Zato se Istinska ličnost nalazi neprestano u ratu s ranjenim djetetom. Rekli smo da najveće bitke koje ćemo ikada voditi su one bitke između svjetla i tame u nama. Svaka pobjeda naše negativnosti dovodi do rasta i sreće. Međutim, mi često želimo postići sreću na lak način koristeći se raznim tehnikama.

Pozitivno razmišljanje je uistinu bitno za osobu koja želi duhovno rasti. Međutim, ono se često pogrešno shvaća i pogrešno primjenjuje. Naravno da je oblikovanje pozitivnih misli poželjno, jer su one u skladu s Božjim zakonima, i jer one imaju pozitivan učinak na naš život. Za nas je veliko iskušenje da sve neugodno gurnemo u podsvijest gdje to čini neizmjerno veću štetu od bilo koje najgore svjesne misli. Kada je misao svjesna tada se možemo s njome baviti i suočiti se s njome i provjeriti da li je u skladu s Božjim zakonima. Osoba koja nekritički primjenjuje tehniku pozitivnog razmišljanja čini upravo ono najgore. Ona se toliko trudi da ne gaji niti jednu negativnu misao, tako da je sklona gurnuti sve takve misli u podsvijest i tako zanemaruje sukob u sebi. Ona tada ne živi u svojoj istini, vara samu sebe, i živi laž, što je najštetnije što možemo učiniti. Mi možemo kontrolirati svoje misli snagom volje, kao što možemo kontrolirati i svoja djela. Ali to ne možemo učiniti sa svojim osjećajima.

Mi svi znamo da je grijeh mrziti, ali ako se mržnja još uvijek nalazi u nama, mi to ne možemo prestati osjećati snagom volje. Ili ako ne volimo neku osobu, mi se ne možemo prisiliti da je volimo, bez obzira koliko mi to mnogo željeli. Promjenu u našim osjećajima možemo postići samo tako da prvo priznamo sebi svoje negativne osjećaje i činimo iz Istinske ličnosti. Ako negiramo negativne osjećaje u sebi, a pokušamo činiti dobro, mi to nećemo biti u stanju. Drugim riječima, negativni osjećaji će izbiti kada se budemo najmanje nadali, jer činimo iz straha od svoje negativnosti, a ne iz istine.
Rekli smo da treba te osjećaje vidjeti, prihvatiti i činiti iz Istinske ličnosti. Uz daljnju potragu za negativnim namjerama i njihovim značenjem, ti će osjećaji slabiti i organski se mijenjati. O tome smo dosta govorili.
Ako smo ipak toliko zaokupljeni s pozitivnim razmišljanjem u opasnosti smo, s jedne strane, zbog snage volje krivo upotrebljene, da pretjerano reagiramo, a s druge strane, da zanemarimo negativne misli i tako ne prihvaćamo trenutnu istinu o nama, pa tako te misli rastu u nama i rade protiv nas, što se ne bi dogodilo da ih nismo potisnuli.
Svakako da bismo trebali gajiti pozitivno razmišljanje, umjesto da se prepuštamo mračnim mislima. Trebamo promotriti negativne misli, ali na objektivan i smiren način, bez osjećaja krivnje, tako da naši osjećaji uvijek budu povezani s tim mislima, ili s načinom kako bismo mi željeli da naše misli i osjećaji budu. Moramo naučiti promatrati svoju negativnost i prihvatiti njezino sadašnje postojanje, jer znamo da je ono samo privremeno, pod uvjetom da radimo na sebi. Prihvaćanjem naše nesavršenosti u ovom trenutku, stvaramo mogućnost da je mijenjamo.

Potreba da budemo sretni, koja je prirodna, može doći iz Istinske ličnosti, ali iz ranjenog djeteta. Ako dolazi iz ranjenog djeteta, tada to želimo postići bez da se trudimo i da za to platimo cijenu. Istinska ličnost u nama zna da sve ima svoju cijenu. Ta cijena su napori koje moramo napraviti na Putu: samospoznavanje, prevladavanje naših mana, učenje duhovnih zakona i njihova primjena u svakodnevnim malim situacijama. Ranjeno dijete želi doći do sreće vanjskim sredstvima bez pokoravanja sebe. A da bismo pokorili negativnost u nama i razrješavali je, to znači težak rad na upoznavanju samih sebe, iskrenost prema sebi da bismo vidjeli iz kojeg dijela naše ličnosti dolazi naša motivacija. Ranjeno dijete u svojoj taštini želi biti savršeno, bez da naporno radi da bi to postiglo. Tako da i Istinska ličnost i ranjeno dijete žele sreću, ali na različit način. Istinska ličnost zna da jedino ako živimo u skladu s Božjim zakonima i u svojim emocionalnim reakcijama i mislima, da tada možemo ostvariti vanjsku sreću. Ranjeno dijete u nama želi sreću bez da plati cijenu za nju.
Sve poteškoće u našem životu su rezultat kršenja zakona zbog negativnosti u nama u nekom području našeg života, a često u mnogim područjima. Zrela osoba je spremna platiti cijenu i prihvatiti djelovanje Božjih zakona. Ona se neće probati izvući, a da ne plati cijenu.

Međutim, pogrešno primijenjeno i shvaćeno pozitivno razmišljanje želi prebrzo imati vanjsku sreću samo tako da nauči kontrolirati svoje misli, ali to nije dovoljno. Negativnost u nama olako prihvaća takve tehnike brzog postizanja sreće.
Prvi korak prema pozitivnom razmišljanju je da preuzmemo odgovornost za poteškoće u našem životu jer znamo da smo ih sami, iako nesvjesno, stvorili. Rekli smo da zbog slika u našem podsvjesnom, da one kao magnet privlače u skladu s neistinitim vjerovanjem bolna iskustva i događanja u našem životu. Slike čine da ponavljamo traume našeg djetinjstva sve dok to ne shvatimo u bolnoj krizi.

Mnogi ljudi snažno pokušavaju prakticirati pozitivno razmišljanje. Ali budući da nisu u stanju vidjeti svoje negativne misli u podsvjesnom, koje snažno kreiraju život, oni optužuju druge, život i Boga za svoje nedaće u životu. Svi znamo da je Bog ljubav, ali mi emocionalno nismo naučili tu istinu ako ne vidimo kako emocionalno kršimo Njegove zakone. To što to ne vidimo, znači da nismo voljni platiti cijenu tog kršenja. Plaćanje znači prihvaćanje sadašnjih teškoća, znajući da su one privremene, jer je Bog ljubav i On želi da su sva Njegova djeca sretna.

Do sreće možemo doći samo ako prihvatimo da zbog dara slobodne volje mi odlučujemo, ali moramo prihvatiti posljedice naših nesvjesnih odabira. I ako se ne pokušavamo riješiti naših odabira pukom kontrolom naših misli. Sreća nam ne može doći tako dugo dok ne prihvaćamo i bol, koji onda postaje toliko grozan da ga ne želimo osjetiti. Jedino prihvaćanjem tog bola, možemo izbjeći veliki bol koji je rezultat krize.

To ne znači da bismo se trebali prestati boriti prihvaćajući patnju bez da shvatimo njen uzrok u nama. To znači i iz poteškoća učiti, kao i iz sreće. Taj uzrok jedino možemo pronaći tako da spoznajemo sebe. Trebamo u sebi pronaći manu koja je odgovorna za vanjsku teškoću i razriješiti je znajući da vanjsko očitovanje te mane ne može preko noći nestati. To razrješavanje mane je proces organskog rasta. I tako dugo dok to traje trebamo prihvatiti svoje poteškoće i bol na ponizni način tako da tražimo uzroke u nama. To je istinski i najbolji način da prakticiramo pozitivno razmišljanje.

Najveći bol u našem životu stvara nesvjesni i netočni sustav vjerovanja u našem nesvjesnom. To znači da drugi ljudi i okolnosti našeg života nisu ono što bismo mi željeli da budu. Otpor tome prihvaćanju stvara najveći bol u našem životu. Strah, taština i samovolja predstavljaju otpor da prihvatimo život kakav jest i to stvara bol koji nas iscrpljuje i dovodi do krize - patnje, nesreće i bolesti. Prihvaćajući teškoće kao dio rasta i sazrijevanja, bol prestaje biti iscrpljujući. Bol koji se proživljava prestaje biti bolan i prerasta u pozitivan osjećaj. Također kada prihvatimo druge ljude i život kakav jest, mi možemo jasno vidjeti da li ćemo se boriti ili nećemo. Tek kada prihvatimo nešto kakvo jest, tek tada se to može promijeniti. Samovolja, dakle, život mora biti ono što ja želim ili je to katastrofa, predstavlja otpor učenju i učenje se pojačava, bol raste sve dok ne naučimo. Život su testovi, ispiti, kušnje, i onaj koji se ne opire životu, čini posao zbog kojeg je tu, pročišćuje sam sebe. I takva osoba će imati sretan život, ali to ne znači život bez teškoća, nego ispravan stav prema teškoćama. Sreća ili nesreća postoje samo iz našeg kuta gledanja, s duhovnog aspekta to je samo učenje.

Prihvaćajući bol u našem životu kada on dođe polako ćemo shvaćati da se nemamo čega bojati i da postoji toliko mnogo toga čemu se možemo veseliti. Naš osjećaj vremena će se postupno promijeniti, i to ne samo intelektualnim znanjem, već s dubokim osjećajem da su periodi bola kratki kada učimo iz njega. Shvatit ćemo da nije važno da imamo poteškoće, već kako mi podnosimo te teškoće. Ako se neprestano bojimo bola u našem životu tako da se stalno želimo osjećati dobro, mi tada ustrajavamo na našoj samovolji i strahu, pa stoga i taštini, mi moramo gubiti na kvaliteti našeg života. A to znači da ne možemo naći mir, sklad i sreću iznutra i izvana. Ali oni koji prihvaćaju bol kao sastavni dio života, čiji vlastiti mali bolovi i povrijeđena taština nisu toliko važni, i koji neprekidno ne misle "ako pokažem svoje istinske osjećaje, što će ljudi misliti? Mogao bih biti povrijeđen ili bih mogao nešto ugroziti.", oni dobivaju novu kvalitetu života. Takvi ljudi će pronaći sklad u sebi jer žive u istini, i dobit će poštovanje i ljubav drugih ljudi, koje ne bi mogli dobiti tako da ustraju na samovolji i strahu. To je psihološko tumačenje Isusove rečenice: "Onaj tko želi dobiti svoj život, izgubit će ga. A onaj koji ga se spreman odreći, on će ga dobiti."

Stoga je od najveće važnosti kada smo na Putu da se odreknemo svoje samovolje, ili svog života, a to znači da smo sposobni prihvatiti bol u našem životu kad se on pojavi. Pogrešno shvaćena primjena pozitivnog razmišljanja pokušava izbjeći ovaj dio duhovnog razvoja kroz bol.