno tomu straha i izbjegavanja socijalnih interakcija.

Osobe s ovim poremećajem smatraju sebe društveno neprikladnima te izbjegavaju kontakte s ljudima iz straha da će biti odbačeni, ismijani, poniženi i slično. Sebe najčešće opisuju kao usamljene osobe koje je društvo odbacilo, odnosno otuđilo se od njih.

Smatra se kako je izbjegavajući poremećaj ličnosti kao patološki sindrom na određeni način nastavak «normalno povučenih» osobnosti, čije su osnovne osobine sramežljivost u međuljudskim odnosima, zabrinutost o tome što drugi ljudi misle o njima, naglašena diskretnost i odmjerenost u odnosu s drugim ljudima, nastoje biti rezervirani odnosno suzdržani u odnosu s drugim ljudima, najprivrženiji su članovima obitelji ili nekolicini najbližih prijatelja.

Prema tome sam «izbjegavajući obrazac» može na određeni način varirati u širokom rasponu, od blagih do teških slučajeva, pri čemu u blagim slučajevima možemo govoriti o normalnoj sramežljivosti dok u težim slučajevima govorimo o izbjegavajućem poremećaju ličnosti.

Glavna razlika se odnosi na činjenicu koliko određeni obrazac ponašanja utječe na funkcioniranje u svakodnevnom životu.

Uzrok izbjegavajućeg poremećaja ličnosti do danas nije jasno definiran. Pretpostavlja se kako je zapravo posljedica kombinacije odnosno udruženog djelovanja socijalnih, genetskih i psiholoških čimbenika.

Mnoge osobe kojima je dijagnosticiran ovaj poremećaj imale su nesretno djetinjstvo, obilježeno kontinuiranim zlostavljanjem u obitelji te su bili često izloženi kritiziranju bilo koje vrste i odbacivanju. Potreba za vezivanjem prema roditeljima koji ih odbacuju nastavlja se i odrasloj dobi samo je sada pretvorena u naglašenu želju za povezanost s drugima.

Prevalencija ovog poremećaja procjenjuje se na 2,1-2,6 %, jednako je zastupljen i među ženama i među muškarcima.

Za dijagnozu je potrebno zadovoljiti 4 ili više od sljedećih kriterija:

A) Izbjegavanje radnih aktivnosti koje uključuju značajnije međuljudske kontakte zbog straha od kritike, neodobravanja ili odbacivanja

B) Nerado zbližavanje s drugim ljudima, osim ako osoba zaista nije uvjerena da će se svidjeti drugima

C)Suzdržavanje od intimnih odnosa zbog straha da će biti posramljen(a) ili ismijan(a)

D) Pretjerana briga oko toga da će biti kritiziran(a) ili odbačen(a) u socijalnim situacijama

E) Inhibicija u novim međuljudskim situacijama zbog osjećaja neadekvatnosti

F) Percepcija sebe kao socijalno nesposobne, neprivlačne ili inferiorne osobe

G) Odbijanje preuzimanja osobnih rizika ili angažiranja u novim aktivnostima zbog straha da se ne osramote

Često se uz ovaj poremećaj nalazi i agorafobija, socijalna fobija, generalizirani anksiozni poremećaj, distimija, veliki depresivni poremećaj, hipohondrijaza i shizofrenija. Također je važno isključiti ostale poremećaje koji imaju neke simptome kao izbjegavajući poremećaj ličnosti a to su shizoidni, shizotipni i paranoidni poremećaja ličnosti.

Što je osoba s iznjegavajućim poremećajem ličnosti starija to je sve manje nekih obvezujućih aktivnosti koje bi ih primorale da se uključe u svoju socijalnu okolinu. Njihova socijalna povezanost s drugima postaje sve ograničenija s vremenom teškim posljedicama na njihovo svakodnevno radno, obiteljsko i bilo koje drugo funkcioniranje.

U liječenju ovog poremećaja primjenjuju se različite metode poput grupne psihoterapije s ciljem prakticiranja socijalnih vještina u uvjetima kontrolirane sredine, kognitivno-bihevioralnu terapiju, trening socijalnih vještina te ponekad i farmakoterapije.


Za MojDoktor: Davor Bodor, dr.med, specijalizant psihijatrije

07.10.2008.

www.net.hr/zdravlje