U odraslom dobu nismo svjesni te činjenice, ali nesvjesno, ranjeno dijete još uvijek misli da nas taj sistem štiti i postoji veliki strah da se odreknemo te vrste pseudo zaštite. Taj otpor u nama da vidimo istinu, koji je nesvjestan, stvara najveći bol u našem životu. Napustiti masku osjeća se kao ugrožavanje života. Zato je sagledavanje istine, ili odricanje od iluzija bolan proces.

To je razlog da vjerujemo da to ne može biti ispravan način. Budući da vjerujemo da je istina uvijek nešto lijepo i skladno, onda je doživljavanje upravo suprotnog pokazatelj nečeg lošeg. To krivo vjerovanje da možemo zaobići taj nesklad u nama i biti sretni je u suprotnosti s rečenicom da će nas istina osloboditi. Moramo shvatiti ta lažna rješenja u sebi prije nego što ćemo moći ostvariti sreću. Ako smo zasadili otrovnu biljku u našem vrtu, i tako pokvarili dobre biljke, mi se je jedino možemo riješiti tako da je iščupamo vlastitim trudom. Taj rad baš nije ugodan, jer otrov može privremeno utjecati na nas dok dotičemo biljku, ali to ne možemo izbjeći.
Zato moramo pretrpjeti bol na ovaj ili onaj način, prije nego što ćemo se moći osloboditi onoga što u nama uzrokuje bol.

Moramo razlikovati dvije osnovne vrste bola, onaj koji nas uništava i onaj koji nas obnavlja. Postoji vrsta bola koji dovodi do bolesti, i to je silazna krivulja. A postoji i drugačija vrsta bola - koja je često jača - i koja se odvija s procesom ozdravljenja - a to je bol obnavljanja. To je često, ne uvijek, nužnost prije nego što može doći do potpunog ozdravljenja. To je onda uzlazna krivulja.

Primjerice, prije nego se podvrgnemo operaciji, prvo imamo onu vrstu bola koji nas čini bolesnim, koja se često javlja puno prije nego što točno znamo da nešto nije u redu s nama. Tada to naš liječnik otkriva i operira nas. Tada u procesu ozdravljenja trpimo potpuno drugačiju vrstu bola. Svi znamo da zarastanje rane boli. Isto se odnosi i našu psihu. Mi imamo izbor da ostanemo na silaznoj krivulji, u stanju u kojem patimo od simptoma, ali odbijamo doći do uzroka simptoma. To bi značilo podvrgnuti se operaciji, otkriti pogrešne zaključke i pogreške, i tako neko vrijeme trpimo bol koja nas obnavlja. Sama operacija bi bila bol od suočavanja s onim što je pogrešno u nama.

Trebamo pristupiti bolu u našem životu tako da prestanemo kukati i sažalijevati sami sebe zbog simptoma i suočimo se sa stvarnim uzrocima bolnih iskustava. Stalno se nalazimo u iskušenju da se bavimo simptomima, odnosno posljedicama naših pogrešaka, umjesto da pristupimo operaciji, ili jačem bolu, kada otkrivamo naše pogreške. Jednom kada prođemo kroz operaciju, vrijeme bola se smanjuje ako imamo hrabrosti da to učinimo. Ali dok ostajemo na silaznoj liniji, tj. rješavamo simptome, a to znači mijenjanje onog što je posljedica - a to su drugi ljudi i okolnosti života, mi ostajemo zaokupljeni svojim simptomima i trpimo iscrpljujući bol. Ta vrsta bola je mnogo gora od zdravog bola obnavljanja koji osjećamo kad se suočavamo s našim nesavršenostima. Često mislimo da je puno lakše okrivljavati sebe, druge ljude, svijet, ili Boga, za naše poteškoće, umjesto da uzroke potražimo u sebi.

Što ćemo se više suočavati s našim unutarnjim pogrešnim shvaćanjima, nerazumijevanjem i neistinama, to ćemo brže ostvarivati sreću u našem životu. To znači učiti i iz bola i iz sreće, odnosno iz života napraviti terapiju, što život u stvarnosti i jest.

Gdje god kršimo božje zakone ili istinu, ako ne djelima, riječima ili mislima, onda u našim nesvjesnim osjećajima, mi sprječavamo našu sreću. Riječ zakon znači - često nesvjesno - nešto što nas sprječava ili se moramo pokoriti. U našem nesvjesnom to predstavlja autoritet koji je jači od nas i stoga ga se bojimo, pa je neprijateljski. Ta emocionalna povezanost s pojmom zakona je u potpunosti suprotna njegovom istinskom značenju. Zakon u svom istinskom smislu nema ništa zajedničko sa silom ili prinudom, upravo suprotno.

Čim nastupi prinuda - bilo da dolazi izvana ili iz nas samih - u tom trenutku je prekršen Božji zakon. Jer Božji zakon je unutarnja sloboda.

Mi je možemo steći samo tako da se oslobađamo svojih unutarnjih pogrešaka. Negiranje dijela nas, naših pogrešaka, je nasilje koje mi vršimo sami nad sobom jer ne živimo sa svojom istinom. Kada se suočimo s pogreškama, jer ih samo tako možemo riješiti, mi dobivamo unutarnje bitke. Tko god je doživio i najmanju pobjedu, onaj koji je prevladao otpor i pronašao istinu ili spoznaju u sebi, čak i one neugodne, ili radije upravo takve, doživio je osjećaj mira, snage i sreće. To je ono što doživljavamo kada se okrenemo prema unutra, umjesto prema van.